>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Vlado Bulić: Pisanje sapunice je kao zidanje kuće

Na sapunicama, ma što netko mislio o njima, rade stotine ljudi, to je sto plaća, sto obitelji. Ali ne možemo raditi samo sapunice. Zadaća javne televizije je da napravi serije poput ‘Novina’ ili ‘Počivali u miru’ ili ‘Loze’, kao i da pomogne u snimanju filmova, bez obzira na to jesu li financijski isplativi ili ne. Tome služi javni novac

Vlado Bulić neuobičajena je pojava na hrvatskoj kulturnoj sceni. Autor hvaljenog i nagrađivanog ‘Putovanja u srce hrvatskog sna’, prvog tzv. internetskog romana u Hrvatskoj u kojem se vješto poigrao žanrovima, ujedno je scenarist više televizijskih serija, od dramske ‘Loze’ do sapunica poput ‘Tajni’ ili ‘Na granici’, koja se nedavno počela emitirati na Novoj TV i odmah dosegla rekordnu gledanost. Uz to, bio je novinar i urednik književnog časopisa, ali je prije svega strastveni balotaš.

Serija ‘Na granici’ bitno se razlikuje od sapunica na koje smo navikli. Zapravo, teško je definirati kako bismo je žanrovski odredili. Po formatu je apsolutno riječ o sapunici, ali u sadržaju sve skupa je pomaknuto u odnosu na uobičajene takve serije u kojima bi baka bila ili zla baba ili paćenica, a ne šefica švercera, kao što je kod vas slučaj?

Ako ćemo govoriti o tom pomaku, trebali bismo krenuti od serije ‘Kud puklo da puklo’. Prije nje sam radio drugu sezonu ‘Ruže vjetrova’ i ‘Tajne’ koje su bile tipične sapunice, nakon kojih sam se namjeravao barem na neko vrijeme izmaknuti iz tog svijeta sapunica jer mi se činilo da je tih tristotinjak epizoda, koje sam radio kao glavni pisac, zaista puno. Danas, iz ove perspektive i nakon nekih osamstotinjak, tih tristo mi se čine kao mačji kašalj. Međutim, Mirna Miličić bila je tada u kontaktima s Novom TV, pa smo se dogovorili da probamo napraviti sapunicu koju bismo mi sami rado gledali. Zato smo priču smjestili u malo ličko selo, radnju okrenuli prema komediji i kreirali likove koji su na određen način bliži našoj stvarnosti. Uvjetno rečeno, inspirirali smo se Miljenkom Smojom i Dušanom Kovačevićem i njegovim ‘Maratoncima koji trče počasni krug’, odnosno češkim humorom i ‘Amarcordom’. Riječ je dakle o humoru koji najbolje razumijemo i koji je dio našeg kulturnog kruga. Serija ‘Kud puklo da puklo’ postala je veliki hit, pa smo ‘Na granici’ radili po već oprobanom receptu. Sličan tip humora i slični likovi, ali ovaj put na granici s BiH gdje žive tri obitelji udružene u nekakav smiješni kartel koji vodi baba Zorka. Bave se švercanjem robe preko granice, uz pravilo da nema šverca droge, oružja i ljudi. To je babin kodeks kojeg se svi moraju držati. Svi rezultati gledanosti zasad su izvanredni. Mirna Miličić, Goran Rukavina i ja postavili smo taj svijet i njegove junake, ali moram naglasiti da je svaka sapunica maraton koji traje otprilike 160 epizoda u kojem postavljati sebe kao autora i nije baš potpuno fer. Samo na scenariju radi desetak ljudi. Da nemaš dobar tim, poginuo bi nakon desete epizode. Imao sam užasnu sreću da sam na svim projektima na kojima sam radio imao sjajne ljude za suradnike.

Kraj znaš već na početku

Kad se piše knjiga, a napisali ste ih nekoliko, ili scenarij za film, autor zna kako će sve skupa završiti. Znate li već sada što će biti s likovima iz serije ‘Na granici’?

