>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vukovarska elegija

Očito je da su vukovarske komemoracije zrele za redizajn, što ne znači da će ga biti. Već ima ideja da se one održavaju samo na okrugle godišnjice, a vjerojatno bi najbolje bilo da se vežu uz dan oslobođenja grada, tj. uz mirnu reintegraciju

Ovo s vukovarskom komemoracijom definitivno ne valja i trebalo bi to hitno mijenjati, ali to se, žalibože, neće učiniti i tko zna kada hoće. Već godinama, desetljećima pad Vukovara očekuje se i dočekuje ne u znaku obostranog pijeteta prema ratnim žrtvama, otprilike onako kako je ovih dana obilježena stota godišnjica završetka Prvog svjetskog rata. Nego u zebnji, koja se uredno i potvrdi, da će poslužiti kao otponac za nove stare mržnje, tj. za kopanje po nezaraslim ranama koje na taj način neće nikada zacijeliti. Mora li tako biti, je li moguće da se baš ništa nije promijenilo nabolje u ovih dvadesetak godina komemoriranja vukovarske tragedije? O ne, znalo je biti i gore, kao onih godina kada su vukovarskim ulicama na taj dan marširale uniformirane formacije nenaoružanih hrvatskih branitelja, što je neke podsjetilo na prijeteće marševe sjevernoirskih nacionalista, poznatih pod nazivom Narančasti red. Ali irske ‘naranče’ prestale su u međuvremenu cvasti i ondje je uspostavljeno nekakvo, makar i hladno pomirenje, a kod nas su stvari ostale iste ili jedva išta manje loše. Nakon što se prestalo strojevim korakom stupati vukovarskim ulicama pojavili su se, sjetit ćete se, antićirilični čekićari koji su, jasno, odložili alatke čim je HDZ preuzeo lokalnu vlast.

No tada se pojavio Ivan Penava s nečim što ima primjesa i unutarstranačke pobune, jer je zahtijevao od Zagreba da osnuje ‘povjerenstvo za istinu’ o ratnim zločinima nad vukovarskim Hrvatima, u protivnom osnovat će ga sami Vukovarci. I onda će, priprijetio je, s time ‘ići od slučaja do slučaja’. Šteta što je sintagma ‘lex šerif’ u međuvremenu potrošena na nešto drugo, jer ovo Penavino junačenje u stilu samozvanog divljezapadnog suca Roya Beana sugerira da će on i njegovi ljudi osobno privoditi ‘zločince koji šeću Vukovarom’. Nema veze što se na rubovima te nikada provjerene i dokazane glasine ponekad zna čuti da takvih ima i u redovima sadašnje vukovarske policije, pa čak i u gradskom poglavarstvu, dakle dijele isti radni prostor koji i Penava koristi, pa bi i on morao odgovarati zbog neprijavljivanja zločinaca. Još manje ima veze što predstavnici srpske zajednice ukazuju i na desetke zločina koje su nad vukovarskim Srbima počinili svojevrsni eskadroni smrti u proljeće i ljeto 1991. godine, kada rata još uopće nije bilo. Penava se pravi da za to nikada nije čuo, a zapravo ga zaboli đon, jer on srpske žrtve priznaje, kako je sam precizirao, samo ako su poginule zajedno s Hrvatima od bombi i granata JNA i srpskih paravojski.

Na ovaj način srpsko-hrvatski rat devedesetih prerasta u već viđenu, ali nikada tako plastično iskazanu perverziju samoviktimizacije, u kojoj su Hrvati bili samo žrtve, a Srbi samo zločinci. Kamo lijepe sreće kada bi to bio samo primjer iz nekog apstraktnog psihologijskog priručnika o ludostima ratovanja, ali ne, to je isječak iz realnog života Vukovara, i naravno da taj život ništa ne valja. Preciznije rečeno, u ovom gradu vlada frižiderski hladna koegzistencija, Hrvati i Srbi puno više žive jedni pored drugih nego jedni s drugima, što možda nije najgora stvar na svijetu (baš tako je recimo između Talijana i Austrijanaca u Južnom Tirolu). I međunacionalnih incidenata je zapravo relativno malo, a kada se i dogode, uvijek imaš dojam da se to medijski prenapuhuje. I baš tu je poanta. Prije rata međunacionalni odnosi u ovome gradu bili su upravo uzorni, a tome je sigurno pomoglo i što je on bio jedan od ekonomski najprosperitetnijih u Hrvatskoj i Jugoslaviji. I upravo to sada užasno smeta. Tu sliku trebalo je svim ratnim, a sada i mirnodopskim sredstvima izbrisati iz kolektivne memorije, kao što treba izbrisati iz sjećanja i neke druge gradove u kojima je postojao slični međuetnički sklad i privredni prosperitet (prvenstveno Mostar).

