>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Todorić i lidlići

Nije da su nam splitski klinci, ponižavajući siromašnije od sebe, pokazali nešto što već nismo vidjeli; nije da su nam rekli nešto što ionako ne znamo. Napokon, posve istu stvar – da je Lidl, naime, trgovina za siromašne hrvatske građane – službeno su još prije dvije godine poručile vodeće svjetske financijske institucije

Banke za malu djecu

Otkako smo prvi put čuli za ‘lidliće’, klince iz splitskog vrtića kojima se vršnjaci rugaju zbog jeftine odjeće, medijima se razlila moralna dijareja impozantnih razmjera. Roditelji okrivljuju pedagoge, pedagozi obitelj od koje sve počinje, stručnjaci prozivaju institucije: spominju se školske kute, zaziva se psihološka pomoć, traže se solucije. Mora biti krajnje nezgodno, uostalom, doznati napokon da živite u društvu tako ekstremnih ekonomskih razlika da ih vide već i petogodišnja djeca. Valjda zato nikome nije palo na pamet najjednostavnije rješenje problema, koje glasi da problema nema. Jer nije da su nam splitski klinci, ponižavajući siromašnije od sebe, pokazali nešto što već nismo vidjeli; nije da su nam rekli nešto što ionako ne znamo. Napokon, posve istu stvar – da je Lidl, naime, trgovina za siromašne hrvatske građane – službeno su nam još prije dvije godine poručile vodeće financijske institucije, Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj. Odgovarajući tada na pitanje Guardianovih istraživačkih novinara zašto su Lidlu i Kauflandu – firmama koje, usput, imaju istog vlasnika, moćnu njemačku grupaciju Schwarz – kroz deset godina dale skoro milijardu dolara neobično povoljnih kredita, pojasnile su da to čine kako bi pomogle njihov prodor na istočnoevropsko tržište i tako ‘povećale dostupnost pristupačnije hrane siromašnim kupcima’. Ili, da pojednostavimo: dvije banke pod kontrolom nacionalnih vlada, zadužene za pomoć nerazvijenim zemljama, umjesto da rade na suzbijanju siromaštva preusmjerile su skoro milijardu dolara javnih financija – cifru prema kojoj, primjerice, pomoć hrvatske države Ivici Todoriću djeluje kao sitniš zaboravljen na blagajni Konzuma – jednoj njemačkoj obiteljskoj kompaniji, ne bi li ova pod krinkom brige za siromašne lakše skršila lokalnu konkurenciju na istočnom tržištu. Ili, još jednostavnije: golem novac poreznih obveznika služi tome da siromašni na evropskoj periferiji ostanu siromašni kako bi bogataši iz evropskog centra postali bogatiji. Ili – da cijelu stvar napokon svedemo na nivo primjeren vrtićkom uzrastu – to što više nema strašnog Todorića ne znači da ovdje, u Hrvatskoj, na rubu Evrope i poslovnih interesa moćnih korporacija, većinu nas ne čeka sudbina lidlića.

Policija u kazalištu

U prošlom broju ‘Neprijateljske propagande’ izvještavali smo o okupaciji berlinskog teatra Volksbühne, do ovog broja prosvjednika u teatru više nema: ravnatelj Chris Decron, protiv čijeg se imenovanja aktivisti bune već godinu dana, poslao je prijavu tamošnjoj policiji pa su prosvjednici vrlo brzo identificirani, locirani i transferirani u pritvor. Okupacija je tako naposljetku trajala tek nepun tjedan: nikada nećemo doznati kada bi točno u kazalištu zaživjela planirana ‘narodna scena’ otvorena svim zainteresiranim posjetiteljima, kako bi zapravo funkcionirao ‘parlament beskućnika’, čime bi se bavio ‘antigentrifikacijski centar’ ni kakve bi još projekte demonstranti pokrenuli u borbi protiv spektakularizacije teatra i amputiranja njegove stogodišnje ljevičarske tradicije u ime ružnih nužnih reformi i provjerenih tržišnih vrijednosti. Znamo, međutim, ono što je dojučerašnji ravnatelj londonskog Tate Moderna Decron – koji te reforme i takve vrijednosti sada u Berlin donosi – govorio prije jedva tri godine, tada kao član žirija Nagrade Evropske kulturne fondacije princeze Margriet, dodijeljene rimskom Teatru Valle nakon što su ga okupirali borci protiv privatizacije: ‘Ovaj novi model kulturne suradnje i – ne zaboravimo – samoorganizacije primjer je mnogima kako izići iz nereda u koji smo upali. Budućnost kulturnih institucija i onih koji u kulturi donose odluke odredit će ovakve inicijative, a pokretanje pitanja zajedničkih dobara – koje nije samo umjetničko, nego i političko – iznimno je važna poruka solidarnosti…’ Od iznimno važne poruke solidarnosti do iznimno ružne berlinske stvarnosti, od pohvala okupaciji do poziva policiji, od samoorganizacije do racije: drukčije valjda ni ne može izgledati razvojni put vrhunskog evropskog kulturnog menadžera. Decronu stoga želimo što kraći mandat u Berlinu, kazalištu Volksbühne da se vrati onima kojima stvarno pripada.

