>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Žena u crvenom

Ne samo da se i vama – ili ‘bilo kome drugome’ – ‘moglo dogoditi’ da pregazite dijete kao ministar s isteklom dozvolom, nego su šanse da vas imenuju hrvatskim ministrom bitno veće nego da automobilom pregazite dijete

‘Smatram, po načelu razmjernosti, da je ono što se dogodilo s prometnom nesrećom nešto što se moglo dogoditi i bilo kome drugome.’

Tako je – pomalo kompliciranim matematičkim načelom razmjernosti – predsjednik Vlade Andrej Plenković prošlog ponedjeljka objasnio zašto neće prihvatiti ostavku ministrice regionalnog razvoja Gabrijele Žalac, koja je neopreznu desetogodišnju djevojčicu na kolniku vinkovačke Ulice Ćirila i Metoda udarila vozeći se automobilom bez sad već slavne važeće vozačke dozvole. Ministrica Žalac, naime, nije bila ‘woman in red’ samo u onoj pripijenoj crvenoj haljini prije desetak dana u Dubrovniku: s isteklom vozačkom dozvolom žena je ‘u crvenom’ već gotovo tri godine.

‘Ono’, eto, ‘što se dogodilo’ – da s vozačkom dozvolom koja je istekla prije tri godine udari desetogodišnje dijete – ‘moglo se dogoditi i bilo kome drugome’. Neka na ministricu baci kamen svatko – ili, preciznije, ‘bilo tko drugi’ – među Hrvaticama i Hrvatima, koji s isteklom vozačkom dozvolom nije pregazio dijete. Ako i takvih među vama ima, to nije zato što nikad u životu s nevažećom dozvolom niste automobilom udarili dijete, nego zato što niste još: to se, podsjećam, ‘moglo dogoditi i bilo kome drugome’, to se dakle može dogoditi i vama. Štoviše, premijer vam načelom razmjernosti može vrlo precizno izračunati kad će se to vama, dakle ‘bilo kome drugome’, dogoditi: dovoljno je da provjerite datum isteka valjanosti vozačke dozvole. I, jasno, dodate tri godine.

Tumačite li pak Plenkovićevo načelo razmjernosti na način da se ‘bilo kome drugome moglo dogoditi’ da desetogodišnje dijete vozeći bez valjane dozvole udari kao ministar u Vladi Republike Hrvatske – a mnogi su ga proteklih dana upravo tako tumačili, pokušavajući osporiti valjanost premijerova načela tvrdnjom kako ministrica nije ‘bilo tko drugi’ – to je, odmah da vam kažem, pucanj u razno. Ne samo da se i vama – ili ‘bilo kome drugome’ – ‘moglo dogoditi’ da pregazite dijete kao ministar s isteklom dozvolom, nego su šanse da vas imenuju hrvatskim ministrom bitno veće nego da automobilom pregazite dijete. Ne treba se prisjećati stotina slučajnih prolaznika na Markovu trgu, od nedavnog i slavnog Mije Crnoje do davnije i slavnije Ljiljke Vokić: treba li boljeg primjera od same Gabrijele Žalac?

Eto, kad već spominjem legendarnu Ljiljku Vokić: prije dvadeset i koju godinu, upravo onih dana kad je stroga ministrica Ljiljka lamentirala nad razularenom katoličkom djevojčadi što se odala bludu i opačini, jedna je neoprezna učenica trećeg razreda vinkovačke gimnazije Matije Antuna Reljkovića ostala trudna: da vam je, eto, netko tada rekao da je ‘to što joj se dogodilo s trudnoćom nešto što se moglo dogoditi i bilo kome drugome’, i da će jednog dana, uostalom, ta neoprezna gimnazijalka i sama biti ministrica poput Ljiljke Vokić – ili, još bolje, ministar nekog razvojnog resora, poput Jure Radića – podsmješljivo biste rekli isto ono što danas govorite i Plenkoviću.

Najzad, ako se takozvanom običnom čovjeku i neministru još i ‘može dogoditi’ da zaboraviti produžiti vozačku dozvolu, ne može mu se dogoditi da s tako neproduženom i nevažećom dozvolom vozi gotovo pune tri godine. Da bi je, naime, gotovo pune tri godine zaboravio produžiti, trebao bi se gotovo pune tri godine voziti službenim automobilom sa službenim vozačem.

Stoga, prije nego odbrusite premijeru, ugrizite se za dugački jezik. Prije ćete vi – ili ‘bilo tko drugi’ – postati hrvatski ministar, nego što ćete s nevažećom dozvolom pregaziti dijete. Dapače, to upravo tim redoslijedom i ide.

Primjer je valjan i važeći: vozačka dozvola Gabrijele Žalac istekla je koncem lipnja 2016. godine, a samo tri mjeseca kasnije, kao javnosti potpuno nepoznatu direktoricu nekakve vukovarsko-srijemske županijske agencije, Andrej Plenković ju je imenovao ministricom za regionalni razvoj i europske fondove. Premijer vam tako načelom razmjernosti može vrlo precizno izračunati kad ćete – vi ili ‘bilo tko drugi’ – biti imenovani ministrom u hrvatskoj vladi: dovoljno je da provjerite datum isteka valjanosti vozačke dozvole. I, jasno, dodate tri mjeseca.

