>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vukovarsko groblje živih

Iako su vukovarske kolone sjećanja sada mirnije nego nekih prijašnjih godina, i dalje ostaje dojam da se ne želi da se život ondje ikada vrati u normalu i, još gore, Srbima se prijeti da će im se uzvratiti istom mjerom

Kao što je poznato, vijest o padu Vukovara 1991. nije odmah objavljena, što zbog toga jer na Pantovčaku nisu imali dovoljno informacija, što zbog straha da će to demoralizirati zemlju, što zbog ovog, što zbog onog. Ali kako se ni tada kao ni više godina prije nije dalo ‘zaustaviti Reuters’, vijest je objavila ta velika novinska agencija. Uz erupcije Tuđmanovog bijesa. I, koliko god to zvučalo zazorno i odbojno, čovjek se nekako s nostalgijom sjeća toga. Jer nakon što je prvi put zatajen, pad Vukovara je sljedećih godina i desetljeća prešao u fazu hiperinflacije, tako da ispada da taj grad na Dunavu svake godine iznova pada, sada već evo 26. put. Da se krivo ne razumijemo. Kada bi te obljetnice bile decentno i s mjerom obilježavane, nikakvog problema ne bi bilo. Ali kada se ondje iz godine u godinu gura sve više desetina hiljada ljudi, od kojih je dobar dio više nego nabrijan, a neki i otvoreno ratoborni, neodoljivo se nameće dojam da se od tog grada pravi otvorena, nikada zatrpana grobnica. Kao da je netko odlučio da se život ondje nikada ne obnovi i vrati u normalu, i kao da je Vukovaru stavljeno u zadatak da bude grad neprestanog umiranja, groblje živih ljudi i vječni spomen na krivicu Srba za ratna stradanja.

Ukratko, taj grad koji danas ima manje stanovnika nego prije rata zaposlenih, pretvoren je u mitološko čudovište, a zamisao o suživotu Hrvata i Srba iz Erdutskog sporazuma (1995.) naočigled se gura u stranu i zatire. Ove godine to je bilo vidljivo i po ulasku Hrvatske vojske u grad maršem iz Vinkovaca, čime je otvoreno prekršen duh, neki misle i slovo Erdutskog sporazuma o demilitarizaciji Podunavlja. Ali nije samo to, Podunavlje je jedini dio Hrvatske koji je reintegriran mirnim putem, što će reći da jedino tu s poraženom srpskom vojskom nije masovno otišlo i civilno srpsko stanovništvo. Odatle je proizašlo i ono najvažnije iz rata devedesetih, što se s hrvatske strane uporno prešućuje, a to je da je Tuđmanova ‘pomirba’, koja je dotad bila isključivo hrvatsko-hrvatska stvar, u Podunavlju prerasla u hrvatsko-srpsku pomirbu. Pa iako je to bilo silno, ultimativno važno, ili baš zato što je bilo važno, s hrvatske strane sve do danas ne prestaju žilavi otpori da tako bude.

Jedan od čelnika vukovarskih stožeraša, usto i savjetnik gradske, ali i središnje vlasti u Zagrebu, Tomislav Josić, ovih je dana ponovio više puta izneseno žaljenje što i Podunavlje nije reintegrirano ratnim putem. Srećom, veli, sada se ulaskom Hrvatske vojske u grad i to simbolički dogodilo. Žali jedino što dolazak HV-a u Vukovar nije na ulicama dočekao nitko od vukovarskih Srba, pa čak, podvlači, ni Hrvata, što nije moguće shvatiti drukčije nego kao poziv da se zatre i zadnja klica hrvatsko-srpskog zajedništva u ovom nekada izrazito multietničkom gradu. Usto, to se može shvatiti i kao psihološka priprema za novi rat ali, srećom, Josić i drugi radikali u Hrvatskoj, kao i njihovi parnjaci u Srbiji i Bosni i Hercegovini, nisu baš toliko važni da bi to uspjelo. Ali jesu dovoljno važni da se na ovim prostorima ne uspostavi stvarni, funkcionirajući mir. To se jasno vidi iz toga što se osuđenike za ratne zločine dočekuje iz Haaga čak i kao veće heroje nego dok je rat trajao, ali to vrijedi i za godišnjicu oslobađajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Prije svega, jasno je da u oslobađanju Gotovine, kao i Momčila Perišića na srpskoj strani, nisu presudili pravosudni razlozi, nego vanjski interesi, prvenstveno oni američko-izraelski. Drugo, još važnije, ako je Gotovina stvarno nevin, netko drugi jeste kriv za desetine, kako je evidentirao Tribunal, a stvarno stotine pogubljenih srpskih civila, ali tog drugog u Hrvatskoj nitko ne traži, niti ga zanima.

