>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Igor Mrkalj

Zatiranje stoljeća prosperiteta

Povijest židovske zajednice u Glini: U znak sjećanja na svoje židovske sugrađane, koji su dali neprocjenjiv doprinos u razvoju glinskog kraja, Narodni odbor Kotara Glina je 1950-ih uplatio 50.000 dinara za sadnju stabala u Šumi mučenika, što osim materijalnog doprinosa predstavlja i simbol moralne solidarnosti

Prvi koji je zabilježio postojanje Židova u Glini bio je glinski župnik Antun Kršić, koji je u Spomenici župe Glina ostavio zapis da je predstavnik Izraelske vjerske zajednice prisustvovao blagoslovu katoličke crkve 12. veljače 1830. Židovi su najčešće bili trgovci, a pravi zamah u razvoju njihove zajednice u Glini došao je poslije donošenja Zakona o trgovini i obrtu 1860., a posebno nakon razvojačenja Vojne Krajine 1871. Najpoznatiji židovski trgovac tog vremena bio je Mavro Hirschl, koji je zajedno s još nekolicinom glinskih trgovaca osnovao 1874. Glinsku štedionicu, prvi novčani zavod takve vrste u tom gradu. Nema sumnje da je Hirschl bio sposoban poduzetnik jer je 1878. bio predsjednik glinskog Trgovačkog zbora, a već 1880. vlasnik veće krojačke radionice u kojoj su radili brojni krojački radnici. U kojoj mjeri su Židovi bili prisutni u trgovačkom životu Gline možda ipak bolje govori prvi Adresar obrtnog i poslovnog svijeta u Hrvatskoj i Slavoniji, koji je objavljen 1890. u Zagrebu. Tu se navode tri trgovine mješovitom robom, čiji su vlasnici Mavro Hirschl, Makso Hirschl i Julio Hirschl, zatim tvornica soda vode i trgovina mješovitom robom Vilim Kohn, pa onda trgovina žitom, mješovitom robom i jajima Alexander Langraf, zatim još jedna tvornica soda vode Lavoslav Neumann te stolarija Tomo Spitzer. Prema popisu stanovništva iz 1890., glinski kotar imao je oko 35.000 žitelja, pri čemu je sama Glina brojila 1855 stanovnika, od čega 45 Židova.

Arhivski dokumenti dokazuju da je hapšenje 30. srpnja 1941. preživjela jedino židovska obitelj Kohn, koja je pobjegla u Split pod talijanskom okupacijom

Međutim, razvojačenje Vojne Krajine i priključenje Gline civilnoj Hrvatskoj nepovoljno je utjecalo na daljnji razvoj mjesta i njegovu trgovačku funkciju, zbog čega petorica poznatih građana – tri Srbina, jedan Hrvat i jedan Židov (Mavro Hirschl) – formiraju tzv. Privremeni odbor, koji u listopadu 1893. šalje apel sugrađanima preko petrinjskog lista Banovac da se ‘prijateljski posavjetujemo, na koji bi se način našemu mjestu u materijalnom pogledu pomoći moglo’. Gospodarska situacija donekle se popravila već 1896., kada je u Glini tvornicu štapova i držaka za kišobrane i suncobrane osnovao Josip Kaufmann. U tvornici radi 50 radnika uz benzinski motor od 12 konjskih sila, a roba se izvozi u Austriju, Njemačku, Italiju, Francusku, Englesku i u Ameriku. Istovremeno, u samom središtu grada veliku trgovinu otvara Adela Hirschl, čije izloge krase reklamni natpisi na kojima se nudi prodaja brašna, sladora, kave, mirodija i prekomorske robe, zatim ulja, masti, sira i suhomesnate robe, kao i razne industrijske i manufakturne robe.

