>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: Ustrajmo u afirmaciji otpora

Nakon gotovo tri dekade postsocijalističke degradacije, vrijeme je da ozbiljno i ustrajno radimo na afirmaciji vrijednosti otpora fašizmu

Vjerujem da svako vrijeme stavlja naglasak na određeni aspekt jugoslavenske posebnosti u odnosu na društveni i politički trenutak vlastite suvremenosti. Ako stavimo u zagradu pomalo iscrpljene narative o kulturi, umjetnosti i konzumerizmu te sve ono zavodljivo i hibridno, ‘nešto između’ kapitalizma i socijalizma, na čemu je Jugoslavija gradila svoj kulturni identitet, i kada povučemo crtu u trenutku naše vlastite suvremenosti u doticaju s globalnim svjetskim prilikama, rekla bih da danas najveću posebnost Jugoslavije vidim u autohtonom partizanskom pokretu, jednom od najuspješnijih pokreta otpora fašizmu u Europi. Nakon gotovo tri dekade njihove postsocijalističke degradacije, vrijeme je da očistimo naočale te ozbiljno i ustrajno radimo na afirmaciji vrijednosti otpora fašizmu kao one vrijednosti koja treba nadići povijesne okvire same Jugoslavije i postati općeljudska vrijednost suvremenog društva. Mulj fašizma je nešto u čemu se na različitim razinama danas batrgaju postjugoslavenske države i ne samo one. Ovdje ću pod dosezima istaknuti samo ono najbolje, odnosno ono što bi nam danas trebalo služiti kao popudbina jugoslavenskog iskustva: antifašizam kao vrijednost koju treba poticati na svim političkim razinama društva; emancipatorska politika spram Sovjetskog Saveza kao primjer samosvjesne politike naspram svjetskih centara moći i pokušaja njezine disperzije; te ekonomsko i kulturno eksperimentiranje kao izazivanje homogenosti i esencijalizma.

Iskustvo jugoslavenskog konteksta i sjećanje na njega svakako jest jedna ‘’nevidljiva’’ poveznica među ljudima koji danas žive na (post)jugoslavenskom teritoriju ili su imali to iskustvo, a život ih je silom prilika razmjestio na razne dijelove svijeta. Za svakog otvorenog čovjeka, to je zajedništvo neminovno, nešto što se naprosto prirodno osjeća pri susretu s ljudima s (post)jugoslavenskih prostora, pri čemu jezik svakako jest najveća poveznica. Sve suradnje i razmjene na polju kulture naprosto ne bi bile moguće da nema jezika kao svojevrsnog ljepila jugoslavenskih ruševina. Dokle god je takvih ljudi, veze će se ostvarivati, a suradnje biti plodne nacionalističkom revizionizmu i gnjevu uprkos.

1/1