>

novosti logo

Vladavina posto-poto

Plenković je odlučio popustiti sindikalnim zahtjevima i koalicijskim partnerima jer je shvatio da bi sastavljanje izbornih lista u današnjim okolnostima bilo jako delikatan posao i da bi bez sumnje otvorilo nove i produbilo postojeće podjele i sukobe u HDZ-u, što bi imalo poguban učinak na HDZ-ov izborni rezultat, uz ionako minorni koalicijski potencijal. Odlučio se opet za liniju manjeg otpora

Andreja Plenkovića, premijera i predsjednika vladajućeg HDZ-a, stisnulo je sa svih strana, a on ne pokazuje da se umije nositi sa situacijom u koju se doveo inzistiranjem na politici stabilnosti Vlade po svaku cijenu i strateškom orijentacijom na to da protjecanje vremena razriješi sve njegove probleme.

Tri godine nakon što je izabran za premijera, Plenković je suočen s urušavanjem svoje vlasti i svog autoriteta na svim razinama: i na razini HDZ-a, i na razini vladajuće koalicije, odnosno parlamentarne većine, i na razini cjelokupne javnosti. Kako premijer reagira na urušavanje kojem svjedočimo? Daje nervozne i nepristojne izjave u kojima neprestano ponavlja da vodi ‘realnu politiku’, docira novinarima i uporno ponavlja tvrdnje za koje govori da u nedovoljnoj mjeri dopiru do građana jer ga mediji valjda smišljeno opstruiraju i blokiraju, što je samo još jedan od dokaza premijerovog sve slabijeg dodira s realnošću i otklizavanja u područje zavjereničkih teorija. Pušta da se unutarstranački i unutarkoalicijski problemi i afere javno razbuktaju, a kad se to dogodi, zauzima pozu uvrijeđenosti i neshvaćenosti: to je, naravno, krinka ispod koje se nalazi nesigurnost, neodlučnost i posvemašnje nesnalaženje u političkim i društvenim okolnostima koje mu nisu naklonjene. Pušta da mu dogori do noktiju, pa tek onda donosi odluke za koje je jasno da ih je morao donijeti i prije nego što su se skandali rasplamsali. Ukratko, rijetko viđeni razmjeri političke pogubljenosti i netalentiranosti.

Bandiću su neophodni hdz-ovi glasovi u Gradskoj skupštini za izmjene gup-a, ali i suglasnost Ministarstva graditeljstva, a ondje je ministar hns-ovac Predrag Štromar koji nije naklonjen Bandićevim neimarskim zamislima

‘Ili će se povećati plaće nastavnicima i učiteljima za šest posto ili ove Vlade neće biti’, izjavio je iznenada u ponedjeljak ujutro Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba i predsjednik Stranke rada i solidarnosti u čijem je klubu u Saboru jedanaestero zastupnika, od kojih je petero članova rečene partije. Bandić se neočekivano pridružio zahtjevu HNS-a, također HDZ-ovog koalicijskog partnera, koji drži resor obrazovanja i koji je postavio Blaženku Divjak za ministricu: preciznije, Bandić se pridružio zahtjevu, ali ne i HNS-ovoj poziciji i u ovoj priči i generalno, jer Bandiću je pravi problem HNS, a ne HDZ ili niske plaće prosvjetara. To se pokazalo već uvečer istog dana kad je Bandić osjetno ublažio svoje prijetnje Plenkoviću i poručio da je njegova stranka zadnja koja će napustiti koaliciju, premda je nekoliko dana ranije govorio da će upravo mrski HNS zadnji napustiti vlast, to jest da će ih se samo ‘korbačem moći otjerati od fotelja’. ‘Vlada ima apsolutno povjerenje Stranke rada i solidarnosti dok god budemo realizirali projekte za boljitak svekolikog puka Hrvatske i građana Zagreba’, rekao je Bandić. Ključna riječ su ‘projekti’, odnosno jedan projekt, a to je izgradnja ‘zagrebačkog Manhattana’.

Gradonačelniku su neophodni HDZ-ovi glasovi u Gradskoj skupštini za izmjene Generalnog urbanističkog plana, ali ni to nije dovoljno da bi se počela realizirati investicija misterioznih arapskih ulagača na prostoru Hipodroma i Velesajma u Novom Zagrebu: potrebna je, naime, i suglasnost Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, a ondje je ministar HNS-ovac Predrag Štromar koji nije nimalo naklonjen Bandićevim mutnim neimarskim zamislima.

Bandićevi manevri, u čijoj su srži dakle njegovi graditeljski i privatni interesi, tek su jedan krak Plenkovićevih aktualnih nevolja. I to krak zasad manje opasan od drugih, jer Bandić vrlo vjerojatno ne može upravljati postupcima svih ili većine zastupnika koji pripadaju njegovom parlamentarnom klubu, odnosno može upravljati svima ili većinom samo pod uvjetom da postane jasno da im Plenković ne može ili ne želi ponuditi nastavak sjedenja u saborskim klupama još najmanje godinu dana. Hrvatska narodna stranka i njezin ultimativni zahtjev da se za šest posto povećaju plaće prosvjetarima neusporedivo su ozbiljniji premijerov problem ili su to bili do srijede prijepodne, kad je Plenković odlučio popustiti.

