>

novosti logo

Vučić u dvorištu

Nije jasno o kojem ‘stoljeću sukoba’ govori predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Netko bi joj trebao objasniti da su na ovim prostorima Hrvati i Srbi zajedno izvojevali pobjedu u Drugom svjetskom ratu i da su u miru, da ne kažemo bratstvu i jedinstvu, zajedno živjeli desetljećima

Tri godine nakon što je postala predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović primit će u službeni posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Vučić posjećuje Hrvatsku u drugoj godini svog mandata, a posjet koji je uz pomoć tihe diplomacije jako dugo pripreman iznenadio je publiku na tribinama. Samo nekoliko dana prije službenog poziva hrvatske predsjednice došlo je do nove svađe, povodom otvorenja izložbe ‘Jasenovac – pravo na nezaborav’ u Ujedinjenim narodima u New Yorku.

Nakon što je Hrvatska uputila Srbiji prosvjednu notu zbog istupa ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića na otvorenju izložbe, gdje je Dačić govorio ‘nekoliko stotina hiljada žrtava Jasenovca’, a svađa eskalirala međusobnim optuživanjem, nitko nije očekivao ovakav rasplet. Ponajmanje, izgleda, hrvatski premijer Andrej Plenković. Sve je podsjećalo na situaciju od prije tri mjeseca, kada je također trebalo doći do Vučićevog posjeta, ali je on bio odgođen nakon bizarne svađe oko podizanja spomenika majoru Milanu Tepiću u Srbiji. Tada je Vučićev posjet otkazala hrvatska predsjednica, koja je u Vukovaru, za vrijeme obilježavanja Dana sjećanja, izvoljela još jednom ponoviti da će ‘još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu reći da su prijateljske države, ali trebamo rješavati naša otvorena pitanja, prije svega naših nestalih’.

Osim problema nestalih, tu je i problem oko granice na Dunavu, gdje Hrvatska i Srbija svojataju pravo na Šarengradsku i Vukovarsku adu. Srbija se zalaže da se granica odredi po načelu ‘crte sredine’

Što se sada promijenilo? Situacija je bila kao stvorena za još jednu odgodu, ali umjesto toga predsjednica poziva Vučića. Otkud iznenadna želja za rješavanjem otvorenih pitanja? U objašnjenju poziva stoji da je između Srbije i Hrvatske ‘stoljeće naših međusobnih prijepora i sukoba’, ali je predsjednica uvjerena kako ‘nas čeka bolja budućnost’ koju, kako je napisala, želi ‘moj hrvatski narod i svi hrvatski građani’. Osim što upada u oči još jedno razdvajanje Hrvata od ostalih građana, nije jasno o kojem ‘stoljeću sukoba’ govori Kolinda Grabar-Kitarović. Netko bi joj trebao objasniti da su na ovim prostorima Hrvati i Srbi zajedno izvojevali pobjedu u Drugom svjetskom ratu i u miru, da ne kažemo bratstvu i jedinstvu, živjeli desetljećima. No ostavimo na trenutak povijest po strani i pogledajmo koja su to otvorena pitanja koja tako strašno opterećuju hrvatsko-srpske odnose.

Posebno je licemjerno u prvi plan isticati problem nestalih, odnosno ‘naših nestalih’, kako se to nespretno, ali i iskreno izjasnila predsjednica. Tko su ti ‘naši’ na koje je mislila, ne znamo. Međutim, činjenica je da godinama nestali Srbi nisu bili ‘naši’, nego ih je tek vlada Jadranke Kosor, nakon silnih pritisaka, pribrojila ukupnom broju nestalih u ratu, kojih je na popisu još uvijek oko 1600. Tome treba pribrojati i državljane Srbije, njih 371, koji su nestali u ratu. Kada se to učini, doista je nešto više Srba na popisu, kako to tvrdi Aleksandar Vučić. Tu je još i par stotina nestalih koje Hrvatska odbija staviti na popis, jer nema dovoljno podataka o njima prema međunarodno utvrđenim mjerilima. Takvih je slučajeva gotovo 700 i svi su srpske nacionalnosti. Novosti su više puta pisale o političkim opstrukcijama koje otežavaju ekshumacije nestalih Srba iz nekoliko desetaka poznatih grobišta, kao i identifikacije velikog broja zemnih ostataka, koje su na čekanju.

