>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Zoran Marinović: Uredništva traže krv

Granica se samo pomiče, nikad nije dosta. Malome koji je radio za ‘Vice’ urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu naslovljenu: ‘Francesca, tvitaj nam o svom zarobljeništvu’. Fotoaparat ili kamera moraju biti u istoj razini s puškom, nikoga više ne zanimaju ruševine…

Dubrovčanin Zoran Marinović ratni je fotoreporter, koji je u minulih dvadeset godina izvještavao iz Afganistana, Liberije, Sijera Leonea, Kolumbije, DR Konga, Iraka, Sirije… Za svoj je rad dobio više međunarodnih i domaćih nagrada. Njegove fotografije s prvih linija fronte u Siriji i Iraku ili one iz zatvora u Kongu dokumentiraju komadiće pakla na zemlji. Marinović ih, između ostalog, objavljuje u najvećim svjetskim medijima, poput ‘Telegrapha’ i ‘National Geographica’, a od ove godine suradnik je i ‘New York Timesa’. Svoje radove izlagao je i u brojnim galerijama. Jedna od njegovih posljednjih reportaža govori o životu i borbi kurdskih žena-ratnica u Sindžaru, iračkom gradu koji je donedavno bio pod kontrolom ISIL-a. Za ‘Novosti’ govori o svojoj profesiji, ratovima iz kojih je izvještavao i opasnostima koje prate ratnog reportera, ali i uredničkim politikama koje počesto, žedne mesa i krvi, pomjeraju neke granice.

- Mene u životu zanima samo fotografija, ne zanima me ništa drugo. To je jedina stvar koju želim raditi. Spreman sam radi jedne dobre fotografije čamiti na nekoj grani cijeli dan - kaže.

Život u fikserovim rukama

Kad ste se počeli baviti ratnim reporterstvom?

Početak cijele te reporterske priče bio je prije dvadesetak godina. Bio je to, sasvim sigurno, eho ratova koji su se ovdje događali. Pripadam generaciji koja je odrastala uz ‘National Geographic’, čekao bih cijelo ljeto da mi stric iz Amerike donese taj magazin. A onda gledaš te fotografije i poželiš raditi nešto slično. Na početku karijere imao sam dosta sreće, napravio sam neke stvari koje su u medijima prepoznate kao dobre i to je bilo to.¸

Iz kojih ste zemalja izvještavali na početku karijere?

Uglavnom s afričkog kontinenta: od Sijera Leonea, preko Konga, do Ugande, Sudana i dalje…

U sirijsko-iračkom ratu poginulo je oko 200 novinara. Nakon Drugoga svjetskog rata, to je ratni sukob s najviše poginulih novinara. Uglavnom ginu zbog neiskustva. Jednostavno osvaneš u Raki i postaješ dio propagande: narančasti kombinezoni i videomaterijali snimljeni 4K tehnikom…

Kako izgledaju pripreme za odlazak u ratna područja?

Kontakti su najbitnija stvar u cijeloj priči. Na tome radite po mjesec dana prije puta. Pošaljete na desetine mejlova fikserima, ljudima koji će vas voditi na terenu, kontaktirate sve službene adrese koje možete i tako dalje.

Što poduzimate za svoju sigurnost kad izvještavate iz zemlje u ratu?

Pokušavam uvijek ići nekakvim legalnim putevima, biti u kontaktu sa zapovjednicima i medijima, improvizaciju pokušavam svesti na minimum. Angažiram vozača i fiksera kojima mogu vjerovati: koliko god knjiga pročitao i što god naučio o nekoj zemlji, od nikoga ne mogu više doznati nego od svog fiksera koji najbolje zna što se događa na terenu. Fikser je najbitnija stavka: on može prepoznati stvari koje vama ne predstavljaju ništa i morate mu beskrajno vjerovati. Fikseru definitivno dajete svoj život u ruke.

Koliko stoji jedan dan fikserova rada?

