>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 2: Ekonomska kriza i financijalizacija: skica marksističke teorije

Financijalizacija je pojam koji ne označava naprosto jačanje i rast financijskog sektora, već bilježi i promjene koje su nastale u sferi ne-financijskih poduzeća, kućanstava i državnih institucija kao rezultat ekspanzije financijskih tržišta

Ekonomska kriza koja je u ljeto 2008. punom snagom pogodila američku privredu, šireći se velikom brzinom, već se sredinom iduće godine mogla vidjeti u makroekonomskim pokazateljima zemalja jugoistočne Europe. Nije potrebno posebno napominjati da svaka kriza, osim ekonomskog raspada, donosi i metež u intelektualnom polju. Dvije su stvari obilježile taj metež u protekle dvije godine – preispitivanje temeljnih pretpostavki dominantne neoklasične ekonomske paradigme i povratak Marxa (i marksističke teorije) u javni život. Na anegdotalnoj razini, povratak interesa za marksistička objašnjenja društvenih procesa u zapadnim se zemljama iskazivao rastućim brojem prodanih primjeraka Kapitala, dok smo na domaćem terenu dobili još jedno izdanje Komunističkog manifesta(1), te nakon dugo vremena, stručnu raspravu o nekim aspektima Marxove teorije(2). Što se tiče udjela marksističke teorije u domaćim stručnim raspravama, može se, bez previše okolišanja, ustvrditi kako je ta teorijska opcija zbog političkih razloga posve nestala početkom devedesetih, te se dosad samo mjestimice pojavljivala u obliku različitih post-marksističkih strujanja. Drugim riječima, ako se marksistička teorija negdje i pojavila, bilo je to u fragmentima, više kao estetski dodatak nego kao okvir za istraživanje suvremenog kapitalizma. Post-marksistički diskurs, koji je zadobio uvaženo mjesto u suvremenim akademskim raspravama, osobito nakon studije Hegemonija i socijalistička strategija(3), svakako je olakšao uvoz određenih tema i koncepata u domaće akademsko polje. No, kako taj diskurs kreće od pretpostavke da je marksistička teorija eksplanatorno slaba, te da njezini temelji moraju biti radikalno reformulirani ili odbačeni, ne začuđuje što je krajnji rezultat post-marksističke kritike, otpisivanje marksističkog 'pristupa' kao zastarijelog, neprikladnog ili jednostavno pogrešnog načina objašnjavanja društvene stvarnosti. Prvi problem s navedenim prigovorima, kojeg su neki autori već iznijeli(4), sastoji se u tome što je s kritičkom intervencijom protiv marksističke teorije postupno iz vidokruga nestao i sam predmet marksističke analize – kapitalistički način proizvodnje. Intelektualna podjela rada koja je rezultat saveza ljevice s određenim pravcima unutar humanističkih disciplina, pri čemu je proizvodnja znanja o ekonomskim problemima ostavljena neoklasičnoj