Kad smo tako objasnili načelo razmjernosti, pročitajte još jednom izjavu Andreja Plenkovića: ‘Smatram, po načelu razmjernosti, da je ono što se dogodilo s prometnom nesrećom nešto što se moglo dogoditi i bilo kome drugome.’ Vidite kako sad fercera? Kako odjednom više ne zvuči kao relativiziranje i opravdanje, već kao posve logično objašnjenje. Je li zapravo moguće – pitate se sad i vi i ‘bilo tko drugi’ – drugačije tumačiti tu izjavu? Nudi li uopće Plenkovićevo sad već slavno načelo razmjernosti ikakav drugi rezultat?

Naravno da nudi. Čudo je načelo razmjernosti.

Idemo ispočetka. ‘Smatram, po načelu razmjernosti, da je ono što se dogodilo s prometnom nesrećom nešto što se moglo dogoditi i bilo kome drugome.’ Naizgled, nema u toj izjavi više ničega nejasnog: to što se ministrici Gabrijeli Žalac dogodilo s prometnom nesrećom, moglo se dogoditi i sad već slavnom Bilo Kome Drugome. Tko je, međutim, uopće spominjao ministricu? Pročitajte još jednom, točno kako piše i točno kako je predsjednik Vlade izgovorio: ‘Ono što se dogodilo s prometnom nesrećom nešto je što se moglo dogoditi i bilo kome drugome.’ Gdje ste dakle točno vidjeli, kad ste, kako i zašto uopće zaključili da premijer misli na ministricu Gabrijelu Žalac? Ili barem samo na ministricu Žalac?

Što ako premijer Andrej Plenković misli na – sebe?

‘Ono s prometnom nesrećom’ nije se, naime, dogodilo samo Gabrijeli Žalac: istog časa to je, čak i više nego ministričin, postao Vladin skandal i hipoteka, dakle skandal i hipoteka premijera Andreja Plenkovića. Da nije tako, ne bi on morao objašnjavati kako je ‘ono što se dogodilo s prometnom nesrećom nešto što se moglo dogoditi i bilo kome drugome’: ono, naravno, što se njemu dogodilo s ministričinom prometnom nesrećom. Umjesto, recimo, da je ostavku ponudila predsjedniku Vlade, ministrica Žalac mogla je dati i neopozivu ostavku –položiti je dakle biračima i javnosti, dakle ‘bilo kome drugome’, a ne samo Plenkoviću. Vidite kako fercera? Kako odjednom više ne zvuči ni kao relativiziranje, ni kao opravdanje, ni kao posve logično objašnjenje, već kao vrlo nedvosmisleno upozorenje.

Je li zapravo moguće – pitate se na koncu i vi i ‘bilo tko drugi’ – drugačije tumačiti tu izjavu? Nudi li uopće Plenkovićevo sad već slavno načelo razmjernosti ikakav drugi – dobro, treći – rezultat? Postoji li uopće ‘bilo tko drugi’ – dobro, bilo tko treći – kome se dogodila prometna nesreća u vinkovačkoj Ulici Ćirila i Metoda?

Naravno da postoji. Čudo je načelo razmjernosti.

Puna četiri dana, eto, cijela nacija, od kafanskih analitičara do novinskih kolumnista, premijerovo načelo razmjernosti bijesno tumači kao advokaturu ministrice i vlastito izbjegavanje odgovornosti, a nikome nije palo na um načelo postaviti tako da se ‘ono što dogodilo s prometnom nesrećom’ dogodilo u stvari – nesretnoj djevojčici koja je neoprezno prelazila kolnik u vinkovačkoj Ulici Ćirila i Metoda.

Znam, teorija zvuči dosta hrabro, ali što ako se ‘ono s prometnom nesrećom’ zaista nije dogodilo ni premijeru ni ministrici, već desetogodišnjoj djevojčici koja je završila pod kotačima ministričinog automobila, s prijelomom obje kosti desne potkoljenice?

Provjerite, uostalom, i sami, pa u jednadžbu načela razmjernosti umjesto ministrice postavite nastradalu djevojčicu: ‘Smatram, po načelu razmjernosti, da je ono što se dogodilo s prometnom nesrećom nešto što se moglo dogoditi i bilo kome drugome.’ Vidite kako fercera? Kako odjednom više ne zvuči ni kao relativiziranje ni kao opravdanje, ni kao objašnjenje ni kao upozorenje, već kao – izravna prijetnja.

Ono što se dogodilo jednoj neopreznoj djevojčici, moglo se dogoditi i bilo kome drugome: ne budete li pazili, poručuje vam predsjednik Vlade, može se dogoditi i vama. Kako, međutim – što bi otprilike bila i poanta cijele priče – to izbjeći? Dobro, jedan od načina svakako bi mogao biti i taj da ne čekate da vam ministrica u bolnici pokloni važeću blagoslovljenu krunicu, već da je nabavite odmah. Odgovor nije točan, ali sviđa mi se kako razmišljate. Kako dakle – ponovimo pitanje – izbjeći da sutra i na vas, ili ‘bilo koga drugog’, ne naleti automobil kojim će upravljati neki Plenkovićev ministar s nevažećom dozvolom?

Tako, konačno ste shvatili, da budete oprezni i na sljedećim im izborima produžite dozvolu.

1/2