U zraku je 28 stupnjeva. Čini se da je i toplije jer danima puše vruć vjetar koji otokom raznosi sitne čestice pijeska. U takvim uvjetima na otvorenom borave grupe migranata koji su pristigli na Lampedusu i tako, makar na prvu, pobijedili crnu statistiku. Po njoj, šanse za preživljavanje onih koji su u bijegu od pogroma, ratova i ekstremnog siromaštva dali sve što imaju kako bi se preko Sredozemnog mora otisnuli do obala Europe iznose oko 80 posto. Uz utapanje, dehidraciju te hipo- i hipertermiju, na tom im putu prijete pripadnici libijske i tuniske obalne straže, suvremene verzije pirata financiranih novcem EU-a.

Grupe Unijinih plaćenika ne prežu od upotrebe sile kako bi izbjegle vratile do sjeverne Afrike. Svojim dobro opremljenim brodovima na otvorenom se moru zalijeću u migrantske gumenjake i drvene čamce, kradu im motore, a znaju po njima i zapucati. Ako ih uhvate žive, stavljaju im lisičine i odvode ih u pustinju ili libijske logore. Sve radi ispunjenja ugovora koje su njihove vlasti potpisale s europskim čelnicima.

Grupe Unijinih plaćenika ne prežu od upotrebe sile kako bi izbjegle vratile do sjeverne Afrike. Dobro opremljenim brodovima zalijeću se u migrantske gumenjake i drvene čamce, kradu im motore. Ako ih uhvate žive, stavljaju im lisičine i odvode ih u pustinju ili libijske logore

Onima koji su uspjeli izbjeći takav scenarij ne možemo prići blizu jer se između nas uzdiže petmetarska metalna ograda. Njome je opasan čitav prostor detencijskog centra, otvorenog početkom dvijehiljaditih na izoliranoj lokaciji usred Lampeduse. Zbog nehumanih uvjeta života i nepoštivanja prava ondje zatvorenih, Italiju je proljetos osudio Europski sud za ljudska prava. Centar službeno može primiti 400 ljudi, a bilo je perioda kada ih je ovdje boravilo preko 3000. Na dan našeg dolaska ima ih devetstotinjak, među kojima su brojni maloljetnici bez pratnje.

U detencijski centar, tzv. hot-spot, policija sprovodi sve pridošlice s, po europskim standardima, neodgovarajućim dokumentima. Nakon obavljene procedure, koja zna potrajati tjednima, prati ih do trajekta kojim će za prvu ruku biti otpremljeni dalje na Siciliju. Kroz takvu proceduru posljednjih je tjedana prošlo na tisuće izbjeglica i drugih migranata. Samo u jednom danu na Lampedusu, koja je bliže afričkoj obali nego talijanskom kopnu, iskrcalo ih se preko 6000. U jednom od brodova pronađeno je mrtvo novorođenče koje nije izdržalo kraj putovanja, a ranije se tokom operacije spašavanja utopio petomjesečni dječak.

Prema podacima talijanskog MUP-a, u prvih devet mjeseci ove godine morskim putem u Italiju je stiglo oko 127.000 migranata, što je gotovo dvostruko više u odnosu na isto razdoblje lani. Njihov broj rastao je kako se smirivala oluja Daniel koja je poharala dijelove Mediterana. Pritom im je Lampedusa već desetljećima najčešća prva stanica.

Lokalne vlasti, predvođene desnim gradonačelnikom Filippom Manninom, nisu u prvom mahu bile u stanju svima osigurati hranu, vodu i sklonište, pa su proglasile vanredno stanje. To im je poslužilo kao opravdanje za daljnje provođenje sporne odluke. Uslijed pandemije koronavirusa zabranili su, naime, izlaske i slobodno kretanje otokom svima zatvorenima u detencijskom centru. Iako zdravstvene opasnosti više nema, odluka je i dalje na snazi.