Ima ih koji traže 500 dolara po danu, ali u prosjeku je to 200 dolara. U Siriji je stotinjak dolara dnevno, ondje je sve jeftinije.

Događa li se da fikser ‘proda’ reportera koji ga je angažirao?

Naravno da se događa. Sve je to dio ljudske prirode. Pazite, ljudi su kretali iz Libanona u Damask, pa bi osvanuli u Rastanu. Taksista vas ‘proda’ za 500 dolara, ovaj kojem vas je prodao za vas uzme tisuću itd. Nakraju, ako bi osvanuli kod ISIL-a, stranci bi bili plaćani po 25 do 30 tisuća dolara.

Nema spasa ako čovjek zaglavi kod ISIL-a?

Znam da su neke vlade uspjele otkupiti svoje ljude. Pouzdano mogu reći da je francuska vlada otkupila dvojicu svojih novinara, no neke ih zemlje, poput Rusije, ne otkupljuju. Japanci su za svoje novinare pokušavali platiti otkupninu, ali nisu uspjeli. Znam da je i Hrvatska pokušala stupiti u kontakt sa Sinajskim vilajetom kad je otet Tomislav Salopek, ali nije išlo. Može zvučati smiješno, ali ti ljudi nemaju ništa protiv vas osobno – u njihovim rukama postajete tek dio propagande.

Spomenuli ste da je na terenu izuzetno važno imati dobar automobil?

Da, automobil vam je jedina mogućnost bijega. Dakle terenac, pogon na sva četiri kotača. Jer kad nanjušite da se nešto događa, dobar auto je vaša jedina šansa. Bili smo, primjerice, u selu koje drži kurdski PKK. Deset kilometara oko njega nema ničega, ni prvih linija fronte kakve su postojale u našim ratovima. Ako počne pucnjava, automobil je jedina šansa: uskočiti u pick up, pa da te vozač, jureći stotinu kilometara na sat, odveze što dalje. To je jedini način da ne budeš u takvom selu u trenutku kad pomisliš da ne želiš u njemu biti.

Jeste li se ikada našli u takvoj situaciji, na mjestu na kojem u tom trenutku ne želite biti?

Sad smo u Iraku, prema sirijskoj granici, snimali pucnjavu, ali ne bih mogao reći da nisam želio ondje biti. Snimaš, meci udaraju gore, a po kameri ti pada malter sa zida. Ipak, nije to tako dramatično kao što se čini, ispred tebe su vreće i ti si zapravo u nekakvom polubunkeru. Ali u Kongu su nam recimo ubili prevoditelja. To je jedna od onih životnih situacija. Nas trojica smo bili za večerom, prevoditelj je u jednom trenutku htio zapaliti cigaretu, ali nitko od nas nije imao vatre. Izišao je van, do rampe na kojoj je bio stražar. Kad mu je stražar zapalio, eksplodirala je bomba i ubila njih dvojicu. Dotrčali su vojnici iz nepalske postrojbe UN-a, onda je puknula još jedna, bilo je dvanaest ranjenih. Dvadeset dana smo bili u bazi i nakon toga se vratili doma. Nismo snimili nijednu fotografiju, nijednu minutu videa. Bio je prevelik rizik izaći. Bilo je to krivo mjesto i krivo vrijeme. Nemam neko iskustvo da je netko baš pucao na mene.

Ispostavilo se da su ratna područja u Siriji i Iraku jedan od najopasnijih novinarskih terena?

U sirijsko-iračkom ratu poginulo je oko 200 novinara. Nakon Drugoga svjetskog rata, to je ratni sukob s najviše poginulih novinara. Uglavnom ginu zbog neiskustva. U najkraćim crtama, granice za materijalima se pomiču, traži se sve ekskluzivnija, vrelija i krvavija roba, a honorari za takve vrste izvještaja sve su manji. Pojavljuju se generacije klinaca od 18 do 25 godina koje često nemaju nikakav budžet nego sve improviziraju, a to te lako može odvesti na vrlo opasna mjesta. A kad si već ondje, ne možeš ništa promijeniti. Jednostavno osvaneš u Raki, sjedištu kalifata, i postaješ dio propagande: narančasti kombinezoni i videomaterijali snimljeni 4K tehnikom…

Životi ratnih reportera postaju sve jeftiniji?

