>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Anja Kožul

Vim Cola i Valter Kocijančić: Rijeka i danas ima energiju

Uspoređivati scenu u vrijeme Parafa i danas nema smisla. Ipak, Rijeka ima svoj zvuk, ima svoja muda. Taj specifični zvuk daje Rijeci osobit pečat

Riječki bend Paraf nakon 33 godine muzičke pauze ponovno je na nogama. Predvođeni Valterom Kocijančićem i Vim Cola, objedinili su sve faze Parafa, a turneju su započeli u Novom Sadu i Beogradu. Izdavačka kuća Dallas Records objavila je CD box-set ‘Sabrana djela 1976. – 1987.’ koji uključuje sve njihove albume i singlove te dosad neobjavljeni live album i vinil ‘Zastave’. Njihov najpopularniji album reizdan je kao specijalno izdanje povodom 35. obljetnice originalne objave. S Valterom i Vim razgovarali smo poslije njihovog beogradskog nastupa sredinom decembra.

Čestitke za sjajne koncerte u Novom Sadu i Beogradu. Pojedince iz publike u Beogradu doslovno su vam morali otimati iz naručja – kako objašnjavate tako užarenu atmosferu?

Cola: Hvala na čestitkama, ali njih zaslužuju i publika i organizatori, kako u Novom Sadu tako i u Beogradu. Nemam riječi kojima bih opisala osjećaj i energiju koja je strujala između nas i publike, neprocjenjivo! To su oni trenuci koje pamtiš cijeli život, disali smo kao jedan. Trenuci kad se daješ do kraja, a publika to osjeća i uzvraća. Prošle su 33 godine, helou! Mnogi u publici tada nisu bili ni u planu.

‘Zastave’ su doživjele reizdanje. Zašto baš taj album? Kako se ‘Zastave’ mogu čitati u današnjem trenutku?

Cola: ‘Zastave’ su reizdane naprosto zbog potrebe da se fanovima omogući nabava vinila koji je vrlo tražen na tržištu, a prošlo je i jubilarnih 35 godina od objave.

‘Zastave’ su imale neku proročansku crtu i jedan mračan ton. Vi ste se čak ofarbali u crno? Otkud taj mrak?

Cola: ‘Zastave’ zauzimaju posebno mjesto u glazbi ovih prostora svojom mračnom atmosferom beznađa, ravnolinijskim vokalima i proročanskim tekstovima čiju vidovitost je, nažalost, potvrdila nedavna povijest. Ne treba se previše truditi za pronalaženje mraka, on je tu, prisutan u svima nama, ali isto tako o svima nama ovisi što nam je draže, bauljanje i tapkanje u mraku ili nam je mudrije živjeti s više svjetla! Inače, nisam se ofarbala u crno, crno je moja boja kose, ovo sada je fake.

Kako ste došli na ideju da objedinite sve faze i spojite Paraf iz 1970-ih i Paraf iz 1980-ih? Napravili ste praktički dupli nastup.

Kocijančić: To je prirodan slijed razvoja benda. Njega treba poštivati jer je na ovim prostorima ostavio dubok trag u društvu, koji se vidi i dandanas. Smatram da nismo imali dupli nastup, nego je to jedinstveni koncert na kojem su se mogle vidjeti i čuti sve faze benda.

Cola: Publici smo kronološki predstavili rad benda kroz sve razvojne faze, od dječačkih tema s ‘A dan je tako lijepo počeo’, preko đačkih ‘Izleta’ i tamnih ‘Zastava’, do nedavno objavljenog singla ‘Bez lica’ koji se referira na osobni doživljaj društva urušenih vrijednosti. Pritom ne mislim samo na našu zemlju, već na ukupno okruženje. Veseli nas što je publika shvatila da smo mi bend s puno lica i srebrne kose.

Objasnite povezanost Rijeke i Ljubljane? U drugom slučaju imamo vezanost Zagreba i Beograda.

Cola: Rijeka i Ljubljana su nekako bile upućene jedna na drugu, što zbog blizine, što zbog činjenice da su oba grada bila na neki način na margini tadašnje države. U njima se najmanje osjećala režimska ruka pa smo se uzajamno pomagali i surađivali na svim poljima. Tako smo surađivali s Laibachom, Borghesijom i drugima.

U Rijeci je bilo vrhunskih bendova, ali vi jedini iz punk miljea probijate medijsku blokadu i snimate vinil. Kako to?