I zbilja, i u Hrvatskoj i u Srbiji jedva da ima ikoga tko bi javno pozivao da se taj sklad obnovi, a isto je i s investiranjem u privredu grada na Dunavu. Isplativije je prema novim standardima investirati u međunacionalnu mržnju, to odmah daje rezultate i ne moraš čekati godinama i desetljećima da se uloženi kapital oplodi. Jedno novije istraživanje pokazuje da se hrvatska i srpska djeca u vukovarskim školama puno manje druže nego hrvatski učenici s mađarskim, talijanskim i drugim vršnjacima. Tu je također friški primjer prve vukovarske mješovite škole, koju su financirali Norvežani, uvijek srdačno na raspolaganju u ovim stvarima, ali sada traže novac natrag jer ni hrvatski ni srpski roditelji ne žele u nju slati djecu. Eto, to je ta elegija o Vukovaru, mrtvom gradu živih ljudi, jer ovim je do u nedoglednu budućnost zacrtano da će Srbi i Hrvati živjeti podijeljeni nevidljivim zidom, osim ako se ne ostvare luđačke prijetnje o drugoj ‘Oluji’ kojom bi se pomelo i podunavske Srbe.

Mora se odmah reći da je poneku ciglu u taj zid ugradila i srpska strana, čije se odbijanje spomenute škole, kako se da iščitati iz nekih publicističkih tekstova, obrazlaže tako da koncept rezervata Srbima više odgovara jer se time zbijaju u čvršću cjelinu, sposobniju da zaštiti manjinska prava. Hm, nije da u tome nema neke logike, jer pritisci na tu manjinu ne opadaju, prije rastu, ali ovdje je važno shvatiti da su ti pritisci i motivirani time da se Srbi toliko samoizoliraju da se njihovo prisustvo neće više ni osjećati. To je i smisao najnovijih incidenata, uključujući izložbu o vukovarskim stradanjima koju je u Saboru organizirao Stevo Culej, s očitim ciljem da se u zgradi parlamenta prvi put pojavi HOS-ov grb s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’. Sramota je da se ovakvima dopušta da moderiraju ozračje vukovarske komemoracije u proustaškom ključu, a još je veća sramota da je premijer Plenković to uzeo u zaštitu stavljajući kao i dosad HOS-ov grb u ‘kontekst’ ranih devedesetih (kao da on ikada može biti bolji nego što jeste).

Ipak, najveća je sramota da je dilema Milorada Pupovca da li da ode u Vukovar stavljena u izravnu, nezaštićenu korelaciju sa zahtjevom hrvatskih i srpskih radikala da se on tamo nipošto ne pojavi. Pupovac je jednostavno prepušten sebi da se s tim radikalima sam nosi, a tu ne može biti dobrog rješenja. Postoje samo loša i manje loša. Ne bi bilo dobro da uopće nije otišao u Vukovar, jer bi ispalo da se ponaša u skladu s diktatom tih radikala, kao što ne bi bilo dobro ni da se pojavio u Koloni sjećanja. Ne zbog toga što bi ta kolona bila sporna sama po sebi, uostalom dva puta je u njoj već bio, nego zato što je ona definitivno postala jednonacionalna, u nekim izričajima i izričito antisrpska. Stoga je razumno što se opredijelio za dvonacionalno komemoriranje vukovarskih žrtava, ali Tomislav Josić i to je s gadljivom grimasom odbacio, svodeći sve na skupljanje političkih poena, iako je teško zamisliti ikoga tko je u tome veći majstor od njega.

E pa kada je tako, onda zbilja dobivaju smisla ideje da se vukovarske komemoracije održavaju samo na okrugle godišnjice, a još bi bolje bilo da se umjesto dana pada Vukovara obilježava dan njegovog oslobođenja, dakle mirna reintegracija Podunavlja. Samo bi to eventualno moglo popločati put u bolju budućnost, ovo što sada imamo je bezizlazno tapkanje u lošoj i nedovršenoj prošlosti.

1/2