Povijest za koju znamo da je nesigurna, varljiva i na ovim prostorima lako potkupljiva disciplina, govori da je prva Jugoslavija nastala na grobovima tri imperije kao ‘vjekovni san’ o ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda i kao rezultat krajnje pragmatične političke odluke pobjednica Prvog svjetskog rata da spoje pobjednike i poražene. San je, kao što to obično i biva, bio sjajan, realitet nažalost ne. Ta država trajala je od kraja prvog do početka drugog velikog rata. Druga Jugoslavija također nastaje na ruševinama velikog rata, ali nju slažu pobjednici, i to sami, bez velikog uplitanja sa strane. Dakle, sam start, energija, kao i nada koja je u nju unijeta, bili su drugačiji od onih koje su pokrenule prvu Jugoslaviju. Ova nova bila je ‘nešto između’ istoka i zapada i kao takva predstavljala je jedinstven politički i ekonomski eksperiment. Imala je puno vise šanse za opstanak od prve, ali su je tvrda jednopartijnost, pad Berlinskog zida i kretenoidni političari dobrano načeli, da bi je na kraju, kao i prethodnu, dotukao rat. Mali, lokalni, ali upravo zato krajnje okrutan.
O nastanku prve znam dosta jer mi je to znanje bilo potrebno za rad na ‘Čarugi’, priči o hajduku-revolucionaru koji je bio umiješan u njen nastanak. O nastanku druge znam iz priča mojih roditelja koji su u tome sudjelovali, kao i iz onoga što mi je bilo potrebno da snimim ‘Samo jednom se ljubi’. Ukratko; o prvoj znam iz knjiga, o drugoj iz života. Rodio sam se i proveo u njoj pune četrdeset i četiri godine. Imao sam s njom kao državom nekih problema oko filmova koje sam radio, ali to ne smatram nečim strašnim. Vjerujem, naime, da svaki pristojan građanin mora imati problema s državom u kojoj živi. Moji roditelji su mi u tome bili svijetli primjer. Dakle, ne pamtim je po nekom velikom zlu i rigidnom političkom teroru, kako je danas pokušavaju opisati ustašoidni idioti. Pamtim je kao prostor svog djetinjstva i odrastanja, kao ne pretjerano bogatu zemlju, kao kraj u kome sam se dobro osjećao, živio onako kako sam mislio da treba živjeti, radio ono što sam volio. I još nešto dosta važno: u njoj novac nije bio osnovno mjerilo svega postojećeg, a to je, to sam kasno shvatio, ogroman znak slobode. O početku njenog kraja znam dosta jer sam ga doživio i, uz pomoć Ante Tomića, pretočio u ‘Karaulu’.
Što se kulturne suradnje tiče, može se mirno reći da su u toj Jugoslaviji različiti stvaraoci iz različitih kultura bili među onim rijetkima koji su tu državu ujedinjavali, a da su je bezlično isti političari na identičan način razdvajali. U tom sukobu kultura je poražena, političari su pobijedili; druga Jugoslavija je nestala. Iz nje su nastale male države koje se danas bolno suočavaju sa stvarnošću svojih nacionalističkih snova. Na drugoj, onoj plemenitijoj i od javnosti gotovo do anonimnosti sakrivenoj strani, ostali su malobrojni svjesni činjenice da u većem dijelu tog prostora dijelimo gotovo isti jezik, oni koji se ne boje dijaloga, koji razumiju bogatstvo koje donosi različitost kultura i koji cijene svakoga tko, usprkos vremenu i državama koje preziru kulturu, još uvijek stvara na ovim prostorima. Malo ih je, hrabri su i mislim da nisu nostalgični za drugom Jugoslavijom niti sanjaju neku imaginarnu treću. Oni, naime, nikada i nisu sanjali države i državna uređenja. Oni imaju puno maštovitije snove.