Najvažnije je dobro postaviti svijet i karaktere da bi ih u tolikom broju epizoda mogao rasplesati. Okvirno kraj znaš već na početku. Obično se njih dvoje vjenčaju, a zlikovac nastrada. Svakih otprilike četrdeset epizoda radi se future planning, uzmemo pauzu od pisanja, sjednemo svi skupa i isplaniramo glavne linije radnje koje se onda na tjednoj bazi pretvaraju u konkretne epizode. Po nekoj dalmatinskoj analogiji, to bi bile one četiri žice koje vire s tarace čekajući da se napravi sljedeći kat. Svakih četrdeset epizoda ostave se te četiri žice i onda se kasnije kačiš na njih i zidaš dalje, ali uvijek znaš da je krov na kraju.

Svakih otprilike četrdeset epizoda radi se future planning, uzmemo pauzu od pisanja, sjednemo svi skupa i isplaniramo glavne linije radnje. Po nekoj dalmatinskoj analogiji, to bi bile one četiri žice koje vire s tarace čekajući da se napravi sljedeći kat

Kako u samoj strukturi pa i izvedbi stoji ovo što vi radite prema turskim ili meksičkim sapunicama na koje je naša publika navikla? Koje su razlike među njima? Gdje ima više nesretnih ljubavnih zapleta?

Ovisi od sapunice do sapunice. Nema pravila. Nisam analitičar, ali rekao bih da se turske prepoznaju po naglašenoj dramatičnosti. Klasična sapunica počiva na prenaglašenoj emociji koja je jednostavna i bazična. Izbjegava se siva zona. Ako si na nekoga ljut, onda si jako ljut, a ne pomalo i ponekad. Sve je naglašeno i dramatično. U seriji ‘Na granici’ trudimo se te silne emocije odigrati na malo drukčiji način. Držimo se već spomenutih ‘Maratonaca’ i Smoje gdje su likovi također prenaglašeni, ali u humorističnom ključu. Turci su, osim toga, s jedne strane prilično tradicionalni, a s druge imaju Istanbul koji je, hajmo reći, europska metropola. Kad sudarite ta dva svijeta, ne treba vam dodatno naglašavanje. Ako ona živi u nekoj turskoj zabiti pa je otac prisiljava da se uda za tipa kojeg ne voli, ne treba dodatno naglašavanje ili izmišljanje. Problem je ako se taj koncept krene kopirati u drugi kontekst u kojem stvari ne funkcioniraju baš tako, pa sve ispadne malo umjetno.

Turske sapunice prilično dobro prolaze kod naše publike?

Zato što mi živimo u nekakvoj light varijanti takvih podjela. Dio nas mentalno živi u srednjem vijeku, a dio brije na liberalne tekovine moderne Europe. A i lakše je gledati kad se sve to skupa događa nekim Turcima nego nama, mada kao gledalac prepoznaješ o čemu se radi. Nikome u Srbiji, BiH i Hrvatskoj ne treba crtati zašto otac nekome namjenjuje kćer. Pa ovdje se prije sto godina to uredno radilo. Turci su, osim toga, dugo bili na ovom području. Nije taj mentalitet nama ništa toliko strano.

Koja je perspektiva audiovizualne industrije kod nas?

Mislim da je perspektiva, između ostalog, i regionalna suradnja ili kako da već to nazovemo. ‘Kud puklo’ se uredno emitiralo u Srbiji, Bosni i Sloveniji i imalo odlične rezultate, a i druge serije su na ovim prostorima ostvarile uspjeh. HBO, koji sada dovršava prvu seriju ‘na ovim jezicima’, ima redatelja iz Bosne, producente iz Hrvatske, a pisca Makedonca koji živi u Zagrebu. Stvar je jednostavna. Ne ulazeći u to kako se koji od tih jezika zove, to je stvar politike, a ne jezika samog po sebi, činjenica je da ti ni za jedan ne treba prijevod, da se ti ljudi međusobno razumiju. Samim tim, kad je ovaj posao u pitanju, u budućnosti će predstavljati jedno tržište.