Haški tužitelj Serge Brammertz to dovodi u vezu sa službenim hrvatskim vlastima, kao što ih službeno upozorava i da ne vrše pritisak na Haag prejudicirajući nevinost hercegbosanske šestorke uoči skore presude. Siroti Brammertz ne shvaća glavnu poantu ratova u ex-Jugoslaviji devedesetih. Kako jednom netko reče, ti su ratovi sasvim izokrenuli optiku ratne propagande, koja je dotad služila tome da se sebe prikaže što boljim. U jugoslavenskim ratovima, međutim, cilj postaje to da se sebe prikaže što gorim i dijaboličnijim. Ta nastrana logika preživjela je ratove i sve zločine i još je i danas etički kanon, moralna antibiblija ovih prostora. Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću, Milorad Dodik otvara studentski dom ‘Dr Radovan Karadžić’, Majke Srebrenice daju bezrezervnu podršku Naseru Oriću. Eto, to je nama naša borba dala, zato je preživjela logika da s neprijateljem još nisu poravnati svi računi, zato se u Vukovaru otvoreno prijeti Srbima da će im se uzvratiti istom mjerom, i sve to uz implicitno ili sasvim otvoreno pokroviteljstvo najviših državnih i crkvenih vlasti na svim stranama. Ima li tu krivice Haškog suda, od kojeg se očekivalo da donese pomirenje na ove prostore, što se nije dogodilo?

O, kako ne. O tome govori činjenica da nitko iz vojnog vrha JNA nije optužen za ubojstva i razaranja u Vukovaru, iako se poimence spominju u optužnici protiv Slobodana Miloševića. Govori i činjenica da je ovaj posljednji umro u haškom zatvoru zbog otegnutog i kilavog suđenja, tako da je otišao na onaj svijet kao formalno nevin čovjek. A najviše govori to što je Vojislav Šešelj čak pušten na slobodu nakon što je, iskoristivši lakomisleno dobiveno pravo da se sam brani, doslovce izmajmunirao Tribunal i vukao ga nos kako god i čime god je htio. Ali pustimo Haag, sada kada je pred zatvaranjem ostaje neosporna činjenica da je on napravio neusporedivo više od ovdašnjih pravosuđa koja nisu bila u stanju konstatirati ni da su zločini na njihovim stranama počinjeni, a kamoli ih procesuirati. Zato su sudske, koliko i državne vlasti, najveći krivci što do pomirenja nije došlo, a onda i krivci što je kultura sjećanja na ovim prostorima ostala toliko mizerna da je i u ovoj posljednjoj vukovarskoj koloni sjećanja odjekivao uzvik ‘Za dom spremni’. Što je odzvonilo kao otvoreno priznanje da su i Hrvati u Vukovaru htjeli raditi Srbima ono što su oni njima, samo se, eto, stjecajem okolnosti – brojem dugih cijevi i sl. – dogodilo obratno.

Ima li izuzetaka od toga? O da, ima, čak je jedan izrazito na diku baš Hrvatima, ali ga malo tko spominje. Prije više godina Miroslav Bralo osuđen je u Haagu jer je kao pripadnik specijalne postrojbe HVO-a ‘Džokeri’ sudjelovao u jezovitom zločinu u Ahmićima. Bralo je u početku nijekao krivicu, ali je onda u njemu proradio valjda jedan od zadnjih ostataka savjesti preostao u ovoj nesretnoj regiji, pa je napisao pismo Tribunalu, citira ga ovih dana portal Lupiga, u kojem, između ostalog, kaže ovo: ‘Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima, nad ljudima čiji se glas više neće čuti. No, to nisu bila djela vojnika kakav sam jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca bili ubijani pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao.’ Braline riječi zvuče toliko duboko i iskupljujuće da bi u drukčijim prilikama zasluživale postati opći uzor. Ali njemu u čast ne organiziraju se masovke s tisućama prisutnih, niti se njegovim imenom naziva studentske domove.

1/2