Sporan je i sam broj nestalih, jer nekoliko udruženja izbjeglih i protjeranih Srba iz Hrvatske tvrdi da je je popis nepotpun i da nekoliko stotina imena treba pridodati. Predsjednik Srbije šokirao je hrvatsku javnost kada je prilikom inauguracije hrvatske predsjednice izjavio da je na popisu nestalih više građana srpske nacionalnosti. S druge strane, Hrvatska proziva Srbiju da ne želi otkriti lokacije masovnih grobnica u kojima se nalaze tijela pripadnika Hrvatske vojske. To je više puta isticao bivši šef Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu branitelja, pukovnik Ivan Grujić, između ostalog i u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 19. siječnja 2014. ‘Mi smo apsolutno sigurni da se na dijelu našeg teritorija koji je do Oluje i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja bio pod okupacijom, nalazio jedan broj grobnica koje su tijekom 1995. pripadnici Vojske Jugoslavije ekshumirali i prebacili na neko drugo mjesto’, kazao je tada Grujić, no predsjednik Srbije u intervjuu Globusu uoči posjeta Hrvatskoj kaže da to nije točno i da Srbija ne krije nikakve podatke o žrtvama hrvatske nacionalnosti.

Dakle, problem nestalih, koji hrvatski političari rado ističu kao najvažniji u hrvatsko-srpskim odnosima, zapravo se nalazi u pat-poziciji. Hrvatska očito ne želi do kraja ekshumirati i identificirati posmrtne ostatke građana srpske nacionalnosti, koje ne smatra svojima. A kada to radi, radi na kapaljku. Srbija, ako su tvrdnje iz Hrvatske točne, ne želi otkriti gdje su lokacije novih grobnica.

U kolikom su ćorsokaku dovoljno govori podatak da je delegacija srpske Komisije za nestala lica, na čelu s njenim predsjednikom Veljkom Odalovićem, prošle godine napustila skup u Zagrebu, organiziran pod nazivom ‘Proces, ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka lica nestalih na području Hrvatske’. Incident se zbio nakon što je Stjepan Sučić, Grujićev nasljednik na mjestu šefa Uprave za nestale, izjavio da ‘sve zlo dolazi iz Srbije’. Sučić je kao domaćin skupa inzistirao na tezi o velikosrpskoj agresiji i brojnim teškim zločinima koje je JNA počinila.

Naravno, nesuradnja ovih tijela sigurno neće doprinijeti rješavanju problema nestalih, a teško na tom planu može pomoći susret Vučića i Grabar-Kitarović, koja nije nadređena ni vatrenom Sučiću, ni još vatrenijem ministru branitelja Tomi Medvedu. Pitanje je kakvu će volju za razgovore s Vučićem o tome pokazati hrvatska vlada. Zanimljivo je da se Sučićeva Uprava za nestale, umjesto ekshumacijom ratnih žrtava srpske nacionalnosti s poznatih lokacija, ovih dana bavi iskapanjem posmrtnih ostataka iz Drugog svjetskog rata na Tuškancu u Zagrebu, kako bi se eventualno što više povećala brojka komunističkih žrtava.

Osim problema nestalih, tu je i problem oko granice na Dunavu, gdje Hrvatska i Srbija svojataju pravo na Šarengradsku i Vukovarsku adu. Srbija se zalaže da se granica odredi po načelu ‘crte sredine’ na Dunavu, tako da bi ade po tom kriteriju pripale Srbiji. Hrvatska ima puno ‘kreativniji’ pristup i zalaže se za kriterij katastarskih parcela, čije vlasništvo preteže na hrvatsku stranu. Zanimljivo je da se u sukobu sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva upravo Hrvatska zalaže da se granica postavi po sredini zaljeva, dok ignorira slovenske katastarske čestice na svojoj strani, pa je tako i kuća famoznog Jožka Jorasa ostala u Hrvatskoj.

Problem Šarengradske i Vukovarske ade vjerojatno će se rješavati na nekoj novoj arbitraži, dok će Hrvatska pokušati iskoristiti približavanje Srbije Evropskoj uniji kako bi napravila pritisak na nju da odustane od ada i od arbitraže. Slično je neuspješno pokušala raditi i Slovenija u vezi granice s Hrvatskom na moru, u vrijeme hrvatskog procesa pregovora s EU-om, a tako će, prema brojnim najavama iz Bruxellesa, proći i hrvatski pritisci.