Potkraj 19. stoljeća Židovi su prisutni i u društvenom životu grada. Značajan ugled uživao je dr. Bertold Hirsch, kraljevski kotarski veterinar koji je službom pokrivao šire područje Gline i Vrginmosta. Manje je poznato da je Hirsch bio i tajnik Glinskog građanskog sklizalačkog društva, koje je tih godina bilo vrlo popularno među mladima. Važno mjesto također je zauzimao Josip Mann koji je dugi niz godina radio kao poštar u državnoj službi. Značajan doprinos kulturnoj povijesti Gline dao je fotograf Ludovik Kohn, koji je autor možda i najstarije glinske razglednice iz 1899., na kojoj su prikazane i katolička i pravoslavna crkva. Jedan od utemeljitelja glinskog ogranka Hrvatskog sokola 1906. bio je poznati obrtnik Kobi Weisenstern, dok je istaknuti član Srpskog sokola bio Svetozar Hirschl, koji je u kolovozu 1908. promijenio prezime u Jovanović, kako javlja petrinjski list Banovac.

Tih godina važnu ulogu u gospodarskom životu imale su financijske institucije, koje su značajno utjecale na razvoj lokalne sredine. Pored onih s nacionalnim predznakom, kao što su Srpska ili Hrvatska štedionica, u Glini također posluje Štedionica za Banovinu, koju vode poznati trgovci iz redova židovske zajednice – Mavro Hirschl, Vilim Kohn, Izidor Hirschl i Arnold Grünwald. No osim gospodarskog, grad je sve više obilježen i političkim suparništvom. Premda je vlast tamo držala Hrvatsko-srpska koalicija, u lokalnom političkom životu sve više se isticao trgovac Žiga Hirschl, kolovođa Frankovačkog kluba. Upravo će on biti jedan od važnijih svjedoka optužbe na Veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909., što je bio montirani sudski proces protiv 53 srpska političara u Hrvatskoj koji je pokrenut radi zastrašivanja javnosti i političara sklonih stvaranju južnoslavenske države. Iako su osuđenici već 1910. bili abolirani, proces je ostavio posljedice na društveno-politički život sredine, obzirom da je najviše ‘veleizdajnika’ bilo iz Gline. Pa ipak, 1910. ostat će zabilježena i po činjenici da je prema novom popisu stanovništva u glinskom kotaru tada živjelo najviše Židova – 76.

Premda ne postoje pouzdani podaci o tome koliko je glinskih Židova stradalo u Prvom svjetskom ratu, danas znamo da je među austrougarskim vojnicima poginuo trgovac i političar Žiga Hirschl, kao poručnik 26. karlovačke pučko-ustaške pješačke pukovnije, koji je ‘pao 26. studenog 1914. u Bijelopolju kod Obrenovca, pogođen granatom’, kako javlja Ilustrovani list iz Zagreba. Veliki rat na kraju će završiti raspadom Austrougarske monarhije i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., čime će započeti nova etapa u razvoju židovske zajednice. Prema popisu stanovništva iz 1921., u novoj državi živjelo je oko 70.000 Židova, od čega na području glinskog kotara 42, a u samoj Glini 38, što je gotovo upola manje u odnosu na posljednji prijeratni popis.

Veliku popularnost uživali su nogometaši Glinskog športskog kluba čijoj je obnovi značajan doprinos 1934. dao Leon Berger, jedan od osnivača i prvi kapetan obnovljenog gšk-a

Unatoč nepovoljnim demografskim kretanjima, Židovi i dalje zauzimaju važno mjesto u gospodarskom životu grada. Tako prema podacima iz Almanaha Kraljevine SHS za 1921-1922. Josip Kaufmann i dalje vodi tvornicu štapova, dok Vilim Kohn i brat imaju trgovinu kožom, isto kao i Arnold Grünwald. Hinko Schlossberg i sinovi vode trgovinu žitom, dok staklanu u Karlovačkoj ulici ima obrtnik Makso Spitzer. Izdanje Almanaha iz 1927-1928. navodi da je Vilim Kohn novi predsjednik glinskog Saveza trgovaca. Međutim, Velika ekonomska kriza (1929.–1933.) teško će pogoditi cjelokupno stanovništvo kotara, uključujući sve trgovce i obrtnike, pa čak i novčane zavode, kao što je Štedionica za Banovinu. Usprkos brojnim teškoćama, podaci Ministarstva trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije iz 1933. govore da u Glini posluje 25 trgovaca, među kojima se posebno izdvajaju dvojica izvoznika: Vilim Kohn i brat, koji izvoze jaja u Švicarsku i Jakob Langraf, koji izvozi kože u Austriju.

