Hillary Clinton, bivša američka državna tajnica, supruga bivšeg predsjednika i jedna od najmoćnijih filantropkinja svijeta, najavila je sredinom travnja svoju kandidaturu za predsjednicu SAD-a. Prvo je objavila propagandni spot pod naslovom ‘Pripremam se’, u kojemu desetak običnih Amerikanaca svih dobi i rasa govori o tome koji su im planovi za budućnost. Neki se tako spremaju za novi posao, neki za mirovinu, neki za polazak djece u školu, a jedan gay par priprema se za vjenčanje. Na koncu se pojavljuje Clinton koja kaže da se i ona također priprema, da postane predsjednica, pa spot završava ovim riječima: ‘Amerikanci su se izborili za izlazak iz teških ekonomskih vremena, ali karte su i dalje posložene tako da idu u korist onih koji su na vrhu.’
Nakon što je lansirala spot, Hillary se autobusom uputila među birače. Prvo je posjetila Iowu, gdje je razgovarala s radnicima i malim poduzetnicima. Svima je rekla rečenicu o nepravedno podijeljenim kartama, a naveliko su emitirane i izjave poput one da ‘nešto duboko nije u redu kada menadžeri hedge fondova plaćaju manji porez nego medicinske sestre’. Od samog početka nije bilo nikakve dileme da će forte njezine kampanje biti socijalna i ekonomska nejednakost, tema za koju nijedan ozbiljan dužnosnik Demokratske stranke sebi više ne može priuštiti da je ignorira.
Državna tajnica otišla bi primjerice u Moskvu, pa s tamošnjom vladom dogovorila kupnju Boeingovih aviona, nakon čega bi Boeing uplatio donaciju Fondaciji Clinton
Na nedavnom sastanku Demokratske alijanse, skupine od preko stotinu organizacija posvećenih prikupljanju sredstava za američku političku ljevicu, također se naveliko govorilo o ekonomskoj nejednakosti. Štoviše, njihov novi petogodišnji program osovljen je upravo na toj temi, pa je na skupu rečeno da će Alijansa podržati kandidata ‘koji ima hrabrosti suprotstaviti se Wall Streetu’, a ideja da bi to mogla biti Hillary dočekana je s entuzijazmom.
Budući da je Clinton odlučila izbore dobiti govoreći o nepravednoj raspodjeli kapitala, za očekivati je bilo i da će se njezini kritičari, rivali i mediji prvo početi baviti upravo tom temom, naime, golemim kapitalom kojim ona, zajedno s mužem Billom i kćerkom Chelsea, već godinama majstorski upravlja. Prva se stoga na meti našla njihova filantropska organizacija Bill, Hillary and Chelsea Clinton Foundation, dobrotvorna zaklada koju je Bill osnovao 2001. godine, nakon što je odradio svoja dva mandata na čelu Amerike.
Na web-stranicama Fondacije može se vidjeti da je tijekom godina 170 pojedinaca, organizacija i država Fondaciji Clinton jednokratno uplatilo između pet i 25 milijuna dolara, dok se oni s manjim donacijama broje u tisućama. Prihodi su svake godine iznosili po nekoliko stotina milijuna dolara, no budući da su Clintonovi sve samo ne blesavi, poprilično je lako dokazati da Fondacija funkcionira kao protočni bojler između bogatih donatora i drugih organizacija koje provode različite humanitarne projekte, od masovnog cijepljenja afričke djece do mikrokredita za male poduzetnike u zemljama u razvoju. Drugim riječima, Fondacija je nešto poput investicijske banke za filantropiju koja je, kako kaže, u posljednjih deset godina ‘utjecala na živote 430 milijuna ljudi u 180 zemalja svijeta’.