U onom obliku u kojem ga mi poznajemo, novinarstvo završava svoju priču. Sad smo u međuprostoru, a čeka nas nova faza. Starije generacije još kupuju novine, ali klinci ne znaju što je to. S druge strane, tu je problem weba, na kojem ne možeš naplatiti sadržaj. U utrci koja predstoji novinari neće dobro proći: evo, Reuters u Afganistanu više uopće nema svoje fotografe. Što rade? Daju pedeset jeftinih fotoaparata vojnicima, kažu im da će ih pokupiti za dvadeset dana i da će svatko dobiti po stotinu dolara. Oni stave na automatiku i samo slikaju: neka najmutnija, najgluplja fotografija može biti odlična. Zašto bi slali nas koji ih dođemo po nekoliko tisuća dolara kad sve mogu dobiti za nekoliko stotina?

Prokleto bogati Kongo

Kažete da uredništva traže sve krvaviju robu?

Nedavno sam sreo trojicu mladića, osamnaestogodišnjaka iz Francuske, koji su došli biti ratni izvjestitelji iz iračkog Sindžara; pitali su me mogu li ići sa mnom. Oni ne znaju ništa, imaju fotoaparatić, povratnu kartu iz Istanbula i žele snimati ‘rokanje’. To su mi rekli: ‘Mi želimo snimiti rokanje.’ To se naprosto ne radi tako. Pritom ne mislim da su oni avanturisti. To su klinci koji su na početku svoje reporterske priče. Veći je problem u uredništvima. Kad smo došli u Sindžar, mrtvi su još ležali po cesti. Bili su to manje-više ISIL-ovci. Na njima muhe, milijun muha, moraš se zamotati oko glave da ne osjetiš smrad. Malome koji je radio za ‘Vice’ urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Granica se samo pomiče, nikad nije dosta. Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu naslovljenu: ‘Francesca, tvitaj nam o svom zarobljeništvu’. To je to… Uredništva traže krv. Fotoaparat ili kamera moraju biti u istoj razini s puškom, nikoga više ne zanimaju ruševine. Ako nekoga i zanimaju, to će uzeti od agencije. Imate Reutersove fotografije iz Alepa za 25 dolara.

Posljednja reportaža koju ste radili bila je s kurdskim ženama-ratnicama?

Jest. Tvrdim da se one stvarno bore, a mogu reći da su i dio propagande, pokušaja da se romantizira njihova borba. Što se te romantizacije tiče, najbolji je primjer Che Guevara. Bio sam s generalom koji ga je ubio, a bio sam Cheov fan: ideologija, borba, dao je svoj život i te stvari, a pozadina je bila potpuno drugačija. I on je bio vojnik, koji je radio dobre i loše stvari. Bio je i pozitivac i negativac, znao je ubiti zatvorenika i tako dalje. Tipično za rat. Nijedan nije crno-bijeli. Kad je riječ o kurdskim ženama-ratnicama, jedan od razloga zašto ih se ističe je taj što ih se džihadisti navodno boje, boje se da ih ne ubije žena. U tom slučaju, kaže se, oni ne idu u raj, a onda se gubi smisao džihada. Ne znam koliko u tome ima istine, nije moguće provjeriti, ali neprestano slušam tu priču, pa će ona, iako to možda nije, postati istinitom.

Kurdskih žena-ratnica džihadisti se navodno boje, boje se da ih ne ubije žena. U tom slučaju, kaže se, oni ne idu u raj, a onda se gubi smisao džihada. Ne znam koliko u tome ima istine, nije moguće provjeriti, ali neprestano slušam tu priču, pa će ona, iako to možda nije, postati istinitom

I Kongo smatrate jednim od najopasnijih terena za rad?

