>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vojna krajina Hrvatska

Ulaskom u šengenski režim evropskih granica Hrvatska je od Bruxellesa dobila status zaštitne karaule prema bližem i daljem susjedstvu. Time se obistinjuje Tuđmanova ideja o Hrvatskoj kao ‘predziđu kršćanstva’, koja je u tom istom Bruxellesu devedesetih smatrana sramotnom i nazadnom

Ma, bravo. Koliko se zna, Hrvatska je jedina članica Evropske unije koja je stavila primjedbu na odluku Bruxellesa da opet odgodi početak pretpristupnih pregovora Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Ali to je učinjeno toliko bezvoljno i rutinski da se zaustavilo tik na rubu sramoćenja. Rub nije prijeđen samo zato što ga je prethodno prešla sama vrhuška EU-a donoseći jednu od najnerazumnijih odluka u svojoj novijoj povijesti. Spomenute dvije države ne samo da su ispunile u međuvremenu pooštrene uvjete za početak pregovora, nego su ih i debelo premašile. Sjeverna Makedonija je po cijenu unutardržavnog raskola čak promijenila ime države, a uz to je aktualni premijer Zoran Zaev proveo gotovo neviđenu antikorupcijsku kampanju, koja je rezultirala bijegom iz zemlje njegovog prethodnika Nikole Gruevskog. Kvaka je možda u tome da i neke članice EU-a s korupcijom stoje tako da bi i same to trebale provesti.

Albanija je isti ili i drastičniji primjer. Primljena je u članstvo NATO-a isto kada i Hrvatska, prije punih deset godina, što se dosad smatralo nekom vrstom tehničkog pregleda poslije kojeg automatski slijedi registriranje u članstvo EU-a. Da, osim u njenom slučaju, pravila su se za nju promijenila. Neki čak ovo dizanje ruku od Albanije i Sjeverne Makedonije uspoređuju s aktualnom izdajom sirijskih Kurda od Amerikanaca, što uopće ne treba smatrati pretjeranim, a u suštini stvar je i lošija. Nešto gore od Donalda Trumpa Sjedinjene Države teško da mogu doživjeti, ali Evropljanima ne ostaje ni tolika utjeha. Dobra ilustracija toga je što su odlazeći čelnici EU-a Jean-Claude Juncker i Donald Tusk s gorčinom dočekali odbijanje Albanije i Sjeverne Makedonije (‘Niste vi krivi, mi smo. Vi ste svoj posao obavili, mi svoj nismo’). Da se razumijemo, nisu ni Juncker ni Tusk nekakvi političari visokog kalibra, najmanje vizionarski tipovi koji su ideji Evrope udahnuli išta vrijedno spomena, a barem su posredno krivi što je Evropa u liku Borisa Johnsona dobila svog Donalda Trumpa. Ali ovdje je poanta da poslije njih mogu doći samo gori, ma kako se maskirali i prerušavali, konkretno u vidi Macronove Francuske, Nizozemske i Danske, sve navodnih cvjetova današnjeg evropskog liberalizma. Ti cvjetovi su uveli, na sasvim nedalekovidnoj i plitkoj računici da se domaćim desnim populistima treba suprotstaviti još plićim populističkim mudroserinama, da širenje Europe treba zaustaviti na istočnoj i južnoj hrvatskoj granici i, kao, sve će biti u redu. Naravno da ništa neće biti u redu. Ovim se dio Balkana istočno i južno od Hrvatske praktički pretvara u neku vrstu evropske Sirije, kojoj se slično kao i u slučaju Bašara al-Asada najprije usporavalo državnički legitimitet, a onda se taj ispražnjeni prostor pretvorilo u lovište stranih interesa, u rasponu od Amerike i Francuske do Rusije i Turske.