S obzirom na to da Clintonovi nisu zadržavali novac namijenjen programima i projektima, nadobudniji kritičari zasad se moraju zadovoljiti tek ‘detaljima’ koji pokazuju da je Fondacija povremeno kršila etički sporazum s američkom vladom ili pak onima apstraktnijima, koji pokazuju zastrašujuću isprepletenost svih poslova Clintonovih s globalnim elitama i pritom bazde na korupciju najvišeg reda iako je sve u savršenom skladu sa zakonom. Oni još nadobudniji bavit će se činjenicom da se moćna Fondacija Clinton u svojim projektima udružuje s multinacionalnim korporacijama i time promovira njihove interese i tržišni pristup ekonomskom razvoju, upravo onaj koji dovodi do nejednakosti s kojom se Hillary Clinton sada deklarativno uhvatila ukoštac. No većina Amerikanaca na tu je vrstu hipokrizije već odavno oguglala.
Fondacija Clinton primala je donacije od vlada drugih država sve do 2009. godine. Bill više nije bio predsjednik, a Hillary još nije bila državna tajnica, pa se ni o kakvom formalnom sukobu interesa nije moglo govoriti. Kada je postala državna tajnica, administracija Baracka Obame zatražila je od Fondacije da prestane uzimati novac od stranih vlada, što su oni i učinili. No ‘Wall Street Journal’ objavio je nedavno da je Fondacija barem jednom prekršila dogovor s vladom, kada je prihvatila pola milijuna dolara od Alžira za pomoć stradalima u potresu na Haitiju. Clinton je tada bila u Vladi, a za to vrijeme alžirski lobisti promovirali su u Washingtonu interese svoje zemlje.
Kada je 2013. napustila funkciju u State Departmentu, ponovno su počele pristizati donacije od inozemnih vlada, primjerice od Australije, Norveške, Kuvajta, Omana i Katara, pri čemu je ova posljednja također u vrijeme doniranja trošila milijune dolara na svoje registrirane američke lobiste. Tada je već bilo poprilično jasno da će se Hillary kandidirati za predsjednicu, pa ne treba sumnjati da su vlade bile izuzetno motivirane da odriješe kesu za projekte obitelji Clinton.
‘Wall Street Journal’ piše i da je, dok je Hillary bila državna tajnica, u Washingtonu lobiralo najmanje 60 kompanija koje su istovremeno donirale programu Clinton Global Initiative. Za to vrijeme, piše WSJ, ‘Clinton je pritiskala vlade diljem svijeta da potpišu ugovore i mijenjaju politike u korist korporativnih giganata kao što su General Electric, Exxon Mobil, Microsoft i Boeing, koje su sve bile među donatorima Fondacije’. Državna tajnica otišla bi primjerice u Moskvu, pa s tamošnjom vladom dogovorila kupnju Boeingovih aviona, nakon čega bi Boeing uplatio donaciju Fondaciji. Prema izjavama nekih sugovornika ovog dnevnika, nema u tome ništa sporno, dapače, posao državne tajnice upravo je promoviranje američkih interesa u inozemstvu.
Referirajući se na nedavno objavljenu priču o švicarskoj podružnici banke HSBC, koja je svojim klijentima pomagala da utaje porez, britanski dnevnik ‘Guardian’ ponovno je zavirio u te dokumente i otkrio da su neki od najvećih donatora Fondacije Clinton imali račune u toj podružnici. Najvažniji od njih kanadski je poduzetnik Frank Giustra, čovjek koji je Fondaciji donirao najmanje 50 milijuna dolara. ‘Guardian’ je u tekstu citirao i govor Hillary Clinton u kojemu je rekla da je ‘jedna od glavnih stvari koje propovijeda plaćanje poreza na jednak način, naročito kada su u pitanju bogati’. No kao i u svim ostalim slučajevima, ni ovdje zakonski ništa nije sporno; niti je zabranjeno uzimati novac iz stranih banaka, niti dostupni dokumenti banke HSBC dokazuju da Giustra i ostali nisu plaćati porez.
S obzirom na egzotičnost donatorskog tijela Clintonovih, stigle su i kritike da možda nije najsretnija okolnost da organizacija koja intenzivno promovira prava žena uzima novac od vlada koje ta prava zatiru, primjerice od Saudijske Arabije, države koja joj je uplatila između deset i 25 milijuna dolara. Na nedavnom eventu posvećenom upravo osnaživanju žena, Bill je, međutim, tu moralnu dilemu lako razriješio: ‘Slažemo li se sa svime što rade? Ne. Ali kada radite ovaj posao, morate odlučiti hoće li to donijeti više dobrog ili lošeg.’ Za Billa Clintona dileme nema, jer što je petnaestak milijuna potlačenih Saudijki naspram 430 milijuna ljudi na koje je njegova Fondacija ‘utjecala’. Pritom se nije upuštao ni u dubioze tipa relativizira li doniranje tako uglednoj fondaciji seksističke prakse Saudijske Arabije.