Još uvijek to tvrdim. U bilo kojem ratu postoji neki sistem i neki red. U Kongu je uvijek uključen i faktor kaosa, potpunog kaosa. To je zemlja bez ikakve kontrole, a jedan od najvećih problema je to što su ondje i normalni ljudi postali nenormalnima. Bliski istok je potpuno drugačija priča. Tamo su ljudi obrazovaniji, otvoreniji prema novim tehnologijama, ali kad ludilo zajaše brda i gradove… U Kongu rat traje dvadeset ili trideset godina, a to je brutalan rat, u kojem se ne sukobljavaju samo vojske nego svi, a žrtve su najčešće civilne. Ondje su pobijeni milijuni ljudi. To je ogromna tragedija. Inače, valja znati da je Kongo jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. To je zemlja koja ima uran, koltan, dijamante, zlato, pitku vodu. Rijeka Kongo jedna je od najvećih zaliha pitke vode na svijetu.

Bogatstvo je dakle tamošnje prokletstvo?

S punim se pravom može reći da je Kongo prokleto bogata zemlja. Ondje se događaju zastrašujuće stvari. Zanimljiv je podatak, koji vrlo često ponavljam: kad bilo tko u Hrvatskoj, Europi ili svijetu kupi laptop ili mobitel, kupio je i deset metaka nekom pobunjenom afričkom generalu, jer svaki od tih uređaja ima u sebi komad koltana iz Konga. Ta je zemlja apsolutno tamna mrlja na savjesti čovječanstva. Kongo je potvrda da ljudski život – bijel, crn ili siv – nije svagdje jednako vrijedan. Ljudski život ne vrijedi isto u Siriji, Kongu ili Europi.

Izdvajate li neku svoju fotografiju kao posebnu?

Najviše me proganjaju fotografije koje nisam napravio. Onima koje sam napravio uvijek sam nezadovoljan. Recimo, u Kongu prema meni ide nekakav pick up, na njemu tridesetak vojnika s ručnim bacačima; u džungli to izgleda kao nekakav jež. Imam fotoaparat u ruci, samo ga trebam podići i snimiti, ali znam da nakon tog klika dolazi problem. Taj problem može biti pedeset, ali i 500 dolara. Može biti pet minuta, ali i pet dana. E, ta fotografija mi je najbolja koju sam ikad vidio, s vremenom mi je sve bolja i bolja! Sad bih dao tisuću dolara da sam je napravio. A da sam kliknuo, možda ne bi bilo ništa: samo jedna obična, bezvezna slika.

Problem je vratiti se u kolotečinu

Kako se nosite s prizorima koje ste vidjeli?

Moja savjest je čista i pokušavam je održati takvom. Ne zaboravljam da je sve stvar moga izbora, nisam netko kome se to desilo i tko je negdje zatečen, već mi je to posao i jedina strast u životu. U svom tom neredu pokušavam se postaviti na način kao da nisam dio priče. Ja sam samo promatrač. Koliko god to bila izlizana priča, vrijedi jedino pravilo: neuplitanje. Nisu to moji ratovi. Pokušavam nešto vidjeti, osjetiti i pokazati ljudima, ali to nisu moji ratovi. Najgori je problem kad sve završi. Kad prođe sve to, taj adrenalin. Problem je vratiti se u kolotečinu: probuditi se ujutro, popiti kavu, kupiti kruh i mlijeko… To je definitivno najteže. Sad sam, po povratku, imao takvu situaciju: legnem u jedanaest sati navečer, probudim se u jedan. Podsvijest definitivno upija. Mrtvi ljudi su ležali po cesti. Muhe. Smrad. Nisam mogao spavati. Zaspem u tri, probudim se u pet, znaš kako: potpuno razbuđen, mogao bih odmah trčati i raditi sklekove. U Sindžaru, okruženi tim užasom, spavali smo u nekoj napola izgorenoj zgradi. Ondje sam spavao mirno, kao dijete.

1/2