Novosti

Kratko & jasno

Adam Ranđelović: Utopijsko mi je izrazito blisko

Hteli – ne hteli svi smo zarobljenici dadapogleda na svet. Tako da tekstovi Aleksića i Poljanskog neće izgubiti na radikalnosti sve dok ne dođe do stvaranja novog čoveka. Nažalost, izloženi su tendencioznom, gotovo bezubom čitanju zadnjih decenija, kaže autor i redatelj predstave "Država Dada-Jok"

Large mini kultura adam randjelovic

(foto Tatjana Kijanica)

Predstava "Država Dada-Jok" nastaje 100 godina otkako se u Osijeku dogodila "Dadaistička matineja", no u naslovu predstave je i "Dada-Jok", što upućuje i na Branka Ve Poljanskog. Što sve povezujete u komadu?

Dadaistička matineja Dragana Aleksića u Osijeku samo je zahvalan povod da se govori o mnogim drugim stvarima. Odmah mi je bilo jasno da ta priča mora da sadrži i Branka Ve Poljanskog koji službeno nije bio dadaist, mada je u svom antidadaizmu dosegao dadaističke vrhunce. Tako je jedna od nosećih priča u predstavi upravo o odnosu Aleksića i Poljanskog, što će reći, o tenziji između dadaizma, koji je importiran (treći glavni lik komada je Tristan Tzara), i zenitizma, kao našeg (jugoslovenskog) autohtonog umetničkog pokreta. U komadu se – uz lažnu linearnost – prati nastanak dadaizma u Švajcarskoj, prelivajući se u domaći (jugoslovenski) kontekst, uz konstantnu promenu planova (globalno-lokalno, društveno-individualno) i prostorno-vremenske skokove. Tako kroz predstavu defiluju malograđani svih zemalja, Lenjin, Krleža, Marinetti, Hitler, filozof Radomir Konstantinović, kao i svakojaki neimenovani kreteni, koje bi zakonski trebalo loviti po prašumama idiotizma. Dakle čitav niz drama sa realtrikovima, kao u stara dobra vremena.

Tko su dada-zvijezde vašeg komada i kako je izgledala audicija?

Dada-prodorzvezde predstave su Dorotea Ilečić Sever, Damian Humski i Lovro Rimac. Audicija je, nažalost, išla preko Zooma, tako da niko nije dubio na glavi, ali sam jasno mogao videti ono najbitnije – njih troje su zaista svesni koncepta da je sve svejedno, što nije rasprostranjeno, naročito među glumcima. Ujedno, oni su vršnjaci svojih likova, tako da im je ujedajući, razigrani ton komada intuitivno blizak, tu se radi o konceptu da je mladost uvek u pravu, bila ona toga svesna ili ne. Narator predstave, čovek-orkestar je Lujo Parežanin, koji sav taj divlji cirkus drži na okupu i oblikuje u nekakvu smislenu celinu. Mada je predstava, naravno, u najboljem smislu te reči besmislena.

Koliko ste skloni anarhističkom, odnosno "dadapogledu na svet?

Hteli – ne hteli svi smo zarobljenici dadapogleda na svet. Tako da tekstovi Aleksića i Poljanskog neće izgubiti na radikalnosti sve dok ne dođe do stvaranja novog čoveka. Jer ti su tekstovi, u osnovi, poziv na utopijsko, što je meni izrazito blisko. Nažalost, izloženi su tendencioznom (reakcionarnom, nacionalistički-folklornom itd.), gotovo bezubom (akademskom, depolitizovanom) čitanju zadnjih decenija. Veoma je tačno što ste upotrebili izraz anarhistički. Mislim da je anarhija slična kineskom poimanju harmonije u kineskoj kulturi – kada je svaki čovek na svom mestu, i opet smo se vratili na utopiju. U tom smislu, predstava se klati između dva ekstrema (unutar jedne filozofije), koje je dobro sažeo u nekom intervjuu Luis Buňuel (citiram po sećanju, a nisam siguran da ga nisam sanjao): "Kad zatvorim oči – ja sam anarhista, kad ih otvorim – ja sam cinik." Dixit.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više