Često su me moji prijatelji znali pitati – ponukani sviješću o mojoj sasvim klinički fanatičnoj strasti naprama opernoj umjetnosti – da koja mi je najdraža od svih postojećih opera? Izvježban učestalošću pitanjâ izbrusio sam odgovor, poučen onom mudrošću kako majka ne može pravo reći koje joj je od sve djece najdraže, pa, odalečujući se od svake subjektivnosti, konstatiram: Verdijeva "Aida" i Puccinijeva "Tosca"... I to, sasvim diplomatski govoreći, voljnim navođenjem abecednim redom.
To su dvije opere koje mogu ama baš svaki dan slušati i gledati, onako, kako svi mi skupa možemo svaki dan jesti kruh, a da nam ne dosadi...
I, premda sam dosad diljem Europe svaku od ovih osobnih favoritâ imao priliku uživo motriti u više navrata na različitim pozornicama u nekoliko državâ, nikad mi se još nije posrećilo u privatni notes ubilježiti iskustvo kritičarskog bivanja u gledalištu dva dana zaredom, gledajući uzastopce baš ova dva moja operna naslova iz intimne skale vlastite preferencije.
Sve dosad: kad sam najprije u HNK Zagreb odgledao Puccinijev kapolavoro "Tosca", pa, prespavavši u metropoli, ujutro sjeo u autobus i zaputio se do bivše nam metropole, gdje sam svečeri u Narodnom pozorištu u Beogradu gledao Verdijev masterpis – "Aida". Ovakav privilegij mogao sam samo zamišljati, ali, eto, stvarnost me je učinila odista pomazanikom sreće; bog Kairos je, izgleda, u toplini travanjskog proljeća odlučio biti darežljiv prema meni. I, mojim štilcima...
Zagrebačka je "Tosca" premijerno bila uprizorena još prije gotovo godinu dana, 27. svibnja 2022., za mandata sad već bivše uprave HNK Zagreb. Mudro odlučivši kako danom stupanja na dužnost ne počinje povijest, nego se ona samo nastavlja, nova intendantica središnje nam kazališne kuće u metropoli, Iva Hraste Sočo – inače operna primadona – zadržala je ovaj naslov na programu, utkavši mu novu energiju i dodanu vrijednost. U recentnoj sesiji održano je nekoliko izvedbi ove besmrtne Puccinijeve opere, od kojih je jedna bila istinski kazališni ostenzorij u kojem je međunarodno već proslavljena naša hrvatska sopranistica, Lana Kos ime je njezino, proslavila 20. obljetnicu svoje više no uspješne karijere. Tu će karijeru, bez ikakve sumnje, ljetopisci za koju godinu već pomalo moći uspoređivati s briljantnošću inozemnih uspjehâ dičnih joj predšasnicâ Milke Trnine ili Zinke Kunc. Bilo tako!
Ama, predstava kojoj nekidan u Zagrebu nazočih nije bila u rangu što bi bio prispodobiv ugođaju do nas sad ovdje pridošlom posredstvom dojma iz prethodnih rečenica. Jerbo, pjevačka ruža solista sastavljena bje od drugoligaških protagonista koji su, mahom, odradili predstavu, ali je nisu – izveli. Riječ je o estetici, dakako. Gošća Monica Zanettin (Tosca) ima upotrebljivu srednju lagu, dočim, čim se popne gore u visine ili surva dolje u dubine, njezin glas pogubi alikvote i poprimi grube šumove. Muzikalnost joj se ne može poreći, vidljiva u emanaciji središnje arije "Vissi d'arte, vissi d'smore", što je bilo i očekivano budući se ta numera često izvodi i na koncertima i na audicijama. Isti se kvalifikativi mogu prišiti i baritonu Stefanu Meo (Scarpia), također gostu iz Italije, koji je muku mučio s niskim registrom kad ga je nadglasavajući mu pjev potkopavao tonski inače od strane dirigenta kontrolirani orkestar.
Kućni članovi ansambla bili su najbolji. Prvenstveno Stjepan Franetović (Mario Cavaradossi), koji se u prvom dijelu predstave uštimavao za veliki finale. Ne zaboravimo kako je Puccini već u samom incipitu djela namijenio tenoru sasvim sklisku ariju "Recondita armonia", u koju solist ulijeće nezagrijan i već u startu svojega angažmana u predstavi, što svakako ne ide na ruku pjevaču. Ali je izazov! Dakako, ponajviše onim srčanim mudonjama koji nisu robovi predrasudâ i ne prežu naoko talačkim situacijama tremaroške naravi. Franetović se sve više uzdizao prema koncu veličanstveno zaokruživši svoje večerašnje poslanje odličnom izvedbom hitoidne arije "E lucevan le stelle".