ekonomici, u mnogočemu je pridonijela 'nevidljivosti', ili pak oprirodnjenju pojedinih elemenata kapitalizma. Drugi problem leži u činjenici da su sami prigovori sadržajno promašeni barem utoliko što se ne bave kritikom marksističke teorije, nego kritikom pojednostavljene, gotovo karikaturalne slike marksističke teorije koje ima veoma malo veze sa suvremenim marksističkim radovima u teorijskoj domeni. U protekla tri desetljeća izvedene su značajne reformulacije same jezgre marksističkog programa – Marxove radne teorije vrijednosti. Početkom osamdesetih godina američki ekonomist Duncan Foley izložio je rekonstrukciju radne teorije vrijednosti koja i dalje zadržava odnos novca i radnog vremena kao temeljnu relaciju, ali unutar kvantitativno strogo povezanih kategorija plaćenog i neplaćenog rada s jedne, te ukupnih nadnica i brutto profita s druge strane(5). U isto je vrijeme i francuski ekonomist Gérard Duménil(6) došao do veoma sličnog rješenja, koje je otada poznato po nazivom 'Nova interpretacija'. Također početkom osamdesetih skupina marksističkih teoretičara (Andrew Kliman, Alan Freeman, Guglielmo Carchedi i dr.) razvila je, oslanjajući se na već započete diskusije, TSSI ili temporalističku interpretaciju teorije vrijednosti(7), utemeljenu na odbacivanju walrasovskog modela simultanog određivanja inputa i outputa unutar dualnog sistema vrijednosti i cijena. Konačno, izraleski matematičari Emmanuel Farjoun i Moshe Machover pokušali su putem stohastičkog pristupa političkoj ekonomiji pokazati koherentnost Marxove teorije vrijednosti(8). Konsolidacija središnjih analitičkih kategorija neizostavan je dio napora da se ponudi cjelovito objašnjenje pojedinih aspekata kapitalističkog procesa. Razina apstrakcije na kojoj se razmatraju temeljne postavke radne teorije vrijednosti ne može biti identična s onom na kojoj se odvija analiza kapitalističke krize, no empirijska analiza krize pretpostavlja minimalnu koherentnost konceptualnog okvira, a kad je o marksističkoj teoriji riječ ta je koherentnost s različitih strana, i uglavnom s lošim argumentima, neprestano stavljana pod znak pitanja. Stoga ne treba zaboraviti da doprinosi razumijevanju ekonomske krize 2007/8, koji mahom izviru iz marksističkih rasprava o teoriji novca i financijskih sustava, i u tom smislu potencijalno plodni savezi s drugim heterodoksnim ekonomskim teorijama, počivaju na temeljitom epistemološkom i metodološkom raščišćavanju terena političke ekonomije. To raščišćavanje, dakako, ne može biti dovršeno jer bi to značilo da je istraživačko polje mrtvo, no kvalitativni pomak je potvrđen, prije svega u kontekstu tekuće krize, nastavkom i širenjem područja istraživanja uspona financija proteklih desetljeća.