Prije nego što ste se primili sapunica u javnosti ste bili poznati kao bloger, posebno preko ‘Pušione’ i Denisa Lalića koji je vaš alter ego. Autor ste i vrlo bitnog i hvaljenog romana ‘Putovanje u srce hrvatskog sna’, prve internetske knjige u Hrvatskoj iz koje malo tko ne pamti epizodu kad dvojica junaka kreću iz malog dalmatinskog grada prema zaleđu po uputama iz Thompsonove ‘Iza devet sela’, pa završavaju u samom srcu hrvatskog sna – na tulumu s pijanim mladićima. Otkud zaokret prema ovome što sada radite? Mogu li se ta dva svijeta spojiti?

Spojivo je utoliko što se bavim onim što znam raditi, a to je pričanje priča. Samo što ih ovdje pričam za pristojan novac. Nakon što mi je objavljen roman shvatio sam da u Hrvatskoj književnost ne može biti profesija. Pisanje može biti hobi, uz pravi posao. Naravno, uvijek ima časnih iznimki koje to uspijevaju jer su ostvarili uspjeh i izvan Hrvatske. Nakon romana otvorila mi se mogućnost da pišem dijaloge za seriju ‘Bitange i princeze’, što mi se svidjelo, a i od nečega se mora živjeti. Za roman – koji sam pisao četiri godine, koji je bio hit, koji je dobio nagradu Jutarnjeg lista – dobio sam isti honorar kao za dvije epizode ‘Bitangi’ i to samo za dijaloge. Potom su mi producenti iz Drugog plana, Nebojša Taraba i Miodrag Sila, ponudili da, zajedno s Nenadom Stipanićem, radim ‘Mamuticu’ kao svoj prvi autorski projekt. Pa sam s njima kasnije radio i ‘Lozu’, što je bilo prekrasno iskustvo. Nakon ‘Loze’ neko vrijeme sam bio bez angažmana, što se poklopilo s početkom pucanja Brodosplita gdje mi rade roditelji pa sam bio spreman prihvatiti bilo što, čisto da im mogu pomoći ako stvar zaškripi. Tada mi je ponuđen rad na ‘Ruži vjetrova’. Na sastanak sam došao s idejom koliko bih otprilike mogao zaraditi na seriji, ali su mi odmah ponudili dvostruko više. Nakon ‘Ruže’ s istim producentom radio sam ‘Tajne’ i mislio krenuti dalje nekim drugim putem, ali onda se dogodilo ‘Kud puklo da puklo’. Još uvijek sam onako mladalački nadobudno mislio da je sve to privremeno i da sam ja prije svega književnik, a samo sam se trebao okrenuti iza sebe i konstatirati da sam napravio tristo epizoda sapunica i dvije dramske serije i da sam zapravo – scenarist.

Meni je u brodogradilištu radio otac. Kad je on umro, kasnije su zaposlili i mater koja je tamo upoznala budućeg očuha. Svi naši obiteljski prijatelji su škverani. Jako mi smeta kad zbog propasti firme ispadaju krivi obični radnici

Biti pisac bolje zvuči nego biti scenarist sapunica?

Kod nas s jedne strane imamo elitistički pristup po kojem sve što je vezano uz sapunice u korijenu ništa ne vrijedi, a s druge strane tržišni pristup po kojem sve plaćeno javnim novcem što nema dovoljno gledanosti također ništa ne valja. I jedno i drugo mi je neprihvatljivo. Na sapunicama, ma što netko mislio o njima, rade stotine ljudi, to je sto plaća, sto obitelji. One se prodaju vani. Samo je ‘Kud puklo da puklo’ prodano u trideset zemalja, pa i u arapske zemlje. Ali ne možemo raditi samo sapunice. Zadaća javne televizije je da napravi serije poput ‘Novina’ ili ‘Počivali u miru’ ili ‘Loze’, kao i da pomogne u snimanju filmova, bez obzira na to jesu li financijski isplativi ili ne. Uloga javne televizije je da proizvodi hrvatsku kulturu na hrvatskom jeziku koja ne mora biti u financijskom plusu. Tome služi javni novac i zbog toga ja iz svog honorara plaćam porez.

Mislite li da HRT uspijeva ispuniti taj zadatak?

