>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Žbirokracija

Bila je potrebna ogromna disciplina i žudnja za pokornošću da mediji skupno odustanu od takve poslastice, naime od mogućnosti da se dekonstrukcijom ‘antikomunističke’ histerije pokaže kako je Karamarkova lustracija tek operativna forma samoprezira

Početna informacija, koju je uobličio Josip Manolić u tjedniku Nacional, glasila je da je Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a i pretendent na mjesto premijera, koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća djelovao kao konfident jugoslavenske Službe državne sigurnosti, a onda se na hrvatskoj medijskoj sceni munjevito proširila vijest o tome da se vijest o tome ne smije širiti.

Radilo se o doista respektabilnom postignuću. Da li je Karamarko u doba jezive komunističke strahovlade stvarno bio policijski doušnik postaje gotovo irelevantno u svjetlu činjenice da je distribuciju obavijesti o svojim mladalačkim aktivnostima uspio suzbiti klasičnim metodama tajnih službi. Ako je, prema optužbi, u mračnoj i autoritarnoj Jugoslaviji poslovima zaštite režima pridonosio na amaterskoj osnovi, tek je samostalna i demokratska Hrvatska omogućila punu profesionalizaciju i zanatsko brušenje talentiranog policijskog uma. Nacionalna država, kako god uzmeš, oslobađa ljudske potencijale.

Taj je tjedan informativne blokade podsjetio na mnoge slavne epizode hrvatskoga žurnalizma, recimo na one kada je Feral u devedesetima pisao o ratnim zločinima počinjenim s ‘naše strane’, dok je najveći dio ostalih medija to pratio dostojanstvenim mukom, ili kada je u dvijetisućitima otkrivao detalje o korupcijskim pothvatima Ive Sanadera, što je za domaće novinstvo postala relevantna građa nekoliko godina kasnije, po abdikaciji moćnika. Ima li u vidu takva iskustva, realniji bi se čitalac s priličnom sigurnošću mogao kladiti u to da je šef HDZ-a, aktualni progonitelj ‘crvenih vragova’, pod nekim egzotičnim kodnim imenom zbilja pridonosio stabilnosti diktature na koju danas, četvrt stoljeća nakon njena nestanka, juriša s glogovim kolcem u junačkoj desnici.

Manolić je dakle, referirajući se na ‘antikomunistički manifest’ novoga vođe nacionalnog pokreta, u intervjuu Nacionalu kazao sljedeće: ‘Da je Tuđman išao provoditi lustraciju, prvo bi se Karamarka morao riješiti, jer je Karamarko radio za Udbu krajem 80-ih.’ U istom je razgovoru to i precizirao: ‘Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga, pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalom.’

Tomislav Karamarko punih se tjedan dana nije oglašavao povodom optužbe, u HDZ-u su odbijali komunicirati s novinarima o toj temi, što nikako ne znači da je stranački pogon mirovao. Naprotiv, propagandni rad bio je učinkovitiji nego ikad, pa su, kao po komandi, protivno odavno usvojenim kanonima političkog senzacionalizma, gotovo svi vodeći mediji staloženo prešutjeli Manolićev neugodni iskaz. Godinama razvijani instinkti hrvatskih žurnalističkih trudbenika nepogrešivo su govorili tko u nadolazećim vremenima treba imati status zaštićene zvjerke. Priručni urednički alibi po svemu je sudeći bio krajnje jednostavan: vijest nije validna ukoliko se ne čuje i ‘druga strana’, a budući da se ‘druga strana’ odbija izjasniti – vijest ne postoji. Storniraj!

Tekst Borisa Pavelića, osnažen dodatnom izjavom Josipa Manolića, uklonjen je s portala Novog lista sat vremena po objavljivanju, a na novinskim stranicama nije ni osvanuo. Obavještajna služba Novosti dojavljuje da je slična sudbina zadesila i članak Marine Karlović Sabolić u Slobodnoj Dalmaciji. Cenzorska ekipa Večernjeg lista zaustavila je pak izvještaj što ga je sročila Iva Puljić Šego. Jutarnji list o Manolićevu istupu tjedan dana nije objavio ni riječi. Sočni skandal ignorirale su HRT i dvije vodeće komercijalne televizije… Nisu, doduše, izostali poneki komentari – plasirani u istim medijima koji su prethodno odbili objaviti vijest na koju se osvrti odnose – s tim da su na desnoj polovici igrališta, očekivano, inzistirali na Manolićevoj političkoj tendencioznosti, komesarskoj prošlosti i tvrdoglavoj navadi da se u devedeset i nekoj protivi odlasku s ovoga svijeta.