Posljedice? Ma baš briga Macrona i ostale za to, ali baš zbog toga ih ovdje treba podebljanim slovima nabrojiti. U Sjevernoj Makedoniji će vjerojatno ponovno ojačati nacionalistička desnica, a odnosi makedonske većine i domicilnog albanskog stanovništva sigurno će se dalje dramatizirati. Oni su nizom kompromisa dosad bili relativno dobri, a sada bi se to moglo značajno promijeniti. U Albaniji mogu rasti apetiti za priključenjem Kosova, što je dosad bila više stvar folklornog iredentizma, jer si ova članica zapadnog vojnog saveza više nije smjela dopustiti, ali to sada ide prema rubu realne političke opcije. Odnosi Srbije s Kosovom dodatno bi se mogli pogoršati jer Srbija, koja je već u pristupnim pregovorima s Bruxellesom, gubi motiv za nastavak tih pregovora, dok Kosovo ionako te pregovore nije započelo. Na kraju, Bosna i Hercegovina. Premda bi čovjek, ne bez razloga, rekao da ondje nije ostao ni kamen na kamenu od jedinstva o bilo čemu, nije baš tako, a dobar primjer je upravo EU. Vodstva sva tri konstitutivna naroda u osnovi su proevropska, premda se Dragan Čović lažno trudi pokazati da je on evropskiji nego što stvarno jeste, a Milorad Dodik da je manje evropski nego što u stvarnosti jeste. Zapravo bi se moglo govoriti o tome da je proevropska orijentacija sva tri državotvorna naroda u BiH možda jedini konsenzus koji su oni zbilja ostvarili. Ali nakon što je Bruxelles odlučio zatvoriti i zaključati svoja jugoistočna vrata, sve to ide na veliku, preveliku kušnju. Vrlo je vjerojatno da će Milorad Dodik sada stvarno htjeti produbiti veze sa svojim beogradsko-moskovskim partnerima, da će Dragan Čović još više inzistirati na hercegbosnizaciji hrvatskih kantona, a Bakir Izetbegović još više otvoriti vrata Turskoj. Ukratko, sve će otići u pravcu koji se i dosad osjećao, ali to će sada postati nešto bespovratno, a to znači da se ovako rasklimanoj BiH sve više vidi kraj.

I tu nije konac ovoj priči, nastavak se proteže na Hrvatsku i još je gori. Sa svojom nabildanom graničnom policijom, ona od Bruxellesa očito dobiva i važan zadatak više. Postat će neka vrsta evropske vojne krajine, zadužena da bude prvi štit obrane zapadne civilizacije od nepoželjnih bliskih i daljnjih susjeda. Ovih dana to je i ovjereno posebnom potvrdom da je Zagreb zreo za ulazak u šengenski režim granica, što ovdašnje državno rukovodstvo doživljava kao izuzetni vanjskopolitički uspjeh, iako svako spominjanje uspjeha u kontekstu zalupljivanja vrata Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i ostalima graniči s moralnim idiotizmom. Netko će reći da nije kriva Hrvatska što je geografski smještena tako kako je smještena, pa ju je zapalo da baš na njenim istočnim granicama bude granica novog šengenskog zemljovida. Tu zbilja ima istine, krivlji su samoživi briselski birokrati koji politički slijede doktrinu Franje Tuđmana o Hrvatskoj kao ‘predziđu kršćanstva’, koliko god njihovim prethodnicima iz devedesetih godina ta doktrina bila odbojna i odurna. Ali dovoljno krivice ostaje i na Hrvatskoj, u kojoj je napušten narativ ‘predziđa’, ali ne i onaj da hrvatska država ne pripada eksjugoslavenskom ‘regionu’ i da se u njega nikada i ni po koju cijenu više neće vratiti. Eh da, u Hrvatskoj je postojao i narativ da će ona biti prethodnik evropeizacije istočnog ostatka regije, ali to je uvijek izgledalo šuplje i u tome nikada nije postojalo ni ‘i’ od recimo nekadašnje istočne politike Willyja Brandta. I zato sada kada je Zagreb našao dostojnog partnera u Bruxellesu, može početi kurdistanizacija ostatka Balkana i jugoistočne Evrope, sa svim zlokobnim posljedicama koje se tu mogu zamisliti.

1/2