Isto vrijedi i za ulaske iza ograde. Onamo smiju samo pripadnici Crvenog križa, koji upravlja centrom, te fronteksovci i karabinjeri, ovih dana kao pojačanje pristigli iz različitih dijelova Italije. Uz podršku lampeduške policije, tokom 24 sata brinu se da nitko ne preskoči ogradu ili kojim slučajem zakorači kroz službeni ulaz. Pod noge im se, tik pred vrata centra, najednom dovezlo dvoje starijih turista na skuteru. Skidaju kacige i preko policijskih leđa uporno pokušavaju proviriti iza ograde.

Detencijski centar na izoliranoj lokaciji usred Lampeduse (Foto: Fellipe Lopes)

- Stvarno ne mogu vjerovati da su i ovo uspjeli pretvoriti u atrakciju - komentira naš kolega, fotoreporter Fellipe Lopes.

Na Lampedusi je u jeku jedan od udarnijih turističkih vikenda. Sve je spremno za proslavu najvećeg vjerskog praznika, Gospe od Porto Salva, čiji će kip, jedini objekt koji je 1943. preživio savezničko bombardiranje otoka, nakon tridesetodnevne izloženosti u župnoj crkvi ponovno biti vraćen u malo seosko svetište. Danima uoči procesije, zakazane za 23. septembra, ulicama odjekuje muzika limenog orkestra.

Posebno je živo u predvečerje, kada se na tisuće turista, mahom Talijana, s pješčanih kupališta preseli u centar mjesta. Mile između štandova sa suvenirima, prženom ribom i pečenim kestenima, a iznad glava im se prolamaju naizmjenični udari vatrometa. Istodobno teku pripreme za 3. oktobra, kada se obilježava nacionalni dan sjećanja na desetak tisuća muškaraca, žena i djece koji su izgubili živote na putu za Europu. Odabran je u spomen na 368 migranata koji su poginuli u brodolomu kod obale Lampeduse prije točno deset godina.

Ta dva paralelna svemira, izbjeglički i turistički, uspjela su stati na 20 kilometara kvadratnih koje na Googleovim kartama, umjesto kao ono što jesu – pokazni primjer sveg besmisla europskog režima migracija i teškog života na periferiji Unije – radije opisuju kao "talijanski otok s mirnim plažama".

Među njima egzistira oko 6000 lokalaca, čije se preživljavanje svodi na izlov ribe i nekoliko mjeseci sezone masovnog turizma. U mjestu su privremeno i aktivisti iz različitih krajeva Europe, koji s ove lokacije rade posao od kojeg su odustale njihove matične države i institucije EU-a – spašavaju izbjeglice od utapanja nadzirući Sredozemno more s kopna i iz zraka. Njihov angažman talijanska vlada već neko vrijeme otežava uvođenjem zakonskih prepreka, a sada su ponovno i pod otvorenim napadima koji pristižu iz ureda premijerke Giorgije Meloni i bliskih joj medija.

Aurora - spasilački brod Sea-Watcha (Foto: Fellipe Lopes)

Pridružio im se najbogatiji čovjek na svijetu i simpatizer bjelosvjetskih fašista Elon Musk, koji je nedavno na Twitteru, odnosno X-u kako ga je preimenovao nakon što je kupio tu društvenu mrežu, osudio podršku koju nevladine udruge navodno dobivaju od Berlina. Podijelilo je i post u kojem piše "nadajmo se da će AfD pobijediti na (njemačkim) izborima".

Na Lampedusi se našlo mjesta i za novinare koji su se ovamo sjatili kako bi popratili posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i premijerke Meloni. U želji da dođu do senzacionalističke robe, u tih dan-dva koliko su proveli na otoku lokalne su stanovnike povlačili za rukave i ispitivali ih što misle o izbjeglicama, ne mareći pretjerano za njihovu svakodnevicu – raspadajuću infrastrukturu i cijenu života koja je ovdje za oko 17 posto viša nego u ostatku Italije. Zbog toga na otoku nismo na dobrom glasu.

- Vi ste sigurno novinarka - govori konobar nakon što je našu narudžbu zaprimio na engleskom.

