>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Željko Garača: Ovakav drugi stup gura nas u katastrofu

Sve tranzicijske zemlje imaju veći gospodarski rast od Hrvatske, pogotovo od početka prethodne ekonomske krize. Jedna od razlika je postojanje, odnosno nepostojanje ovakvog drugog stupa. Duboko sam uvjeren da je mirovinska reforma iz 2002. najveća tranzicijska pogreška i uzrok mnogih današnjih i budućih nevolja. Konkurira joj jedino monetarna politika

Nedavno ste izašli u javnost s istraživanjem prema kojem je Hrvatska preko drugog stupa obaveznog mirovinskog osiguranja izložena pljački dosad pojedinačno nezabilježenih razmjera. Koji i kakav ekonomski mehanizam stoji u temelju te pljačke?

O štetnosti drugog mirovinskog stupa pišem već nekoliko mjeseci. Kada je u javnost dospjela štura, neprecizna i nepotpuna informacija o nadolazećoj mirovinskoj reformi, ponadao sam se da je to trenutak kada se stvari još mogu popraviti, da će uslijediti ozbiljna argumentirana rasprava temeljena na znanstvenim spoznajama o toj temi, ali to se nije dogodilo. Nastavio sam pisati, ali ni politika ni šira javnost ni znanstvena zajednica nisu reagirale. Tek kada sam problem okarakterizirao kao nacionalnu pljačku epskih razmjera, javnost se zainteresirala, ali bez reakcija, a još manje opovrgavanja. Uglavnom ignoriranje. Ekonomski mehanizam koji je u temelju onoga što nam se može dogoditi ako ne poduzmemo nužne mjere nije svojstven drugom mirovinskom stupu na teorijskoj razini, već je posljedica nepostojanja potrebnih preduvjeta za njegovu uspješnu implementaciju i samog načina implementacije u Hrvatskoj. Minimalni preduvjeti nisu postojali, ali nije ni prvi ni zadnji put da nam se kod promjena strateškog značaja preduvjeti postavljaju kao ciljevi kako bi se promjena opravdala. Usput, slično ovome dešava se i s uvođenjem eura. Preduvjeti kao što su suficiti javnog mirovinskog sustava i državnog proračuna, razvijeno tržište kapitala i privatni sektor željan investicija, nisu postojali. Neuspjeh se nije mogao izbjeći. Tomu je značajno doprinio način implementacije koji je previše uvukao državu u cijeli proces. Pri uvođenju drugog mirovinskog stupa uloga države je nužna da bi javnim novcem platila tranzicijski trošak prijelaza iz jednog mirovinskog sustava u drugi. Upravo je tranzicijski trošak mirovinske reforme u Hrvatskoj onaj mehanizam koji nas gura u katastrofu jer ima ugrađenu anomaliju. Kada se općenito govori o tranzicijskom trošku, podrazumijeva se da će on postojati određeno vrijeme. U početku će recimo godinama rasti, pa će onda stagnirati te opadati i konačno nestati, a ukupni trošak će dosegnuti neku konačnu vrijednost i neće dalje rasti. Buduća korist novog sustava mora biti veća od tog troška da promjena ima smisla.

Pljačka po zakonu

Sudeći po vašim izračunima, to nažalost ipak neće biti slučaj? Tranzicijski trošak naime buja, pa će se čitav koncept urušiti prije isteka perioda od 40 godina, a za koji ste napravili projekciju, što pak i generalno ugrožava monetarnu stabilnost.

Nažalost, tranzicijski trošak mirovinske reforme započete 2002. godine pokazuje sasvim suprotne osobine od onih koje su se podrazumijevale. On je iz godine u godinu sve veći i pokazuje trend daljnjega rasta, a ukupni trošak raste ubrzano, eksponencijalno, i ne pokazuje znakove usporavanja, a kamoli zaustavljanja rasta. Ne samo da je tranzicijski trošak veći od budućih koristi – smanjenih izdataka za mirovine iz državnog proračuna i većih mirovina, nego se ta razlika povećava i povećavat će se. Ono što je najgore, tako velik i rastući tranzicijski trošak počet će izuzetno štetno djelovati na nacionalnu ekonomiju s vrlo izglednom dugotrajnom recesijom sve do bankrota države. Naime, država mora javnim novcem platiti taj trošak privatnoj mirovinskoj industriji, ali država tog novca nema pa se mora zaduživati i time povećava javni dug. To zaduživanje ima svoju cijenu kroz kamate, što dodatno povećava tranzicijski trošak. Često država nema novca ni za kamate pa se i za njihovo plaćanje mora zadužiti, i tako unedogled. Do danas je direktni tranzicijski trošak blizu sto milijardi kuna, koliko je ugrubo uplaćeno obveznim mirovinskim fondovima, što na ime doprinosa, što na ime kamata, a njihova neto imovina je nešto preko 91 milijardu kuna. Znači, budući umirovljenici već će dobiti manje nego što je država za njih uplatila, ali to je tek početak. Uz to, procjenjujem da do danas imamo i sto milijardi kuna indirektnog troška koji formalno nije tranzicijski, ali smo ga svi mi platili proteklih godina zbog viših poreza i viših kamatnih stopa zbog visokog javnog duga, nižih stopa gospodarskog rasta, nižih plaća i mirovina, iseljavanja itd. Svi ovi nabrojani indirektni učinci tek će buknuti u narednih petnaestak godina.