No budući da nisu blesavi, Clintonovi su svjesni da je njihovo carstvo, izgrađeno na bezbrojnim poznanstvima, vezama i kontaktima, za neke Amerikance možda ipak malo preveliko, pa su odlučili povući dva-tri efektna poteza. Prvo, donijeli su nova pravila o tome tko smije donirati, pa su s popisa ispale arapske naftne monarhije, iako bez obrazloženja. Druge, ‘uglednije’ zemlje, poput onih sa sjevera i zapada Europe, nisu problem jer u njima, valjda, nema korupcije. No svi će i dalje smjeti pohoditi dobrotvorne večere za koje ulaznica stoji 20.000 dolara.
Iako se početkom 2000-ih zalagala za isključivo javno financiranje političkih kampanja, na izborima za predsjedničku kandidatkinju 2007. godine Clinton je postala prva političarka nakon više desetljeća koja je uzimala donacije samo iz privatnih izvora
Ipak, krunski potez koji bi trebao demonstrirati da je Hillary Clinton ozbiljno odlučila distancirati se od Wall Streeta trebalo bi biti imenovanje Garyja Genslera glavnim financijskim direktorom njezine kampanje. Nakon što je tijekom 1990-ih godina, u vrijeme vladavine Billa Clintona, bio dio užeg tima koji je proveo deregulaciju američke financijske industrije, i nakon što je ta deregulacija dovela do ekonomske krize, Gensler je, naime, doživio epifaniju pa se transformirao u najžešćeg zagovornika regulacije. Pritom se, kažu, debelo zamjerio prijateljima Clintonovih s Wall Streeta, što bi se navodno moglo odraziti na njihovu velikodušnost u financiranju Hillaryne kampanje.
No kako zasad stvari stoje, ona ni ovog puta ne bi trebala imati problema s prikupljanjem novca. Među brojnim super PAC-ovima, odborima za političku akciju koji nisu pod kontrolom kandidata i imaju ovlasti prikupljati neograničene količine novca, onaj koji je za Baracka Obamu bio prikupio rekordnih 79 milijuna dolara, Priorities USA Action, već se stavio u službu Hillary Clinton. Istina, mediji su još i prije službene objave Hillaryne kandidature zabilježili trvenja i svađe među PAC-ovima koji je podržavaju, zbog čega je ovaj spomenuti napustio bivši konzervativni novinar David Brock, čovjek koji kontrolira deset PAC-ova koji podržavaju Clinton. Povod mu je bilo saznanje da utjecajna konzultantica Mary Pat Bonner, umjesto uobičajenog paušala, uzima debelu proviziju od svake sakupljene donacije.
Neetičnost takve prakse pritom je samo jedan detalj u općenito problematičnom funkcioniranju ovakvog tipa financiranja političkih kampanja, u kojemu je važnu ulogu odigrala upravo Hillary Clinton. Ona se, naime, početkom 2000-ih zalagala za isključivo javno financiranje političkih kampanja, financiranje koje podrazumijeva kontrolu i ograničenja izborne komisije. Unatoč tome, na izborima za predsjedničku kandidatkinju 2007. godine Clinton je postala prva političarka nakon više desetljeća koja je uzimala samo donacije iz privatnih izvora. Bio je to faktički kraj javnog financiranja kampanja. Tri godine kasnije dogodila se presuda Vrhovnog suda kojom je korporacijama i sindikatima omogućeno neograničeno sponzoriranje kandidata dok god ono nije direktno, što je rezultiralo stvaranjem super PAC-ova. Povod za taj slučaj bio je klevetnički film protiv Hillary Clinton, a upravo bi ona od toga događaja sada mogla najviše profitirati.