Kimamo u znak potvrde.

- Niste valjda tu zbog one dvije? - uzvraća.

- Meloni i Von der Leyen? - pitamo.

- Zločeste cure, jako, jako zločeste. Obje - odgovara.

- Za sve nas bilo bi bolje da se ovdje drugi put vratite kao turistkinja - domeće.

Meloni i Von der Leyen su s Lampeduse, na ime daljnje eksternalizacije vanjskih granica Unije, najavile uplatu nove tranše u iznosu od 127 milijuna eura autoritarnom režimu Tunisa na čelu s predsjednikom Kaisom Saiedom. On je prošle zime otvorio lov na migrante subsaharskog porijekla koji su se sklonili u toj zemlji. Zbog toga oni posljednjih mjeseci čine većinu pristiglih u europske luke.

Saied je, naime, u rasističkom govoru održanom u februaru poručio da "čopori crnih ilegalnih migranata" žele "promijeniti demografski sastav Tunisa", da su izvor "nasilja, zločina i neprihvatljivih radnji" i tako pokrenuo val antimigrantskih demonstracija praćenih brutalnim napadima. Nekoliko stotina subsaharskih Afrikanaca, porijeklom iz Obale Bjelokosti, Gvineje, Kameruna, Burkine Faso i Malija, hitnim čarter letovima uspjelo se vratiti u svoje zemlje, a ostali gledaju kako da spas nađu dalje na zapadu.

Turistička idila kraj "Vrata Europe" (Foto: Tamara Opačić)

Predsjednica Europske komisije na Lampedusi je predstavila i plan od deset točaka koje uključuju snažniji nadzor Sredozemlja, jačanje uloge Frontexa i daljnju obuku tzv. obalne straže Tunisa, koja je samo u prvom kvartalu ove godine nasilno spriječila 14.963 ljudi da napuste tu zemlju morskim putem.

Talijanska desničarska vlada, koja zaziva apsolutnu morsku blokadu, najavila je pak gradnju više zatvora za deportaciju i povećanje razdoblja pritvora s dosadašnjih 12 na 18 mjeseci. Administracija Giorgije Meloni još ranije je ograničila aktivnosti humanitarnih spasilačkih brodova, što podrazumijeva moguću zapljenu njihovih plovila na određeni period i plaćanje kazni koje sežu do 10.000 eura.

Nove mjere dio su duge povijesti kriminalizacije i ometanja civilnih aktivnosti traganja i spašavanja u Italiji. Prema novom zakonu, nacionalne vlasti mogu narediti brodovima nevladinih organizacija da se upute na dodijeljenu im lokaciju odmah nakon spašavanja, čak i u situacijama kada se u njihovoj blizini nalaze druga plovila u nevolji.

Često sam se imao priliku susresti s pripadnicima libijske obalne straže i uvijek je bilo zastrašujuće. Kada sam prvi put to doživio, bio sam u stanju šoka. Naoružani su i znaju zapucati na brodove s ljudima ili u more ispred spasilačkih brodova – kaže kapetan Robin Wagner

Njime je, suprotno međunarodnom pomorskom pravu, uvedena i tzv. praksa dalekih luka. Ona podrazumijeva naredbu kapetanima da spašene ljude iskrcaju u pristaništima udaljenim do 1600 kilometara i pet dana plovidbe od mjesta spašavanja. Od decembra 2022. talijanske su vlasti u više od 60 slučajeva posegnule za tom zapovijedi, a u više navrata uputile su brodove nevladinih organizacija da se sa spašenima usidre u Tunisu iz kojeg su izbjegli.

Kako to izgleda u praksi, objašnjava nam Robin Wagner, jedan od kapetana spasilačkog broda Aurora iz flote Sea-Watcha. Od 2015. kada je osnovana, aktivisti te neprofitne organizacije sa sjedištem u Berlinu sudjelovali su u spašavanju preko 45.000 ljudi na Sredozemnom moru. Kroz njihove redove dosad je prošlo oko 500 angažiranih pojedinaca, većinom volontera iz svih krajeva svijeta.