Sve to što država plaća i plaćat će ubuduće jednog dana će nepovratno postati imovina mirovinskih osiguravajućih društava, a nama će ostati dug na koji ćemo i dalje plaćati kamate jer ga nećemo moći vratiti

Sve to što država plaća i plaćat će ubuduće jednog dana će nepovratno postati imovina mirovinskih osiguravajućih društava, a nama će ostati dug na koji ćemo i dalje plaćati kamate jer ga nećemo moći vratiti. U narednih 40 godina taj iznos se penje na preko 700 milijardi kuna i nastavit će rasti. Naravno da je nerealno da se toliki novac izvuče iz gospodarstva, pa će on na neki način biti vraćen u njega. Gotovo sam siguran da će se to desiti kroz privatizaciju HAC-a, JANAF-a, zemljišta, šuma, voda, svega što imamo. U protivnom bi sigurno došlo do monetarne nestabilnosti i opće nelikvidnosti što, nažalost, i dalje nije isključeno. Apsurdno je da će netko od nas kupiti našu imovinu našim novcem i na kraju ćemo mu još biti dužni. Već svjedočimo prvim pričama oko ulaska mirovinaca u HAC, a to je tek početak. Možda je pljačka preteška riječ za ovo jer je sve po zakonu, ali nije prvi put da se ova zemlja pljačka po zakonu. Iluzija obveznika drugog stupa o njihovom novcu na računu u obveznom mirovinskom fondu treba potpuno nestati. Svima mora biti jasno da na njihovom računu u obveznom mirovinskom fondu nema nikakvog novca, već najvećim dijelom samo obećanje države da će toliko novca u trenutku njihovog umirovljenja uplatiti u privatno mirovinsko osiguravajuće društvo koje postaje njegov vlasnik.

Pišete da drugi stup nije postao nacionalna ni osobna radnička štednja, nego generator rastućeg javnog duga. Odnosno, to je praktički paralelni sustav međugeneracijske solidarnosti, ali kudikamo skuplji, u korist privatnog financijskog sektora?

Ideja osiguravanja budućih mirovina predfinanciranjem kroz kapitalizaciju privatne štednje sama po sebi nije ni dobra ni loša. Kod nas je problem to što se ne radi o pravoj privatnoj štednji, zapravo se uopće ne radi o štednji jer je sav taj novac već potrošen, uglavnom za državne potrebe i postoji samo kao javni dug. Buduće mirovine iz drugog stupa već plaćamo svi mi, ali će ih plaćati i buduće generacije svih građana kroz poreze potrebne za podmirenje tranzicijskog troška, odnosno kamata na javni dug koje će iznositi više nego isplaćene mirovine iz drugog stupa. I tako iz generacije u generaciju, imat ćemo novi nakaradni sustav međugeneracijske solidarnosti, mnogo skuplji od dosadašnjeg, pri čemu ogromnu korist ima samo privatna mirovinska industrija.

Riječ je o relativno složenoj materiji, što je bitan razlog neprepoznavanja problema u široj javnosti. No još veći razlog je široki konsenzus političke i financijaške elite prema kojem nam je drugi stup neophodan, a veliki mediji sekundiraju tome?

Da, materija je izuzetno složena, posebice uz dalji vremenski horizont. Meni su stvari postale jasnije tek kada sam problem počeo sagledavati dugoročno, u narednih 40 godina. Ekonomistima je problem prognozirati i ono što se dogodilo prije mjesec dana, na primjer rast BDP-a u trećem kvartalu ove godine, a kamoli kako će se stvari odvijati u dugom roku. Ipak se mora pokušati te, na račun preciznosti, sagledati obrasce ponašanja sustava. Kada su u pitanju kompleksni, nelinearni i dinamički sustavi, a nacionalna ekonomija je upravo takav sustav, ovakvim problemima se mora pristupiti sustavski, uzimajući u obzir velik broj varijabli i nelinearnih veza te primjenjujući metode koje se s takvom kompleksnošću mogu nositi. Većina ekonomista ne poznaje takve metode i jednom dijelu njih bilo je oportuno prikloniti se, zajedno s politikom, financijskim centrima moći, te su na tome gradili karijere i zarađivati honorare. Pritisak interesnih skupina danas je veći nego ikad, a mainstream mediji su glavna transmisija.