Idućih godina veliku popularnost uživaju nogometaši Glinskog športskog kluba, koji se s velikim uspjehom takmičio u Sisačkoj nogometnoj župi. No malo je poznato da je značajan doprinos obnovi kluba 1934. dao Leon Berger, jedan od osnivača i prvi kapetan obnovljenog GŠK-a. Osim Bergera, koji će kasnije prijeći u zagrebački Maccabi, značajan doprinos dao je i Slavko Kohn, član uprave i dugogodišnji nogometni sudac. Međutim, dobra atmosfera koja je vladala u nogometnom klubu, gdje se ni nogometaši ni članovi uprave nisu podvajali po nacionalnoj liniji, nije se pretočila među lokalne političke stranke. Jedina politička organizacija tog vremena koja je okupljala Glinjane neovisno o nacionalnoj pripadnosti bila je ilegalna organizacija KPJ, protiv koje će režim u studenom 1936. pokrenuti sudski proces zbog raspačavanja letaka i zabranjene komunističke literature. Među dvanaestoricom optuženih glinskih komunista našao se i Josip Schlossberg koji je prošao torturu žandarmerijske i policijske istrage, ali je na sudu oslobođen svih optužbi.

U godinama nakon dolaska nacizma na vlast, politički antisemitizam sve više je prisutan i u Kraljevini Jugoslaviji. Antisemitska propaganda očitovala se u svibnju 1938., kada je poznati glinski odvjetnik i vođa ilegalne ustaške organizacije dr. Mirko Puk objavio članak u zagrebačkom listu Nezavisnost u kojem čitateljima tumači rješavanje židovskog pitanja na način da se Židovi odstrane iz javnog života. Međutim, antisemitizam ubrzo postaje sastavni dio političke orijentacije svih vodećih građanskih stranaka Kraljevine Jugoslavije, koja za vrijeme vlade Cvetković-Maček 1940. donosi diskriminirajuće i restriktivne zakone protiv Židova u oblasti školstva i trgovine.

Drugi svjetski rat i slom Kraljevine Jugoslavije najavili su dolazak na scenu Ante Pavelića i ustaške NDH. Važno mjesto u strukturi nove vlasti zauzima predratni glinski odvjetnik i ministar pravosuđa u Vladi NDH Mirko Puk, koji će se istaknuti kao organizator ustaške politike istrebljenja Srba, Židova, Roma i nepoželjnih Hrvata. Tako su već 30. travnja doneseni rasni zakoni, kojima su Židovi pretvoreni u izvandruštvenu kategoriju ljudi izloženih svakoj mogućoj diskriminaciji i lišenih bilo kakve zakonske ili društvene zaštite. Danas znamo da su nakon dva genocidna masakra nad Srbima u Glini u proljeće i ljeto 1941. uslijedile deportacije glinskih Židova u logor Gospić, odakle su muškarci upućeni u logor Jasenovac, a žene u logor Loborgrad kraj Zlatara. Prilikom hapšenja, sav novac i vrijednosti su oteti i opljačkani, a židovska imovina preuzeta po Uredu za podržavljeni imetak, tzv. Ponovi. Prema izjavi tadašnjeg župnika u Glini, Slovenca Franca Žužeka, hapšenje glinskih Židova dogodilo se 30. srpnja 1941. Arhivski dokumenti također govore da je odvedeno svih 20 Židova, a od sigurne smrti spasila se jedino obitelj Kohn, koja je pobjegla u Split pod talijanskom okupacijom.