Globalno su postali poznati kada je Carola Rackete, kapetanica njihovog broda Sea-Watch 3, u ljeto 2019. godine, nakon 17 dana provedenih na moru jer joj nijedna europska luka nije pristala dati dozvolu za uplovljavanje, prekršila zabranu talijanskog MUP-a i na Lampedusi iskrcala desetke spašenih od utapanja. Bivši ministar policije i aktualni potpredsjednik vlade Matteo Salvini tada ju je nazvao "bogatom i razmaženom komunistkinjom", a ostatak posade "otmičarima žena i djece". Što su njegovi suludi napadi postojali žešći, to je više rasla podrška Sea-Watchu koji se financira isključivo putem donacija.

Nedaleko od lokacije na koju je uplovila Rackete, sada je usidrena 14-metarska Aurora. Njena posada broji sedam članova, među kojima su liječnik i inženjer, a ukupno može prevesti 70-ak spašenih iz mora. Zbog ograničenog prostora, pokazuje nam kapetan Robin, potpalublje je rezervirano za žene, djecu i potrebnu opremu: mlijeko u prahu, bočice za bebe, higijenske potrepštine. Ljude znaju smijesiti i na otvorenom dijelu palube, gdje su za našeg posjeta brodu bili pospremljeni pojasevi za spašavanje i gumenjaci.

Aurora je, objašnjava dalje Robin, dominanto namijenjena za djelovanje unutar spasilačkih zona SAR1 i SAR2, odnosno zapadnog dijela libijske obale, ali u međunarodnima vodama. Na tom su području nedavno s potporom iz zraka, pilotima francuske organizacije Pilotes Volontaires koji su upravljali civilnim avionom Colibrijem 2, usred noći spriječili pushback u režiji libijske obalne straže.

Kapetan Aurore Robin Wagner (Foto: Tamara Opačić)

- Srećom, na mjesto događaja došli smo prije njih i ukrcali 40 spašenih na brod - zadovoljno će Robin.

- Često sam se imao priliku susresti s pripadnicima tzv. libijske obalne straže i uvijek je bilo zastrašujuće. Kada sam prvi put to doživio, nisam mogao vjerovati, bio sam u stanju šoka. Uvijek su naoružani i znaju zapucati na brodove s ljudima koji napuštaju Libiju ili u more ispred spasilačkih brodova - dodaje kapetan Aurore.

Ranije je upravljao Sea-Watchom 4 i Geo Barentsom, trenutno najvećim brodom nevladinih organizacija na Mediteranu, u vlasništvu Liječnika bez granica. Naš sugovornik često jedri pa su mu dobro poznati hrvatska obala i otoci.

- Vidiš li onaj na kojem piše Guardia di Finanza? - kaže Robin, upirući prstom kroz prozor Aurore na oveći sivi brod koji miruje na gatu.

- E, pa libijski izgledaju identično jer im većinu plovila isporučuje Italija. Jako su brzi i doslovno se ponašaju kao pirati. Začas te okruže i ometaju na razne načine, najčešće praveći velike valove - dodaje on.

- I svejedno će im još europskih para sjesti na račun - konstatiramo.

- Svima je jasno da ih EU i države članice financiraju i obučavaju za pushbackove. Zbog nove uplate će vjerojatno postati još gori - govori kapetan.

Dodaje da su im talijanske vlasti nakon završetka spomenute misije naredile da se s 40 ljudi umjesto na najbližoj Lampedusi iskrcaju u 370 kilometara udaljenoj luci Pozzallo, za što im je trebalo 12 sati plovidbe. Najveći je problem što svi spašeni zbog ograničenih kapaciteta Aurore ne stanu unutra pa su na otvorenom dijelu palube izloženi vjetru, suncu, u jesen i kiši.