Siniša Štork (Cesare Angelotti) svojim je iskustvom bez po muke doskočio svim traženjima svoje role, dok je mladost u epizodističkoj četi opravdala povjerenje: Marin Čargo (Crkvenjak), Matic Zakonjšek (Spoletta), Jurica Jurasić Kapun (Sciarrone) i Benjamin Šuran (Tamničar). Posebno valja izdvojiti dječaka Andriju Boškovića (Pastir), koji je iz lože poviše orkestra sjajno otpjevao svoju lirsku dionicu.
Po svemu je ova zagrebačka "Tosca" bila klasična, nikako staromodna. Dirigent Pier Giorgio Morandi svakako je eksponent onoga nečega što bi se moglo označiti etiketom "stara škola" talijanskoga istumačenja nacionalne im opere. Redatelj Mario Pontiggia, kao i scenograf i kostimograf Francesco Zito, četveroručno su dokraja pravo oživjeli sve vizibilne elemente na pozornici, koji su publici predočili sav volumen raskoši uzorne operne predstave kakav se danas susreće tek na najvećim svjetskim pozornicama što drže do tradicije. Bruno Ciulli svjetlima je još samo nadogradio ono što su u startu zadali imenovani mu prethodnici.
Riječju, "Tosca" u Zagrebu svakako je opravdala grozničavu pomamu za ulaznicama, kako i zavrjeđuje ovaj antologijski naslov svesvjetske operistike, koji je donedavno još trajao u Ljubljani, dok je ovog časa na repertoaru u Novom Sadu, Beogradu i Sarajevu, a "Tosca" će otvoriti i ovogodišnji festival Splitsko ljeto, u srpnju na Peristilu u Splitu.
A Peristil gotovo da je i prirodna placenta za izvođenje Verdijevog remek-djela – "Aida"... Uz Arenu di Verona i Terme di Caracalla u Rimu, prikladnije pozornice za izvođenje ove opere kao da na Zemlji ni nema. Em antička kolonada, em sama granitna sfinga što milenijima već tajanstveno šuti svojim kamenim ustima...
Iz iskustva slušanja "Aide" na otvorenom – što je za nas Splićane nekako prirodno – doista je kuriozum poći počuti kako "Aida" zvuči u teatru. To jest, pozorištu: Narodnom pozorištu u Beogradu... Tim prije što su na Peristil redovito stizali gosti iz Beograda: Radmila Bakočević i Biserka Cvejić (doduše naša Dalmatinka, iz Krila Jesenice), te Nikola Mitić i Zvonimir Krnetić...
Ovaj put Split je otišao u Beograd, ja kritičar, a ne pjevač... Kao i u Zagrebu, i u Beogradu je vladala apsolutna pomama za ulaznicama. Opera je, doista, živa! To se osjetilo i među publikom, koja je vjerno ispraćala pljeskom mnoge zaokružene numere, pa i one koje nisu izvedene baš primjerno.
Najjači adut ove beogradske predstave bila je mezzosopranistica Sanja Anastasia (Amneris), koja je izražajnom snagom i zvonkim timbrom svojega glasa posve vladala pozornicom. Suverenost interpretacije dodatno je bila markirana i izvrsnim glumačkim segmentom role. Divno bi je bilo čuti i vidjeti na splitskom Peristilu! Kolegica joj Ana Rupčić (Aida) najviše se istaknula u visokim pianissimima, a i scenski je vjerno dočarala shrvanu robinju-gubitnicu.
Muški dio solistâ imao je najlošiju kariku na najosjetljivijem mjestu. Bio je to tenor Dušan Plazinić (Radames). Mihailo Šljivić (Egipatski kralj) potentan je i voluminozan bas, vrlo uvjerljiv, dok je inače korektan Ivan Tomašev (Ramfis) za njim malo zaostajao. Miodrag D. Jovanović (Amonastro) lijepom je glasovnom bojom i zanosnom frazom zorno dočarao raspjevanu Verdijevu kantilaciju.
Redatelj Ognjan Draganov vodio se načelima klasične uprizorbe ovoga kanonskog djela, što se vidjelo i odabirom kostimografâ Dejana Miladinovića i Miraša Vuksanovića, odnosno kostimografkinje Milanke Berberović. Sve je izgledalo onako kako klasična "Aida" treba izgledati. Izniman začin svemu dao je i ansambl baleta, čiju je koreografiju osmislio Konstantin Kostjukov.
Maestro Đorđe Pavlović suvereno je predvodio očito uhodanu predstavu, u kojoj su zbor i orkestar bili na visini zadatka. "Aidu" u zatvorenom treba vidjeti; naročito, u Narodnom pozorištu u Beogradu.