Kocijančić: Točno! Snimili smo singl i LP. To mogu zahvaliti samo Goranu Lisici Foxu. On je taj koji je zaslužan. Medijskih blokada nije bilo kao što se priča, jer nitko iz većih medija zapravo nije bio zainteresiran da objavljuje nešto s punk bendom. Saznali su tek kasnije i mislili su da smo mi vrlo opaki, k tome i neprijatelji društva u cjelini. Zaključili su ipak da je to samo neka kratka faza mladog društva i nitko se ozbiljno nije htio pozabaviti s nama. No naš potencijal nanjušio je Fox, koji je bio dalekovidan. Mi smo tada bili golobradi dečkići, a on ipak nešto stariji, s više iskustva i poznanstva. On je Parafu iskrčio put.

Cola: Rijeka je tada bila rasadnik bendova, ali i cijela scena je doživjela ekspanziju kreativnosti u svim oblicima, od književnosti, slikarstva i primijenjene umjetnost nadalje. Imali smo sreću da je naš član Fox bio zadužen za sve osim svirke i vrlo dobro je to radio pa smo uspjeli snimiti vinile. Pokušat ću kratko objasniti ključ po kojem su se tada stvari događale. Svaka republika imala je svoju TV i svoju izdavačku kuću, a one su imale centralizirani sistem financiranja koji je funkcionirao po kvotama. Znači, ako je izdavačka kuća imala ukupnu kvotu sto, od toga je 60 posto sredstava odlazilo na šlagerašku, narodnu i popularnu glazbu, 20 posto za glazbu koja veliča tekovine SFRJ, deset posto za klasičnu glazbu i deset posto za rock. Nas su ugurali u tih deset posto, iako nisu bili sigurni kako to kategorizirati jer su neki dušebrižnici zaključili da punk u prijevodu znači ‘pun k…’ države! Dali su sve od sebe da to spriječe, ali nije im uspjelo. Infekcija se počela širiti poput gripe.

Što je bio definitivni okidač za raspad Parafa?

Kocijančić: Paraf se nikad nije raspao. Jednostavno, prestao je s radom zbog više sile. Bio je u mirovanju. Ja na svojim samostalnim koncertima sviram samo glazbu Parafa iz prve faze, a sada kada smo udružili snage, ovako mladi, vidjeli ste, razbijamo na koncertima!

Cola: Dogovorno smo otišli na marendu na neodređeno vrijeme, jer su se u jednom važnom trenutku dogodile stvari s kojima smo morali naučiti živjeti. Mislim ponajprije na iznenadnu smrt nezaboravnog prijatelja i gitarista Roberta Tičića-Tice pri kraju snimanja albuma ‘Zastave’. Dogodio se život, a nikome od nas startne pozicije nisu bile baš najbolje.

Koliko je politika bila prisutna u inicijalnoj punk pobuni? Kako je to izgledalo 1980-ih?

Kocijančić: Nismo se baš previše bavili politikom jer smo bili svjesni da to onda neće proći. Pjevali smo o stvarima koje su nama bile dostupne, vidljive, a koje su nam, kao mladim stvorenjima, smetale.

Cola: Punk se nije bavio politikom, ona se bavila nama! Imali smo potrebu galamiti na sav glas protiv sivila svakodnevice, protiv svih ograda koje onemogućuju kretanje, nametnutih stupidnih pravila, lažnih vertikala…

Što mislite o riječkoj sceni danas – gdje je u odnosu na vaše vrijeme?

Kocijančić: Riječka scena je još uvijek jaka i nadam se da će ostati takva zauvijek. Ima vrlo kvalitetne bendove, ima svoj zvuk, ima svoja muda. Kad čujete neku pjesmu bilo kojeg benda iz Rijeke, osjetit ćete nešto što drugi gradovi ili krajevi nemaju. Taj specifični riječki zvuk daje Rijeci osobit pečat.

Cola: Današnja riječka scena zaista je bogata bendovima različitog žanra, žara i neosporne kvalitete te fantastičnim glazbenicima poput Damira Urbana, Leta 3, KKK, Po’ metra crijeva i mnogih drugih. Uspoređivati scenu tada i danas nema smisla. To je potpuno drukčiji vremenski, tehnološki, sociološki i kulturni kontekst. Važno je da postoje naboj i energija!

1/1