To je vrlo neobično, jer je po pitanju špiclova i hrvatske žbirokracije u širem smislu Josip Manolić itekako relevantan sugovornik, što zbog svoga ‘preddemokratskog’ života, kada je bio upravnik zatvorskog sustava i rukovodilac tajne službe, što zbog onog ‘demokratskog’, kada je kao najbliži Tuđmanov suradnik i predsjednik Vlade jednakim policijskim kadroviranjem gradio mrežu poretka koji će klasnu prisilu zamijeniti nacionalnom, a zadržati sličan intenzitet represije, te će najprije biti da je s takvim motivima i postavio Tomislava Karamarka za šefa svog kabineta. O tome je u zadnjem novinskom prodoru ostavio efektno svjedočanstvo: ‘Ja nisam nikad bio konfident ili doušnik, ja sam njima bio šef.’

Karamarko, s druge strane, nije nekakav nemoćni građanin što ga je mumija iz Nazorove ulice denuncirala iz čista hira, da bi onda vrijedilo povesti računa o njegovoj dragocjenoj privatnosti, već deklarirani politički siledžija čiji se naci-projekt temelji upravo na beskrupuloznim obračunima s ‘ostacima komunizma’. Zahvaljujući intervenciji nekadašnjega poslodavca, barjaktar hrvatske desnice zaokružio je svoju lustracijsku inicijativu poput zmije koja grize vlastiti rep. Bila je potrebna ogromna disciplina i žudnja za pokornošću da mediji skupno odustanu od glodanja takve poslastice, naime od mogućnosti da se dekonstrukcijom ‘antikomunističke’ histerije pokaže kako je Karamarkova lustracija tek operativna forma samoprezira. (Taj radni osjećaj, uzgred budi rečeno, masovna je pojava u HDZ-u: prvi čovjek partije, bez obzira na istinitost metuzalemove inkriminacije, samo je hodajući simbol udbaško-ustaškog saveza koji je prije četvrt stoljeća udarao temelje hrvatske državnosti.)

A onda se, poslije tjedan dana, Tomislav Karamarko oglasio intervjuom u Večernjem listu – istome glasilu koje je odbilo objaviti vijest o optužbi na njegov račun – i najavio tužbu protiv Manolića, tvrdeći da u eri tame nije bio suradnik političke policije, već njezina žrtva. Tek tada, nakon što je aspirant na dužnost premijera utvrdio svoju poziciju, medijska mašinerija stavljena je u puni pogon, priča se zavrtjela na ekranima, novinski naslovi su dreknuli, a akcent je, razumije se, stavljen na pobijanje difamacije. A ‘druga strana’? Besmrtnik, vitalniji nego ikad, hladno je uzvratio da se raduje sudskome procesu, gdje će svoje izjave obogatiti i pisanom dokumentacijom!

Karamarkov diskurs žrtve ovdje je zanimljiv zbog jednog drugog momenta. On je, naime, 2000. godine postavljen na čelo Ureda za nacionalnu sigurnost, vodeće hrvatske obavještajne službe, nakon što je ustanovljeno da je kroz prethodno desetljeće tajna policija prisluškivala i uhodila više od stotinu novinara, nezavisnih intelektualaca i aktivista za zaštitu ljudskih prava. Tada mu nije padalo na pamet poduhvatiti se lustracije ili pokrenuti kazneni progon onih što su zloupotrijebili državni aparat, naprotiv, na mjesto savjetnika postavio je Smiljana Reljića, čovjeka koji je potpisivao naloge za ‘operativnu obradu’ osoba što su bile obilježene kao ‘neprijatelji države’.

Zašto bi doušnička aktivnost za komunističku Udbu trebala izazivati veći zazor od bliske suradnje s političkim zločincem u ‘demokraciji’? Ili valja ići korak dalje: što će se događati sa sadržajima dosjea ‘obrađenih’ građana nakon što neoustaški entuzijast iznova preuzme kontrolu nad tim vrijednim resursom?

Budući da u njima nema demokratskih natruha, najmanje je tu važna snaga uvjerenja. Karamarka mnogo više zanima sama represija nego ideal u koji će ona biti upregnuta. Stoga u tekućem slučaju nije skandalozna činjenica da je današnji lovac na ‘crvene vragove’ nekoć možda bio Udbin konfident – jer se u zrelijim godinama bavio i prljavijim poslovima – već to što su mu, slijedeći nagone i cenzorske direktive, vodeći hrvatski mediji danima štitili čast i iskazali punu lojalnost, pokazujući brigu za zaštitu privatnosti kakvu nikada ne bi udijelili nekoj estradnoj zvijezdi, nogometašu ili novinaru, te se tako po tko zna koji put stavili u direktnu službu političke moći.

Kako svemu dođe kraj, jednom će valjda i medijski segment sigurnosnoga sustava ispustiti svoju poslušnu dušu. A kada se to dogodi, Josip Manolić će doći na sprovod.

1/1