Selidba pisaca

Ubija li televizija književne zvijezde? Trend je dobro poznat: Vlado Bulić se, recimo, nakon sjajnog debitantskog romana ‘Putovanje u srce hrvatskoga sna’ (2006.) posvetio isključivo pisanju scenarija za TV-serije pa je, među ostalim projektima, na ‘Bitangama i princezama’ (2005. – 2010.) radio skupa s još dvojicom ex-romanopisaca, Zoranom Lazićem i Tončijem Kožulom. Renato Baretić je pisao za ‘Crno-bijeli svijet’ (2015. – 2016.), Ivica Đikić se nakon niza hvaljenih i nagrađivanih knjiga privremeno okrenuo scenariju za ‘Novine’ (2016. -)… Ništa čudno, naravno. Književna infrastruktura propada, čitanost je nikakva, a televizijska produkcija za to vrijeme grabi naprijed: migracija pisaca je logična posljedica. A još je logičnije da pisci putuju u isplativije krajeve tamo gdje se oko serija vrti uistinu ozbiljan novac. U sjeni masovne selidbe svjetskih glumačkih i režiserskih superstarova poput Woodyja Allena, Jane Campion ili Matthewa McConaugheyja na televizijske projekte, američka TV-produkcija usisava stoga i sve više književnih imena. Na scenariju vjerojatno najinteresantnije serije koja se trenutno emitira, ‘TheDeucea’ Davida Simona, radila je tako poveća ekipa autora i spisateljica: među njima i stari Simonovi suradnici Richard Price (kod nas je 2005. preveden njegov roman ‘Samaritanac’) i George Pelecanos (njegov ‘Cirkus duše’ preveden je iste godine). TV-hitove ‘Fargo’ (2014.- ) i ‘Legion’ (2017. - ) osmislio je Noah Hawley, čiji smo ‘Prije pada’ prošle godine dobili u prijevodu vrlo brzo nakon izlaska izvornika; ‘Američki bogovi’ (2017. - ) snimljeni su prema istoimenom romanu Neila Gaimana, koji odavno možemo čitati na hrvatskom, a osim njega još i ‘Zvjezdanu prašinu’, ‘Anansijeve dečke’, ‘Ocean na kraju staze’… Među književnim akvizicijama bogatih američkih producenata jedan je autor ovdašnjoj publici ipak poznatiji od ostalih: sarajevsko-čikaški pisac Aleksandar Hemon surađivao je na scenariju za seriju ‘Sense8’ (2015. – 2018.) – ne toliko popularnu koliko omiljenu kod uže, posvećene publike – a ovih je dana u ‘New Yorkeru’ objasnio vlastite razloge i opisao različite spisateljske uloge. ‘Vjerujem da je američka televizija svojom sposobnošću da se nosi sa suvremenom stvarnošću napokon nadmašila književnost’, izravan je Hemon. ‘Nijedan roman se nije pozabavio Bushevom kripto-fašističkom koncepcijom političkog vodstva tako jasno kao što su to učinili ‘Sopranos’. Ako želite razumjeti pustoš koju iza sebe ostavlja tzv. rat protiv droge, nećete čitati roman – pogledat ćete ‘Žicu’. Televizija nam, drugim riječima, otvara mogućnost da se konfrontiramo sa svijetom i da o njemu učimo istodobno dok se mijenja.’ A zauzvrat, Hemon je naučio kako promijeniti vlastiti pristup pisanju: ‘Moja uloga je bila da dajem prijedloge koje bi drugi onda ‘provrtili’. Ono što bi ostalo imalo je vrlo malo veze s originalnom idejom, a opet je pripadalo meni podjednako kao i svima ostalima… Nikada ranije nisam iskusio užitak privremenog gubitka svog intelektualnog suvereniteta – promatranja kako moja odlična ideja biva uništena, ali samo zato da bi se zatim pretvorila u nešto posve novo.’ Esej ‘Transformativno iskustvo pisanja za Sense8’ interesantno je štivo u kojem Hemon očito čini ono što je naučio od televizije – pokušava ići ukorak s vremenom, izvještava nas uživo o promjenama koje suvremeno doba donosi piscima – pa bi bilo zanimljivo pročitati nešto slično i o iskustvima domaćih autora. Pogotovo zato što ruinirana Hrvatska radiotelevizija, koja je donedavno radila bolje među domaćim serijama, pod aktualnim klerikarikaturalnim vodstvom nema previše sluha za kvalitetan program, kao ni bilo što suvremenije od ranih devedesetih godina: našim će piscima, izgleda, uskoro ostati dosta slobodnog vremena.

Non memoriam Hugh Hefner

Nakon smrti Hugha Hefnera o starcu se pisalo i više nego što je trebalo: u ‘Neprijateljskoj propagandi’ rado bismo ga bili preskočili, da nije eseja Josephine Livingstone objavljenog u ‘The New Republicu’, koji objašnjava zašto ‘Hugh Hefner nikada nije bio glavna zvijezda Playboya’. ‘Sada, kada smo se okupili da ga ispratimo, priznajmo da Hefnerova najvažnija ostavština počiva u tekstovima koje su o njemu pisale žene’, započinje Livingstone. Pa nabraja, redom: ‘A Bunny’s Tale’, antologijsku reportažu Glorije Steinem koja se početkom šezdesetih prijavila u Hefnerov klub da bi iznutra raskrinkala mitologiju seksualne revolucije rezervirane isključivo za muškarce; ‘The Hearts of Men: American Dream sand the Flight from Commitment’ Barbare Ehrenreich, koja je prva iza frontalne pin-up erotike otkrila tvornicu muških strahova od odgovornosti; nekoliko svježijih autobiografskih zapisa nekadašnje poznate zečice i Hefnerove ljubavnice Holly Madison… A mi na taj popis, evo, sada dopisujemo i tekst Josephine Livingstone: lijepi non memoriam, sasvim primjeren i dostojan.

1/1