Mrs. Davis (Peacock)
U jeku tek načete javne rasprave o umjetnoj inteligenciji, Damon Lindelof, autor nekih od najznačajnijih televizijskih spekulativnih fikcija ("Izgubljeni", "Preostali", "Čuvari"), sukreirao je s Tarom Hernandez ("Teorija velikog praska") jednu od najzanimljivijih ovogodišnjih serija koja se bavi upravo temom neizbježnosti UI u društvu bliske budućnosti. Ona se zove Mrs. Davis i sveprisutna je i svemoguća aplikacija koja je svijet, premda nije posve jasno kako, tobože promijenila nabolje. Ne vidimo je, no ona dramaturški upravlja cijelom pričom, neprestano je odvodeći u nove smjerove, rekontekstualiziranjem svega što se već dogodilo, otvarajući rukavce koji funkcioniraju poput zečjih rupa. Protagonistica priče je Simone (Betty Gilpin), iznimno sposobna časna sestra koja voli činiti dobro, ali je potpuno odsječena od tehnologije i ne želi imati posla s Mrs. Davis, koju smatra odgovornom za smrt svog oca. Ne bi li je pridobila na svoju stranu, svemoćna aplikacija preko posrednika sklapa pogodbu s njom i povjerava joj misiju: ako pronađe Sveti gral, ona će se zauzvrat samouništiti. Simone se pridružuje pokretu otpora koji vodi njezin bivši zaručnik, a aplikacija ih u toj potrazi baca po svijetu, dovodeći ih u komične situacije koje prečesto graniče s apsurdom. U srži serije, koja nas trenutačno uvlači u svoj bizaran i suludo zabavan camp univerzum sačinjen od uzbudljivog postmodernog amalgama svih mogućih žanrova, propitivanje je duhovnosti i implikacije religije u visokotehnološkom društvu na pragu Četvrte industrijske revolucije, u kojem je umjetna inteligencija već počela figurirati kao pseudobožanstvo koje bi moglo istisnuti stare idole. Lindelof se kao i uvijek poigrava s pitanjem slobodne volje, istražujući do koje je mjere ona uopće prisutna kada se čovjek zatekne u srazu s nečim superiornim, no suradnja s autoricom komedija stvara savršen kontrapunkt i sputava pesimističnu atmosferu kojoj je u svojim serijama inače sklon. Sve u ovoj urnebesnoj seriji, od sjajne glumačke postave do stripovske režije i izbora muzike, funkcionira baš kako treba pa u osam epizoda gledatelj ima osjećaj da se provozao na ringišpilu, rollercoasteru, u električnom autiću, obišao akvarij s kitovima i gataru, ulijepio šećernom vunom igrajući fliper koji stalno tilta. Lunapark u kojem, kad suspendirate nevjericu, čak nije čudno što je redovnica superjunakinja.
Dead Ringers (Prime video)
Iako temeljena na Cronenbergovom klasiku iz osamdesetih, adaptaciji romana "Blizanci" Barija Wooda i Jacka Geaslanda, nova šestodijelna mini-serija Alice Birch ("Normal People", "Nasljeđe") ni izbliza nije njegova kopija. Dok se Cronenberg u svom horor-trileru fokusirao na blizanačku dualnost i toksičnu muškost, povjerivši uloge genijalnih, ali poremećenih ginekologa Jeremyju Ironsu, Birch se u svojoj iteraciji odlučuje produbiti temu iz ženske perspektive pa blizanke Mantle utjelovljuje sjajna Rachel Weisz. U vremenu u kojem se ponovno nesmiljeno zatiru reproduktivna prava i odlučivanje žena o vlastitom tijelu, taj je tematski ambiciozniji pomak više nego neophodan i feminizirana interpretacija nije tek simbolične naravi: činjenica da su protagonistkinje žene, kojima se žensko tijelo ne gadi i ne boje ga se, otvara posve drugačiji set problema, premješta fokus i mijenja dinamiku cijele priče, obogaćujući je dodatnim slojem intrige i složenosti. Ginekološke zvijezde kane preuzeti kontrolu nad ženskim tijelom i otvoriti centar za rađanje, kojim će revolucionirati zdravstvenu skrb i zauvijek promijeniti način na koji žene rađaju. Empatična Beverly, lezbijka koja i sama ima problema s neplodnošću, orijentirana je na direktan odnos s pacijenticama, dok je panseksualka Elliot sklonija laboratorijskom eksperimentiranju, često i etički upitnom, no obje nastoje dokinuti tabue oko pobačaja, trauma sa začećem, prijevremenog poroda, menopauze, postporođajne depresije, ženskog tijela i seksualnosti općenito. Iako čvrsto ukotvljena u žanr trilera, ova drsko hrabra, uvrnuta, grozničavo košmarna queer pripovijest neobične strukture i sjajnih dijaloga, ne boji se povremeno skliznuti u camp, naglašavajući predmete ironiziranja u redateljskoj viziji koja vizualno stapa erotsko i kliničko. Osim osnovne teme ženske reproduktivne traume u neosjetljivom sustavu vođenim profitom, u seriji se nesputano propituje i ženstvenost, majčinstvo, genij, sestrinstvo i identitetska elastičnost, posesivnost i, općenito, kompleksna ženska realnost.
Daisy Jones & The Six (Prime video)
Muzički bi nostalgičari i ljubitelji povijesne fikcije mogli doći na svoje ovom adaptacijom istoimenog bestselera Taylor Jenkins Reid, inspiriranog usponom i padom Fleetwood Maca i Stevie Nicks. Autori Scott Neustadter i Michael H. Weber koriste se naracijom u dokumentarnom stilu, kojom bivši članovi 20 godina kasnije prepričavaju što se dogodilo s fikcionalnim bendom koji je sedamdesetih snimio hit album i rasprodao nacionalnu turneju pa se potom raspao. Premda je u pitanju romantizirana i sapunska verzija već otrcane klasične rock priče, u kojoj nema prave surovosti stvarnog vremena, raskošna produkcija bogata retro detaljima i vintage kostimima, kao i sjajna uloga Riley Keough, Elvisove unuke, koja je sa Samom Claflinom otpjevala sve pjesme, dobronamjernog boomera neće uvrijediti, a znatiželjnog bi zoomera mogla navesti da ruje po nekim čudnovatim mu muzičkim korpusima iz prošlog stoljeća.
