Redovni rokovi kažu da se unutarstranački izbori za predsjednika HDZ-a trebaju održati u lipnju 2020. godine, a parlamentarni izbori u rujnu sljedeće godine. Čini se, međutim, da se Andreju Plenkoviću ne sviđa takav izborni redoslijed – doduše, ne sviđa mu se nikakav redoslijed kad mora na izbore, naročito u ovako nepovoljnim okolnostima – pa se u najužem vrhu HDZ-a intenzivno razmatra ideja da se parlamentarni izbori svakako održe prije izbora za predsjednika HDZ-a na kojima imaju pravo glasa svi članovi stranke. Dvije su mogućnosti za realizaciju te ideje. Jedna je da se finalni čin unutarstranačkih izbora odgodi za dublju jesen, nakon što u rujnu budu parlamentarni izbori. Druga je da se ubrza glasanje za novi sastav parlamenta, pa da na birališta prvo budu pozvani svi građani, a mjesec-dva kasnije samo članovi HDZ-a: na primjer, da opći izbori budu u travnju ili u svibnju, a unutarhadezeovski za šefa stranke krajem lipnja ili početkom srpnja.

Poraz Grabar-Kitarović dodatno bi zakomplicirao premijerov unutarstranački položaj, ali ni poraz ni pobjeda ne bi imali naročitog utjecaja na kalkulaciju po kojoj mu je pametnije prvo ići na parlamentarne izbore

Nedavno je u javni optjecaj bio pušten glas da se u Plenkovićevom krugu razrađuje plan za prebacivanje završnice izbora u HDZ-u u studeni 2020. godine, poslije općih izbora u rujnu, što bi zahtijevalo provođenje dosta kompleksne – ali ne i nesavladive – statutarne procedure. Prema našim informacijama iz HDZ-a, od te se zamisli, međutim, više-manje odustalo, jer je ispravno procijenjeno da bi takav manevar, dosad neviđen u hrvatskoj politici, u redovima HDZ-a proizveo dodatno nezadovoljstvo Plenkovićem i širom otvorio vrata optužbama drugih pretendenata na stranačko prijestolje da aktualni predsjednik podčinjava unutarstranačku demokraciju svojim osobnim interesima i hirovima. Druga solucija – parlamentarni izbori četiri-pet mjeseci prije roka – puno je izglednija i u prilog joj govori više faktora: em se u tih četiri-pet mjeseci ništa bitno ne može promijeniti nabolje, em bi se kampanja i za parlamentarne i za unutarstranačke izbore odvijala u ambijentu hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, dakle u jedinom ambijentu u kojem se Plenković osjeća kao na svome terenu, što bi se itekako dalo iskoristiti u propagandne svrhe, em bi se skratilo razdoblje HDZ-ovog koalicijskog mučenja s Hrvatskom narodnom strankom, em bi se praktičkim spajanjem dviju kampanja u jednu uvelike zatvorio prostor za političku agitaciju Plenkovićevim unutrašnjim suparnicima, među kojima je najozbiljniji Davor Ivo Stier, em bi ti unutrašnji suparnici morali biti konstruktivni prema Plenkoviću do okončanja parlamentarnih izbora i ostalo bi im samo oko mjesec dana za izbornu kampanju u stranci. Nepoznanica je jedino ishod predstojećih predsjedničkih izbora: poraz Kolinde Grabar-Kitarović dodatno bi zakomplicirao i otežao premijerov unutarstranački položaj, ali ni poraz ni pobjeda ne bi imali naročitog utjecaja na kalkulaciju po kojoj mu je pametnije prvo ići na parlamentarne izbore, a zatim se upustiti u utrku sa Stierom i vjerojatno još ponekim protukandidatom sa stranačke desnice.

Ako načas i zanemarimo predsjedanje Unijom kao zvjezdani Plenkovićev trenutak, jasno je zašto aktualni vrh HDZ-a želi prvo na parlamentarne pa tek potom na unutarstranačke izbore. Plenković se boji Stiera na unutarstranačkim izborima, jer zna koliko je dotični razgranao svoju mrežu i koliko se seriozno priprema, pa želi izbjeći mogućnost da ostane bez kormila u ključnom momentu izbornog ciklusa, naime neposredno uoči sastavljanja stranačkih lista za parlamentarne izbore. To je trenutak okvirnog određivanja odnosa u stranci u naredne četiri godine i zbrinjavanja lojalnih, bez obzira na to kako će birači urediti novi sastav Sabora, i hoće li stranka biti na vlasti ili u opoziciji. To je još važnije u kontekstu plana da se mjesec-dva kasnije upriliče unutarstranački izbori: sastavljanje parlamentarnih lista odlična je poluga za stvaranje zahvalnih ljudi na strateškim punktovima u stranci, za balansiranje i trgovanje, za marginalizaciju nesklonih i podrivački raspoloženih, za pasiviziranje potencijalnih nezadovoljnika i bundžija. Politički je, osim svega toga, naprosto logičnije izvesti stranku na opće izbore, pa ovisno o tom rezultatu, iako ne isključivo o rezultatu, ići ili uopće ne ići po novi predsjednički mandat u stranci.

- Ako se Plenković na kraju odluči za praktički paralelno vođenje parlamentarne i unutarstranačke izborne kampanje u proljeće 2020., bit će to politički mudra odluka - smatra naš sugovornik blizak HDZ-ovom vodstvu.