Od zadnja tri projekta – ‘Novine’, ‘Počivali u miru’ i ‘Crno-bijeli svijet’ – svaki ima nekakve minuse kao i svaki projekt, ali je i svaki od njih uspješan, to su dobre serije, što mi je posebno drago. Bilo bi dobro kad bismo svi imali posla i to različitog, da se radi i jedno i drugo, a ne ili jedno ili drugo.

Koja vam je serija najdraža?

Prva sezona ‘Počivali u miru’ i ‘Vratiće se rode’ od novijih i, naravno, ‘Malo misto’.

Operacije zbog balota

Spomenuli ste Brodosplit gdje su radili vaši roditelji. Kad je krenula kriza oko Uljanika, na Facebooku se ponovno pojavio vaš tekst star pet godina iz ugašenog tjednika Forum o tome što je splitski škver značio vašoj porodici.

Ljudi su izvukli taj tekst koji se bavi Brodosplitom, ali on je zapravo obiteljska priča. To je priča moje familije čiji je škver sastavni dio. Meni je u brodogradilištu radio otac. Kad je on umro, majka je kao udovica njihovog radnika s djetetom dobila stan, pa su kasnije zaposlili i mater koja je tamo upoznala budućeg očuha. Svi naši obiteljski prijatelji su škverani. Jako dobro znam kakve teške posljedice izaziva propast jedne takve firme. Valjda sam zbog toga još emotivniji. Može mi se prigovarati da nisam objektivan, ali slabo me je briga zbog toga. Ne govorimo ovdje o brojkama, nego o konkretnim ljudima s licima i obiteljima zbog čega mi jako smeta kad se njih, obične radnike, proziva zbog propasti firme koja zapošljava tri tisuće ljudi, pa ispadaju krivi jer da su iznijeli iz firme dvije daske.

I vaš pokojni otac je napravio težak prekršaj, sjećamo se iz teksta?

Težak prekršaj! Napravio mi je drvenu igračku u radionici! Bit će da je tako skrivio sve što se kasnije dogodilo Brodosplitu. Priča s brodogradnjom je toliko složena i slojevita i tiče se i svjetske ekonomije i raspada Jugoslavije i naših političkih elita i nepostojanja nikakve strategije. I usred svega toga izvući radnike kao krivce mi je, kako da kažem, svinjarija! Toliko mogu reći o ovome.

Ali zato o balotama, tom čudesnom dalmatinskom sportu, sigurno možete puno više?

Balote su još od ‘Loze’ praktički postale moj potpis. Trudim se u barem jednu scenu serije koju pišem nagurati i balote. Prvo zato što ih obožavam i igram od djetinjstva, a drugo zato što su dušu dale za film. Zašto? Postoje dvije ekipe koje igraju balote i jedna mora pobijediti. Znači, napetost je već tu. S druge strane, balote nisu poput nogometa pa da stalno ide neka akcija. Baciš balotu i dalje čekaš svoj red. To ti ostavlja prostor za dijalog. Treće, balote – bez obzira na to igrao ih cijeli život ili si ih prvi put uzeo u ruku – izvuku sve najbolje i najgore emocije iz čovjeka. Kad se spoje te tri karakteristike, dobiješ idealne scene: netko će se posvađati, netko će se zagrliti, netko će pobijediti, netko izgubiti.

Vaš interes za taj sport nije vezan samo uz ekranizaciju nego i puno šire?

Ja sam iz sela gdje su balote prostor afirmacije. Možeš biti ne znam što, ali to ti neće omogućiti da ravnopravno igraš s njima. Zna se rang-lista u selu i ne možeš igrati bilo s kim bilo kad. Kao klinci smo igrali skoro spartanske igre balotama. Svaka greška značila je nogu u guzicu, plesku, frnjok… Nisu to bile batine, nego kazna. Kad sam se preselio u Split, prošao sam školu boćanja, pa igrao dvije sezone u Elektrodalmaciji nakon čega sam uzeo pauzu od dvadeset godina. Zadnje dvije igram Županijsku ligu u Zagrebu.

I kako ide?

Ja sam valjda jedina osoba koja je završila na dvije operacije kičme zbog balota. Ali takav sam ‘kad me uzme’! Kad uđem u nešto, onda uđem do kraja, nema sredine.

1/1