Dvije su stvari obilježile taj metež u protekle dvije godine – preispitivanje temeljnih pretpostavki dominantne neoklasične ekonomske paradigme i povratak Marxa i marksističke teorije u javni život

Promjene u poduzećima, kućanstvima i državnim institucijama

Kada su potkraj 2007. godine kolumnisti Financial Timesa(9) počeli pisati o bauku bankovnog sustava u sjeni (shadow banking system) koji uznemirava duhove u zemljama naprednog kapitalizma i seriji novih neprozirnih financijskih instrumenata, rasprava o financijalizaciji u domeni marksističke političke ekonomije (i heterodoksne ekonomske teorije uopće) bila je prisutna već neko vrijeme, a prve su joj naznake financijskog sloma dale dodatni poticaj.  Financijalizacija je pojam koji ne označava naprosto jačanje i rast financijskog sektora, već bilježi i promjene koje su nastale u sferi ne-financijskih poduzeća, kućanstava i državnih institucija kao rezultat ekspanzije financijskih tržišta. U tom pogledu pojam financijalizacija ima veću heurističku vrijednost od pristupa koji se oslanjaju na pojmove kao što su post-industrijalizam, post-fordizam, nova ekonomija, digitalna ekonomija i sl. koji u najboljem slučaju nude sektorsku analizu ekonomske transformacije (a u najgorem još jedan –izam temeljen na anegdotalnim dokazima). Kad je riječ o ne-financijskom sektoru poduzeća financijalizacija se odnosi na omjer prihoda od financijskih aktivnosti nasuprot dijela ostvarenog kroz primarne aktivnosti ne-financijskog poduzeća. Povećanje portfolio prihoda (kamata, dividendi i realizirane kapitalne dobiti) obilježilo je aktivnosti ne-financijskih poduzeća, osobito u zemljama naprednog kapitalizma(10). Najčešće spominjani slučajevi financijalizacije ne-financijskog korporativnog sektora su financijska krila poznatih američkih poduzeća (primjerice GE Capital u slučaju General Electricsa ili GMAC u slučaju General Motorsa), no to su tek konkretni primjeri koji potvrđuju promjene u samom mehanizmu kapitalističke akumulacije. Istovremeno, za marksističku poziciju jednako značajne promjene događaju se i u domeni kućanstava. Historijski gledano, trend financijalizacije kućanstava nošen je razvojem novih financijskih institucija poput mirovinskih i drugih investicijskih fondova, te privatizacijom i komercijalizacijom javnih službi i institucija u kontekstu stezanja fiskalne omče. Podsjetimo se, ekonomski je slom započeo još 2007. sa razmjerno 'sitnim' problemima na hipotekarnom tržištu SAD-a, ali je do kraja 2008. dobio svoj puni zamah. U prvi je mah, dok još nije bilo sasvim jasno kakve će dimenzije poprimiti, kriza bila označavana kao 'subprime' kriza - termin 'subprime' odnosio na drugorazredne hipotekarne kredite. Rast loših kredita počeo je upravo s tom najrizičnijom vrstom kredita, koju mnogi komentatori post festum protumačili kao 'okidač' kojim je započela i danas prisutna 'Velika recesija'. Naravno, nije teško pokazati da je sama sintagma subprime kriza imala određenu retoričku funkciju na samom početku, odnosno da su njome američko Ministarstvo financija i FED htjeli umiriti stanovništvo i istaknuti 'lokalni' i privremeni karakter krize, u što su i sami donekle vjerovali ako je suditi prema politici FED-a netom prije glavnog kriznog udara. No, neizostavna činjenica koju treba uočiti jest ona vezana uz ulogu kućanstva u inicijaciji sloma financijskih tržišta i posljedičnoj krizi. Financije kućanstva, njihova imovina i obveze više nisu tek onaj dio ekonomije kojemu će pasivno biti nametnuto izdržavanje posljedica procesa obezvrjeđenja  kapitala. Naravno, nema spora oko činjenice da i ovaj put radno stanovništvo bez vlasništva snosi gotovo sve troškove ekonomskog sloma prema ustaljenom modelu paralelne socijalizacije investicijskih rizika i privatizacije investicijske dobiti. Međutim, povezanost hipotekarnog i financijskog tržišta putem imovinskih obveznica (ABS)(11) i izvedenica kreditnog rizika (CDS)(12) pokazali su stupanj neposredne uključenosti kućanstava u sama kretanja na financijskim tržištima i akumulaciju kapitala. Kako su već istaknuli pojedini marksistički komentatori u razdoblju financijalizacije kućanstva žive u kontradikciji da u isti mah i jesu i nisu dio kapitalističke igre. Pojam kućanstava ovdje možemo prigodno razumjeti kao ekvivalent pojma radna snaga koji zauzima prominentnu poziciju u marksističkoj historiografiji, ali i teoriji.

Pojam financijalizacija ima veću heurističku vrijednost od pristupa koji se oslanjaju na pojmove kao što su post-industrijalizam, post-fordizam, nova ekonomija, digitalna ekonomija i sl. koji u najboljem slučaju nude sektorsku analizu ekonomske transformacije, a u najgorem još jedan –izam temeljen na anegdotalnim dokazima