Još nije prekasno

U ovim novinama citirali smo u ovom desetljeću niz ekonomskih i drugih stručnjaka koji se protive postojećem drugom stupu. Ipak, vaša struka više je služila odgovornim centrima moći. Jeste li se iznenadili što ni sami niste ranije to uvidjeli?

Vaše novine su jedne od rijetkih koje su otvorene prema stručnjacima koji nisu dio mainstreama. Profesori koji se danas javno protive drugom stupu mogu se izbrojati na prste jedne ruke jer ste ih gotovo sve citirali u ovim novinama. Ipak, moramo spomenuti plejadu vrsnih ekonomista stare garde koja je na sve ove probleme upozoravala u vrijeme pripreme uvođenja drugog mirovinskog stupa, ali su i oni tada bili marginalizirani. To su bili Zdunić, Baletić, Škember itd. Uz njih su i drugi, kao profesori Puljiz i Bežovan koji je najuporniji i još nije odustao. Posebno mjesto pripada Snježani Andrijević i njenom pionirskom znanstvenom radu o učincima drugog stupa nakon desetak godina postojanja. Ono što smatram svojim doprinosom je da sam prvi kvantificirao buduće učinke drugog stupa u dugom roku na makrorazini. Računao sam i pokazao njihove tragične razmjere. I mene je iznenadilo o kolikim se iznosima radi.

Ako bi se barem 50 posto budućih umirovljenika odlučilo vratiti u prvi stup, pod uvjetom smanjenja javnog duga, izbjegli bismo katastrofu koja će se u protivnom sručiti na nas za petnaestak godina

Hrvatska je prilično jedinstvena između postsocijalističkih zemalja kojima je drugi stup ekskluzivno namijenjen – većina ostalih ga je odbacila ili uvelike neutralizirala. No koja nam je alternativa u osiguravanju mirovinske budućnosti radnika?

Dovoljno je pogledati kretanje BDP-a tranzicijskih zemalja i lako uočiti da Hrvatska divergira u odnosu na sve ostale tranzicijske zemlje. Sve imaju veći gospodarski rast od Hrvatske, pogotovo od početka prethodne ekonomske krize. Jedna od razlika je postojanje, odnosno nepostojanje ovakvog drugog mirovinskog stupa. Ostali ga nemaju. Nije znanstveno korektno odmah zaključivati da je tomu uzrok drugi mirovinski stup, ali uz mnoge pogrešne politike koje smo provodili, osobno sam duboko uvjeren da je mirovinska reforma iz 2002. godine najveća tranzicijska pogreška i uzrok mnogih današnjih i budućih nevolja. Konkurira joj jedino monetarna politika. No to nije samo uvjerenje, već je ono potkrijepljeno znanstvenim spoznajama temeljem provedenih modeliranja, izračuna i računalnih simulacija. Još nije prekasno da se šteta znatno umanji. Nažalost, nema naznaka da se to može desiti, zbog dominantne političke volje te potpore mainstream znanstvenika i medija. Trebalo bi što prije odustati od drugog mirovinskog stupa, ali i tu treba biti pažljiv kako to napraviti. Nacionalizacija drugog stupa je nasilna i ne bi bila dobro prihvaćena u javnosti, iako se zapravo nema što nacionalizirati. Ipak, predložena mogućnost povratka u prvi stup prilikom umirovljenja je korak u pravom smjeru, ali mi se čini da su motivi predlagatelja pogrešni. Govori se o povlačenju sredstava iz drugog stupa u proračun, što bi bila nova pogreška koja bi poništila samu ovu ideju, gledano makroekonomski. Umjesto povlačenja tih sredstava u proračun, njih bi trebalo iskoristiti za smanjenje javnog duga prema obveznim mirovinskim fondovima. Ako bi se barem 50 posto budućih umirovljenika odlučilo vratiti u prvi stup, pod navedenim uvjetom smanjenja javnog duga, izbjegli bismo katastrofu koja će se u protivnom sručiti na nas za petnaestak godina. Ako bi se 90 posto njih vratilo u prvi stup, imali bismo gospodarski rast barem dva postotna poena veći. Trebalo bi prestati i s obvezom uplata dijela mirovinskog doprinosa u drugi stup te i na taj način smanjivati javni dug ili barem članstvo u drugom mirovinskom stupu učiniti potpuno dobrovoljnim, te da se iz njega može izaći u svakom trenutku. Prigoda je da se pogreška popravi, ali ne vjerujem da ćemo je iskoristiti.

1/1