Naravno, s Vučićem će se razgovarati i o problemima manjina. Iako hrvatska strana pokušava izjednačiti probleme koje imaju Hrvati u Srbiji s onima koje imaju Srbi u Hrvatskoj, situacija nije ista. Hrvati imaju niz problema u Srbiji, gdje im izborni zakon ne jamči političko prisustvo u Skupštini, a postoje i teškoće s udžbenicima na hrvatskom jeziku. Međutim, u Hrvatskoj su pitanja Srba kompleksnija zbog problema povratnika, uništene infrastrukture, zapošljavanja, obrazovanja, prava na korištenje jezika i pisma, asimilacije, sigurnosti i drugog.

S Vučićem će se razgovarati i o problemima manjina. Iako hrvatska strana pokušava izjednačiti probleme koje imaju Hrvati u Srbiji s onima koje imaju Srbi u Hrvatskoj, situacija nije ista

Podjednako cinično pristupa se još jednom ‘problemu’ koji otežava odnose Hrvatske i Srbije, a to je problem povrata kulturnog blaga, odnesenog u Srbiju tokom rata. Godinama se optuživalo Srbiju za krađu velikog broja umjetnina, da bi se ispostavilo da se većinom radi o vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, dakle o imovini koja je sklonjena u Srbiju zbog opravdanog straha da bi joj se nešto moglo dogoditi. Za Novosti je prošle godine tu temu komentirao episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk.

‘Mnoge od tih umetnina odnesene su iz kasnije porušenih hramova. Na primer, iz parohijskih crkava u Lisičinama i Starim Bastajima odnesene su ikone. Danas ne samo da nema tih hramova, nego su napuštena sela u kojima su bili, pa nema nikakve mogućnosti da se ikone tamo vrate. Tako je i u mnogim drugim slučajevima. Od hrvatskog Ministarstva kulture smo tražili da nam pomogne oko formiranja riznice i depoa u kojima bi se dobra skladištila sve dok se ne omogući njihov povrat u crkve iz kojih su uzeta, što je manje verovatno, ili dok se ona ne izlože u Eparhijskom muzeju, što je verovatnije’, izjavio je tada Ćulibrk.

Između Hrvatske i Srbije stoje još problemi u vezi Zakona o univerzalnoj jurisdikciji, na čijoj primjeni inzistira Srbija. Hrvatska traži da Srbija promijeni taj zakon, koji joj omogućava pokretanje postupaka u vezi zločina počinjenih izvan njenih granica, pa i u Hrvatskoj. Tu je i problem stanarskih prava, a Hrvatska je jedina zemlja s prostora bivše Jugoslavije koja to pravo nije omogućila svim svojim građanima, tako da su mnogi protjerani i deložirani Srbi, u sramotnoj pljački 1990-ih, organiziranoj od državnih organa i izvedenoj uz pomoć policije i vojske, ostali bez svoje imovine.

Što od toga može riješiti posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj? Malo ili ništa, ali razgovarati svakako treba. Da će se teško izići iz tema koje opterećuju rješenja nabrojanih problema svjedoči i inzistiranje da se predsjednik Srbije izvini za riječi koje je izgovorio u Glini 1995., kada je rekao da Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje ‘ustaška vlast’ nikada neće doći. Pet mjeseci kasnije, svi koji su slušali zapjenjenog mladog radikala morali su napustiti svoja ognjišta, mnogi da se nikada ne vrate. Loša je to bila izjava, ali tražiti isključivo od Vučića da se izvini, a zaboraviti što je sve hrvatska politika napravila Srbima, pogrešno je.

Bilo bi dobro da se političari ostave izvinjenja i velikih, patetičnih gesta, a uhvate stvarnog utvrđivanja činjenica, priznavanja svih žrtava i okretanja zajedničkoj evropskoj budućnosti. Nažalost, na taj film ćemo još malo pričekati, iako Vučić intervjuom u Globusu poručuje da Hrvati i Srbi imaju samo probleme iz prošlosti, a ‘nikakvih sukoba oko budućnosti’.

1/1