- U takvim uvjetima ljudima je gotovo nemoguće pružiti potrebnu pomoć, dati prikladnu hranu i zaštitu od vremenskih neprilika. Ali bilo je i gorih situacija. Recimo, kada nam je naređeno da odemo u 20 sati vožnje udaljen Trapani. Bez kreveta, adekvatne kuhinje, WC-a i sa svim tim ljudima na palubi. To je apsolutno nepoštivanje ikakvih ljudskih prava - ističe on.

Među ljudima na Lampedusi postoje oni koji su se opredijelili za podršku, dobrodošlicu i zalaganje za slobodu kretanja i ljudska prava. Drugi ignoriraju probleme, a treći, poput naših ribara, vjeruju da treba spasiti svaki život ugroženih na moru – govori Emma Conti

Wagner nam tumači da se talijanske vlasti pravdaju kako to rade zbog ravnomjernije distribucije pristiglih migranata u cijeloj zemlji.

- Što ne bi onda imalo više smisla da to rade, recimo, autobusima? Znamo za slučajeve u kojima je Geo Barents bio poslan sve do sjevera, blizu Livorna. To je jako frustrirajuće i bojim se da nevladine organizacije, pogotovo one manje, kroz određeno vrijeme više neće biti u stanju generirati potrebnu svotu da bi mogle dostići tako udaljene luke. To rade s ciljem da civilno društvo izbace iz cijelog procesa, a ljude ostave da se utope - kaže.

Toga su svjesni i na Lampedusi pa su u centru mjesta, uoči dolaska "zločestih djevojaka", razvili transparente "Dosta je smrti u moru" i "Osigurajte legalne ulazne kanale odmah". Kako ne bi bilo dvojbe kome su poruke namijenjene, izvjesili su i treći s natpisom "EU i Rim odsutni".

Ovdje je nedavno održan i prosvjed, nakon što se otokom pročuo glas da će u bivšoj NATO-ovoj bazi Loran niknuti veliko šatorsko naselje za migrante. Šef lokalne policije Emanuele Ricifari demantirao je glasine, ali mu Lampedužani ne vjeruju. S ulica su poručili da su spremni danonoćno dežurati kako bi spriječili podizanje kampa, a njihov skup je na naše ugodno iznenađenje prošao bez antimigrantskih poruka.

S obzirom na to da se zbog specifičnog geografskog položaja već generacijama susreću s izbjegličkim pričama, na otoku je gotovo nemoguće pronaći obitelj koja na ovaj ili onaj način nije pomogla unesrećenima. Međutim, objašnjava nam Emma Conti iz Mediteranske nade, organizacije iza koje stoji Federacija protestantskih crkvi u Italiji, mišljenja su podijeljena.

- Među ljudima na Lampedusi postoje oni koji su se opredijelili za podršku, dobrodošlicu i zalaganje za slobodu kretanja i ljudska prava. Drugi pak ignoriraju probleme i žive na granici, a da im to nikada ne postane središnji dio života. Treći, poput naših ribara, vjeruju da treba spasiti svaki život ugroženih na moru - govori Emma i ukazuje na ogromne infrastrukturne probleme s kojima se suočavaju otočani.

Na Lampedusi moraju kupovati pitku vodu, nemaju bolnice pa trudnice mjesec dana uoči poroda putuju na talijansko kopno. Nema ni kina ni adekvatnih sadržaja namijenjenih djeci. Gotovo jedino što ovdje radi su barovi, restorani i – tri teretane. Sve se to, kaže aktivistkinja, odražava na život lokalaca, ali i prijem onih koji se iskrcaju na njihovu obalu. Zbog toga okupljeni oko Mediteranske nade gotovo svakodnevno u mjesnom pristaništu Favaloro pružaju osnovnu humanitarnu pomoć.

- Tamo donosimo deke, hranu, vodu i igračke za djecu. U isto vrijeme pokušavamo surađivati s lokalnom zajednicom i inicijativama kao što su javna knjižnica, održavamo radionice u školama i aktivnosti s Centrom za mentalno zdravlje - veli Conti, prisjećajući se prethodnih dana, kada je na Lampedusu pristigao rekordni broj migranata.