Tragičnu sudbinu židovske zajednice dodatno ilustrira vijest Hrvatskih novina iz Siska, koje u prosincu 1941. javljaju da je odlukom mjesnog povjereništva za Ponovu, kuća bivšeg vlasnika Željka Schlossberga uređena i pretvorena u Dom ženske ustaške mladeži. No tragična sudbina snašla je i one glinske Židove, koji su karijeru ostvarili izvan tog grada, poput poznatog liječnika dr. Slavka Hirscha, utemeljitelja i ravnatelja Epidemiološkog zavoda u Osijeku, koji je deportiran u Jasenovac, gdje je zajedno sa suprugom, kćerkom, unukom i sestrom ubijen 1942. Pa ipak, nakon kapitulacije fašističke Italije i sve većih uspjeha Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije 1943., Glina je u siječnju 1944. oslobođena i zajedno sa susjednim mjestom Topusko postala ‘partizanska prijestolnica’ zavnohovske Hrvatske. Upravo će na ovo područje biti prebačeno oko 2000 Židova iz oslobođenog talijanskog logora Kampor na Rabu, koji će na Kordunu i Baniji sve do konačnog oslobođenja zemlje čekati povratak svojim kućama u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Nije nevažno spomenuti da je Vladimir Nazor u govoru koji je održao u Glini u veljači 1944. na pitanje zašto je otišao u partizane odgovorio da ga je ‘potaklo nečovječno proganjanje i istrebljivanje Židova, koji su ljudi kao i mi, a – što je najglavnije – potaklo me zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braća i s kojima skupa živimo ima već toliko vjekova’.

Poslije rasističkih poniženja i smrtonosnih progona pod ustaškom vlašću, Židovi u partizanima više nisu bili progonjena žrtva. Vraćalo im se ljudsko dostojanstvo, osjećaj da su ravnopravni svima ostalima, kaže postojeća literatura. Među brojnim Židovima, koji su se uključili u antifašistički pokret na glinskom kotaru značajan doprinos dali su dr. Gustav Jungwirth, zagrebački pedijatar koji se brinuo za djecu i vodio dom za ratnu siročad u selu Buzeta, zatim stomatolozi Zagrepčanin dr. Miro Kaiser i njegov asistent Sarajlija Hugo Drucker, koji su vodili ambulantu u Glini, i neuropsihijatar dr. Dezider Julius, koji je bio upravitelj bolnice Banijskog vojnog područja. Važan doprinos u dokumentiranju masovnih ustaških zločina u Glini dali su pravnici dr. Lav Singer i dr. Aleksandar Goldštajn, koji je bio sekretar Okružne komisije za ratne zločine Banije. Ne treba zaboraviti ni profesoricu germanistike dr. Mariju Kon iz Sarajeva, koja je 1944-1945. bila upraviteljica glinske gimnazije. Poslije rata, u Glini je ostao samo dr. Alfred Švarc iz Križevaca, glazbeni kompozitor i pravnik, koji je dugi niz godina radio kao sudac Kotarskog suda.

Nakon proglašenja države Izrael 1948. godine, između Jeruzalema i Tel Aviva, počela je sadnja spomen-šume sa šest miliona stabala u spomen na 6 miliona Židova, žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu. Preživjeli jugoslavenski Židovi početkom 1950-ih pokrenuli su sabirnu akciju za sađenje 60.000 stabala u jugoslavenskom odjeljenju Šume mučenika. Danas znamo da je odlukom od 18. prosinca 1954. Narodni odbor Kotara Glina uplatio prilog od 50.000 dinara, što je bio ne samo materijalni doprinos, nego i dragocjeni simbol moralne solidarnosti. No kad se s ove današnje distance osvrnemo na činjenicu da je holokaust preživjela samo jedna obitelj iz redova glinskih Židova, možemo zaključiti samo jedno: uspostava NDH označila je kraj postojanja stoljetne židovske zajednice u tom gradu.

1/2