>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Žuljevi Beća Kaplanovića

Bećo je od otvaranja šampanjaca često imao žuljeve na obadva dlana. A otvarao je sve najbolje šampanjce ovoga svijeta. Gledao sam mnogo puta kako to čini. Skine onu ‘pozlatu’ sa čepa, ‘polako a munjevito’ (njegov izraz), spusti desnu šaku na čep, stisne je oko njega, i opet ‘polako a munjevito’ okrene ga, te se čuje jedno kratko plump

Iz mojih gastarbajterskih iskustava, najzanimljiviji pripovjedački lik je Bećo Kaplanović, rodom iz sela Kunje kod Bara u Crnoj Gori. Upoznao sam ga u Luzernu, godine 1988, dok sam radio na recepciji hotela Park, trista metara od lijeve obale rijeke Reuss i čuvenog mosta Kapellbrücke, koji će kasnije nestati u vatri. Bio sam noćni recepcionista, kod nas se to zove noćni portir, a Bećo me je zvao noćni direktor. Noću nisam spavao, ni kad gosti zaspu, čitao sam i ponešto pisao. Bećo je te i naredne četiri godine radio u noćnom klubu po imenu Trocadero, sto metara od desne obale rijeke Reuss. Taj klub je imao i bar, a ovaj se zvao Goethe bar, jer je Goethe u toj zgradi noćio, kad je davno u njoj bio hotel Adler. Između tri i četiri noću Bećo bi završio posao, te napustio i Trocadero i Goethea, i krenuo kući. Stanovao je u hotelu Diana, preko puta Centralne biblioteke i hotela gdje sam radio, a mnogo puta bi svratio kod mene na sat-dva razgovora.

Iako je dolazio poslije naporne smjene u kojoj ne manjka ni posla ni napetosti, kad bi kod mene svratio, djelovao je češće bodro i vedro nego umorno i lomno, kao da se vratio s nekog izleta. Obučen elegantno, giacca e cravatta, i pred zoru mu je košulja bila čista i bez ijedne mrlje. U pravilu bi donio po flašu šampanjca, ali je rijetko kad htio da iz nje pije. Radije bi je ostavio meni. Ja bih je neotvorenu izjutra nosio u svoj stančić, i od tih se Bećovih poklona za sezonu načinila cijela zbirka. Kod mene je, u boravku za goste iza recepcije, za mramornim stolićem Bećo pio pivo. Ja bih mu iz hotelskog bara donio malo luzernsko Eichhof, ponekad bi popio tri, nikad više. Otišao bi da spava iza pet. Od tri do pet mi je pričao različite zgode iz svoga života u Švajcarskoj i u Jugoslaviji. Te su njegove priče bile čudesne, nikakve fikcije, same životne zgode, malo su mi bila dva uha za njih. Bili smo kao dva gavrana, kad ono u tmuran jesenji dan stanu na ledini, te dugo čavrljaju nešto jedan drugome. Pomalo smo ličili i na frizera i zubara, iz onoga nezaboravnog aforizma Duška Radovića, koji kaže da ta dvojica po ceo dan stoje, a sjednu jedino kad odu jedan kod drugoga. Barem dvije od Bećovih priča će biti ispričane u ovoj rubrici koju ljudi zovu kolumna, ali neće sad i ovdje, nego u narednim nastavcima.

Bećo je bio barmen. Školovan u Titogradu, praksa u Kragujevcu. Prije no što sam ga upoznao, radio je i u hotelima na visokim alpskim liticama, a u Luzernu mu je najzahtjevniji posao bio onaj u hotelu Hirschen. Tu je danju bio recepcioner, noću kabaretista, a subotom i nedjeljom je vodio turističke grupe na Pilatus, na Rigi ili Titlis. Snažan, naočit, viđen, dobro je govorio njemački, talijanski, govorio je i engleski, francuski i španjolski. Kabaretske i barske dame su u njemu vidjele pouzdanog zaštitnika, a njegova opuštenost i duhovitost je plijenila veliku pažnju. Lako je rješavao konfliktne scene (nije da ih u Švajcarskoj nema), znao je kako izići na kraj s pripitim i usplahirenim gostima kojima skupi šampanjac i zanosne žene pomute pamet. Nekoliko puta sam, kad sam imao slobodnu noć, otišao u njegov bar, sjeo na visoku stolicu, on bi mi natočio čašu šampanjca i odande sam gledao kako za niskim stolovima poslužuje, servira, naplaćuje. Za barom su sjedili gosti plitka džepa i njima dame nepozvane nisu prilazile, a za stolovima su bivali bogataši ili oni koji su htjeli da ostave utisak. U Švajcarskoj su, ako sam dobro upamtio, zabranjene javne kuće, ali, po Beću, nije ništa zabranjeno ako mu daš nezabranjeno ime. Tako su zabranjene i kockarnice, ali nisu zabranjeni ruleti na kojima se ulaže samo po pet franaka. A koliki su izgubili sve što su imali, ulažući po pet franaka, dvadeset puta na sat, a tako noć po noć!