Lokalna zajednica organizirala se oko uređenja groba neidentificiranog migranta (Foto: Tamara Opačić)

Bilo je, kaže, ohrabrujuće napokon vidjeti izbjeglice i ljude s otoka, turiste i stanovnike, jedne do drugih u javnom prostoru. Zajedno su jeli, plesali i igrali nogomet. Otočani su se spontano uključili u spremanje domaće hrane koja se dva dana zaredom dijelila ispred mjesne crkve.

- To je dokaz da su solidarnost i dobrodošlica mogući, pogotovo kada su različiti ljudi u prilici da se upoznaju i razmijene svoja iskustva - optimistično će Emma Conti iz Mediteranske nade, inicijative koja kroz edukativne ture na znakove solidarnosti ukazuje i na lokaciji na kojoj bi ih malo tko očekivao – mjesnom groblju.

Ondje jedno do drugog počivaju Angela Viotto, 45-godišnjakinja s Lampeduse preminula 1999., i neidentificirani migrant sahranjen godinu kasnije. Lokalna zajednica organizirala se oko uređenja njegova groba, dali su izraditi nadgrobnu ploču, a s jednakom pažnjom pristupili su i uređenju drugih grobnica u kojima počiva više neidentificiranih tijela. Većina ih je okićena cvijećem i ukrašena crtežima.

"U noći 8. svibnja 2011. koćarica se nasukala među stijene u predjelu Cavallo Bianco, nekoliko desetaka metara od luke. Zbog valova postoji opasnost da se brod prevrne. Izvanredna akcija spašavanja, u kojoj sudjeluju ne samo pripadnici Obalne straže i Financijske policije već i deseci volontera humanitarnih udruga i običnih građana, omogućila je spas 528 ljudi, među kojima su deseci djece i žena.

Tijela trojice mladića u dobi između 20 i 25 godina pronađena su sljedeći dan u moru tijekom izvlačenja olupine. Nitko od preživjelih tamo ih ne prepoznaje niti zna odakle su došli. Oni počivaju ovdje", piše na jednom od grobova. Na onom najvećem, u kojem su sahranjene i žrtve brodoloma iz 2013., naslagane su keramičke figurice barki i replika "Vrata Europe", spomenika otvorenog 2008. na čistini iznad lampeduške luke.

Pet metara visoka vrata izrađena su od vatrostalne keramike i podignuta kao trajan podsjetnik na migrantske tragedije koje su obilježile noviju povijest otoka. Nakon obnove – jer ih je do danas nepoznat netko najprije 2020. omotao u plastične vreće, a onda 2022., kada je planulo i stotine na hrpu naslaganih migrantskih čamaca, oštetio – sada ponovno služe kao scenografija za selfije i Instagram storije.

Ispred spomenika, rada umjetnika Mimma Paladina, stvorio se oveći red za fotografiranje. Prvi je svoju priliku dočekao tinejdžer koji se u par vještih parkour pokreta uspentrao sve do sredine "Vrata". Njegov otac mobitelom bilježi bizaran trenutak. Sljedeće su nešto empatičnije mama i kći koje najprije zastanu ispred spomenika pa se tek onda bacaju na poziranje. I za kraj mladi par. Na brzinu razvlače selfie-stick i okidaju jedan na kojem se smiješe. Na drugom pada poljubac.

Ljubavno-turističku idilu nakratko prekida buka teške mehanizacije. Radnici u pristaništu Favaloro uklanjaju posljednje vidljive tragove prošlotjednih masovnih dolazaka izbjeglica. Kada im vjetar to dopusti, dizalicama na velike prikolice tovare njihove drvene čamce. U pozadini se ljulja plava Aurora, spremna da reagira na novu dojavu iz zraka. Ona bi kapetanu Robinu i ostatku ekipe mogla stići od Sea-Watchovog Airborne tima, koji se sprema da s avionom Seabird 2 jubilarni stoti put poleti iznad Mediterana.

 

(Nastavlja se)

 

Drugi dio reportaže pročitajte na ovom linku.