‘Premda je HNS stekao reputaciju trgovačke stranke, koja stalno isprazno prijeti napuštanjem koalicije, ovaj put nije bila riječ o tome. HNS je bio odlučan da ne odustane od ovog zahtjeva, što god iz toga proizišlo, jer postoji svijest da bi svaki drugi ishod značio potpisivanje smrtne presude stranci, koja ionako ne stoji dobro’, kaže naš sugovornik blizak vodstvu HNS-a. Ako bi svih šestero HNS-ovih zastupnika, uključujući Tomislava Sauchu, uskratilo podršku Vladi, parlamentarna većina pala bi na 77 ruku. Čak i da se nitko od manjinskih zastupnika ne solidarizira s HNS-om, takva većina podrazumijevala bi totalnu Plenkovićevu ovisnost o Milanu Bandiću: za početak, morao bi mu ispuniti graditeljske želje u Novom Zagrebu i na Štromarovo mjesto posaditi nekog HDZ-ovca koji se neće suprotstavljati novom GUP-u. Takva većina, osim toga, predstavljala bi završnu etapu Plenkovićevog moralnog debakla u grčevitom nastojanju da se održi na vlasti.

Plenković je, elem, u srijedu dao do znanja da će pristati na HNS-ov i sindikalni zahtjev, ali da će pritom proširiti krug radnika zaposlenih u državnom i javnom sektoru kojima će u idućoj godini biti povećana primanja. To će koštati više od milijardu kuna na godišnjoj razini, a novac će biti namaknut odustajanjem od smanjenja opće stope PDV-a s 25 na 24 posto. Premijer je posegnuo za ovim rješenjem da bi se izbjegao dojam da je HDZ slab i da mora popuštati pred traženjima malih liberalnih partnera, odnosno da bi se stvorio dojam da HDZ autonomno donosi odluke u korist boljeg standarda hrvatskih građana.

Bile su mu na raspolaganju samo dvije opcije, ako izuzmemo spomenuti debakl pupčanog vezivanja za USKOK-ovog optuženika Bandića i njegovu sljedbu lišenu ikakvih čvršćih stavova i principa. Teško je procijeniti koja je solucija bila lošija iz premijerove perspektive, no ni jedna mu nije dobra, ni jedna mu ne nudi jamstvo za duži ostanak na položaju najmoćnijeg čovjeka u državi. Prva opcija, ona koja će se i dogoditi, bila je da popusti pred HNS-ovim i sindikalnim zahtjevima u vezi s plaćama u obrazovnom sistemu, kao što je – nakon nepotrebne višetjedne obrane – popuštao pred javnim pritiskom oko Ante Ramljaka i Martine Dalić, pa u vezi s Lovrom Kuščevićem, Gabrijelom Žalac, Tomislavom Tolušićem… To će vjerojatno u dogledno vrijeme prekinuti štrajk u školama i osigurati preživljavanje aktualne vladajuće koalicije, ali će u javnosti i u HDZ-u dodatno učvrstiti sliku o Plenkoviću kao o političaru koji ne zna što hoće i kojem je od svega važnije da bude premijer za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici sljedeće godine, bez obzira na to što će se HDZ-ova propaganda potruditi da uvjeri ljude da se nije izišlo u susret HNS-u nego da se radi o odluci do koje je Vlada došla samostalno i mimo koalicijske iznude.

Druga opcija bili su prijevremeni parlamentarni izbori u prosincu ove godine ili u siječnju 2020., opcija koju su proteklih dana, u formi prijetnje, u javnost učestalo iznosili najbliži Plenkovićevi suradnici. Hrvatsko predsjedanje Europskom unijom nije jedino što je premijera odvratilo od razmišljanja o spajanju predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Tu je činjenica da bi na tako skore izbore izišao kao onaj koji nije htio povećati plaće učiteljima i nastavnicima, a pored toga, HDZ bi se vrlo vjerojatno suočio sa združenim izbornim nastupom dosad raštrkane ‘suverenističke’ desnice okupljene oko predsjedničke kandidature Miroslava Škore. Pod uvjetom da Škoro ne bude izabran za predsjednika Republike, nije sigurno da će za godinu dana odnosi među ‘suverenistima’ biti takvi da će omogućavati zajednički izlazak na izbore. Na kraju, možda i centralni razlog: Plenković zna da je njegova stranka trenutačno razrovana poodmaklim pripremama za unutarstranačke izbore koji će kulminirati u kasno proljeće iduće godine, kad će biti biran predsjednik stranke. U HDZ-u zasad postoje najmanje tri ozbiljna protukandidata Plenkoviću. To je Davor Ivo Stier, koji već vodi široku unutarstranačku kampanju, te Miro Kovač i Ivan Penava.

Plenković je shvatio da bi sastavljanje izbornih lista u takvim unutrašnjim okolnostima bilo jako delikatan posao i da bi bez sumnje otvorilo nove i produbilo postojeće podjele i sukobe u HDZ-u, što bi imalo poguban učinak na HDZ-ov izborni rezultat, uz ionako minorni koalicijski potencijal. Odlučio se opet za liniju manjeg otpora i za tradicionalno prepuštanje vremenu i stihiji da riješe njegove probleme. Na Plenkovićevu žalost, demokracija je okrutna utoliko što je mandat vremenski ograničen i jednom ipak stigne dan izbora, bilo unutarstranačkih, bilo općih.

1/1