- Ne gubi se ništa, osim tri ljetna mjeseca konzumacije vlasti, a preuzima se inicijativa i Plenković sve protivnike, izvanstranačke i unutarstranačke, dovodi na poligon na kojem je dominantan: predsjedanje Europskom unijom. Valjda je shvatio da treba igrati na svoju najjaču kartu. On bi obje kampanje mogao voditi na način da demonstrira svoj europski politički format i svoj utjecaj na najvažnijim adresama u Europi.

Plenkovića je strah da bi Stiera 2020. mogla poljubiti sreća kao što je njega poljubila u ljeto 2016., kad je radikalni desničar Karamarko napustio funkciju predsjednika hdz-a

Plenkoviću je bolje da svoju političku sudbinu u najvećoj mjeri prepusti građanima, a ne da se izloži ozbiljnom riziku da ga tri mjeseca prije parlamentarnih izbora zamijeni Stier, da sastavi svoje izborne liste, zaokrene HDZ-ov politički kurs oštrije udesno, kao što ga je Plenković bio zaokrenuo prema centru, i da dođe u priliku da sastavlja buduću vladu s onima koji su sad desnije od HDZ-a, od Mosta, preko Zlatka Hasanbegovića, do Hrvatskih suverenista. Ovo naročito u slučaju da Miroslav Škoro ostvari dobar rezultat na predsjedničkim izborima. Plenkovića je strah da bi Stiera 2020. mogla poljubiti sreća kao što je njega, Plenkovića, poljubila u ljeto 2016., kad je radikalni desničar Tomislav Karamarko napustio funkciju predsjednika HDZ-a, strah ga je da je takav rasplet neizbježan, pa će učiniti sve da oteža bivšem prijatelju Stieru uspon na tron. Kako sada stoje stvari, Plenkovićevom HDZ-u nedostajat će najmanje tridesetak ruku u Saboru za formiranje parlamentarne većine, a te ruke moći će potražiti samo na centru i lijevo od centra, lako moguće u velikoj koaliciji sa SDP-om. Stierov koncept je, rekosmo, desno-desnija vladajuća koalicija i u tom segmentu on ima prednost u odnosu na aktualnog šefa stranke, jer HDZ-ovo članstvo nije naklonjeno savezu sa SDP-om i lijevo-liberalnim partijama. Plenkovićeva je prednost ta što će, neovisno o rezultatu parlamentarnih izbora, na izbore u stranci iziđi s podrškom novoizabranih HDZ-ovih saborskih zastupnika i sa suptilnim zagovorom europskih čelnika i diplomata koji će u prvoj polovici sljedeće godine relativno često boraviti u Zagrebu.

Andreja Plenkovića, dakle, čeka šest presudnih mjeseci u političkoj karijeri: predsjednički i parlamentarni izbori te izbori u stranci, a sve uokvireno predsjedanjem Unijom. Sve važno u politici koncentrirat će mu se u idućih pola godine. Na osnovu onog što je u političkom smislu pokazao u protekle tri i pol godine, premijer nema puno razloga za optimizam ususret najtežim bitkama u karijeri. Sad više nema prostora za odgađanje odluka i za bježanje od jasnih poteza u relativizaciju i balansiranje s protivnicima u vlastitim redovima. Sad će se definitivno pokazati je li se Plenkoviću sretnim stjecajem okolnosti dogodio munjeviti uzlet na najmoćnije funkcije u zemlji, funkcije kojima nije dorastao, ili je njegov politički kapacitet i talent dosad samo ostao u sjeni neprestane opsjednutosti unutrašnjim urotama i džepovima otpora, u sjeni neuspješnog nastojanja da u potpunosti ovlada HDZ-om.

Sukob s predsjednicom

U vodstvu HDZ-a vlada velika zabrinutost u pogledu izgleda Kolinde Grabar-Kitarović da obrani predsjednički mandat, ali ne zbog same Grabar-Kitarović nego zbog refleksije tog eventualnog poraza na izborne šanse HDZ-a i na politički opstanak sadašnje HDZ-ove vrhuške. Plenković je ljut na svoju kandidatkinju zbog niske bizarnih ispada u posljednjim danima kampanje, uključujući i najnoviji slučaj nespretnog baratanja podacima o korupciji unutar sigurnosnih službi, pa se cjelokupni njegov predizborni angažman svodi na povremeno izgovaranje neuvjerljive mantre da će HDZ-ova kandidatkinja pobijediti. Slično se ponaša i ostatak HDZ-ovog vodstva, osim glavnog tajnika Gordana Jandrokovića koji aktualnoj predsjednici pomaže strastvenim napadima na Zorana Milanovića i Miroslava Škoru.

Grabar-Kitarović, međutim, ljuta je na Plenkovića jer je doveo do podjele u HDZ-u, do podjele – iako ne sasvim vidljive – bez koje teško da bi se dogodila Škorina predsjednička kandidatura: Plenković je kriv što HDZ ovaj put nije onako monolitno i fanatično uz nju, kao što je bio krajem 2014. i početkom 2015. godine. Stoga, kako god završili predsjednički izbori, Plenković može biti siguran da u Kolindi Grabar-Kitarović nakon 5. siječnja 2020. neće imati prijateljicu. Baš suprotno.