Noćni klub Trocadero, a s njime i Goethe bar, dobro su plivali u švajcarskoj zabrani prostitucije. Za dame je imalo 12 apartmana, ali nijedan nije bio u zgradi gdje je bar. U baru se točilo, pilo, naplaćivalo, a uspaljene goste su dame vodile na druge adrese. Sloboda podvođenja u pijanom podvodništvu i odvodništvu. Bećo je svakome gostu znao reda. Mnoge je poznavao dugo, mnoge dame isto. Bio je neka vrsta psihoterapeuta i za jedne i za druge. One bi odlazile i nakon nekoliko mjeseci bi se vraćale, nekad pojedinačno, nekad ‘ekipno’, zavisno od odluka menadžera njihovih, ili makroa. Bećova riječ: ‘Ove moje ženske kruže ka ono što su nam učitelji govorili da kruži materija u prirodi. A bogomi i mijenjaju agregatna stanja: neke su gasovite, druge su čvrste, a ima onih što su tekuće. A i mnogi gosti muškarci imaju više stanja: neki dođu okrilatili, a odu četvoronoške, neki dođu u čvrstom agregatnom stanju, a iziđu u vidu pare.’ Bilo je ljepotica svjetskih i bjelosvjetskih da su se u Beća zaljubljivale, neumoljivo i bogme beznadežno, o tome bi neko mogao film načiniti.

U noćnom klubu Trocadero Bećo je služio uglavnom šampanjac. Gosti su bili u pravilu muškarci, a domaćin je bio najčešće samo Bećo i spomenute barske dame. Ovih je bilo iz cijeloga svijeta: Filipinke, Brazilke, Kolumbijke, Argentinke. Šampanjac je bio skup, flaša je koštala od 300 do 1800 franaka. Bilo ga je od raznih ruku: 0,33 litra, pola litra, tri četvrtine, pet litara. Salmanazar, plemenita dry verzija čuvenog Taittingera, flaša od 9 litara koštala je, ako me sjećanje ne vara, tri hiljade. Bilo je gostiju koji su ga naručivali i pili okruženi ljepoticama ovoga dunjaluka. Jedan doktor iz Kriensa kraj Luzerna, neka mu ime ne spominjemo, potrošio je jedne noći 42.000 franaka. Čuvena je njegova riječ: ‘Život je prekratak da bi se straćio na loša pića, dok u svijetu postoje Comtes de Champagne Blanc de Blancs von Taittinger, Pommery, Lanson, Dom Pérignon, Krug, Moët et Chandon, Piper-Heidsieck, Veuve Clicquot! Mogu još nabrajati, ali drugi put ću, moram nešto popiti, nema se vremena, život je kratak!’

Bećo je otvarao sve najbolje šampanjce ovoga svijeta. Gledao sam mnogo puta kako to čini. Skine onu ‘pozlatu’ sa čepa, ‘polako a munjevito’ (njegov izraz), spusti desnu šaku na čep, stisne je oko njega, i opet ‘polako a munjevito’ okrene ga, te se čuje jedno kratko plump. Vratove šampanjskih flaša zvao je grla djevojačka. Od Beća sam čuo da samo primitivci tresu flašu prije otvaranja, puštaju da čep iz nje odleti, a mlaz da poteče, ‘ka’ voda iz crijeva onijeh šta noću peru ulice’. Bećo je od otvaranja šampanjaca često imao žuljeve na obadva dlana. Pričam šta sam sam vidio. Govorio mi je da je, prije no što je došao Goetheu, u Hirschenu ponekad imao žuljeve kao kad ribar nažulja dlanove vukući parangale. A parangali su bili česta riječ u Bećovoj žudnji za rodnim krajem, za morem, i ribarenjem. Nezaboravna mi je njegova riječ: dabogda mi parangali bili sredstvo za rad! Ako znamo da su u našem primorju parangali riječ kojom neko želi nekom želi zlo (dabogda vukao parangal moru sa dna!), onda se može steći slika o tome koliko je Bećo izdvojen slučaj u svijetu.

Jedne noći, krajem septembra 1989. Bećo mi je donio na poklon četiri flaše Taittingera iz unikatne Taittinger collection, i rekao, ovo ti je od tvoga Goethea. Neki bogataš je platio cijelo pakovanje od 6, a popio je samo dvije, i rekao Beću da mu one četiri neotvorene poklanja. Bećo je takvih poklona imao dosta, a ja sam, koju sedmicu kasnije, 14. oktobra, u rano jutro iz Luzerna vozom pošao na jedno slavlje u Perugiu, i ponio jednu od tih flaša na poklon. To slavlje, na Via dell’Elce di Sotto, na broju 19, odlučilo je moj budući život. Podrobnosti neka ostanu za jednom negdje. Šampanjac Taittinger, za koji sam čuo od Beća Kaplanovića, učestvovao je, nenametljivo ali otmjeno i štedro u tome.

1/2