Razlika između rada i radne snage

Poznato je da Marx u Kapitalu razlikuje rad, to jest ono što radnik prodaje i što za kapitalistu kao kupca ima upotrebnu vrijednost, od radne snage, koja je predstavljena kao roba (poput svake druge) čija vrijednost ovisi o apstraktnom društvenom radnom vremenu potrebno za njezinu reprodukciju. Dodatak koji se odnosi na radnu snagu kao robu govori o posebnoj pogodnosti koja dolazi s ugovorom o prodaji rada. Naime, rad je posebna vrsta robe koja proizvodi, uzmemo li uobičajene uvjete kapitalističke robne proizvodnje kao zadane, višak vrijednosti. Riječ je o dijelu vrijednosti iznad vrijednosti same radne snage kojega zadržava kapitalist, budući da mu prema ugovoru o radu ostaje pravo raspolaganja cjelokupnim proizvodom. Uobičajena pitanja u pogledu vrijednosti radne snage odnose se na problem poistovjećivanja kategorije vrijednosti radne snage s relativnom nadnicom. Naime, vrijednost radne snage se ne može jednostavno poistovjetiti s kategorijom nadnice budući da mora sadržavati ono što Marx karakterizira kao moralni i historijski element, ali istovremeno mora biti kvantitativno odrediva prema postavkama radne teorije vrijednosti utoliko što ulazi u određenje viška vrijednosti, odnosno profitne stope. Samo se u najjednostavnijim modelima vrijednost radne snage može predstaviti fiksnom košaricom potrošne robe. Na apstraktnoj razini modela moguće je izraziti vrijednost radne snage kao varijabilni kapital s novčanom nadnicom koja uzima historijsko-moralnu komponentu radne snage kao referentnu točku ka kojoj gravitira. Kategorija vrijednosti radne snage nije redundantna, budući da su slučajevi u kojima nadnica pada ispod vrijednosti radne snage, ne samo zamislivi nego i veoma često prisutni u kapitalističkoj privredi. Bez namjere da širimo dalje raspravu, treba prihvatiti stav koji je iznio Ben Fine(13), prema kojem je vrijednost radne snage oblikovana visoko segmentiranim tržištima rada, sustavom državnih potpora i provizija koji čine upravo glavni dio historijsko-moralnog elementa u državama blagostanja, ali i onime što Michael Lebowitz(14) naziva stupnjem separacije na razni proizvodnje. Svi gorenavedeni elementi još ne ocrtavaju potpunu sliku situacije u kojoj se radno stanovništvo našlo tokom procesa financijalizacije. Ako pobliže pogledamo, vidjet ćemo da su, na strani imovine, putem mirovinskih fondova kućanstva prisutna na tržištima kapitala, dok je proliferacija investicijskih fondova pretvorila dio štednje u investicije. Ideologem kućevlasništva potakao je duži period rasta cijena na tržištima nekretnina u zemljama naprednog kapitalizma, čineći tako od mjesta za stanovanje najvažniju imovinu koja uvelike određuje neto vrijednost kućanstva. Na strani obveza, visok stupanj zaduženosti kućanstava po hipotekarnom dugu dodatno su podigla nova zaduženja nastala pod pritiskom troškova zdravstva, obrazovanja i drugih oblika potrošnje koji ulaze u troškove reprodukcije radne snage. Pojedini marksistički autori poput Costasa Lapavitsasa(15) i Paola dos Santosa(16) opisali su proces izvlačenja sredstava iz neto nadnice radnog stanovništva kroz različite oblike kamatnih i penalnih plaćanja kao financijsku eksproprijaciju koja se odvija paralelno s eksploatacijom rada u mikroekonomskoj domeni. Financiranje troškova kroz rast zaduženosti, zajedno s novim oblicima izloženosti različite imovine kojom kućanstva neposredno sudjeluju u procesu akumulacije kapitala zahtijevaju ne samo razboritost u vođenju kućanskog računovodstva, nego i nove oblike financijske pismenosti i discipline, menadžment rizika, tehnike proračunavanja troškova i koristi. Od marksističke teorije proces financijalizacije kućanstva traži da se problematika određivanja vrijednosti radne snage preispita pod svjetlom činjenice da nadnice i plaće u suvremenom kapitalizmu predstavljaju samo jedan oblik likvidnosti na raspolaganju kućanstvima, dok drugi proizlaze iz segmentiranog kreditnog sustava, te samih financijskih tržišta.

Poznato je da Marx u Kapitalu razlikuje rad, to jest ono što radnik prodaje i što za kapitalistu kao kupca ima upotrebnu vrijednost, od radne snage, koja je predstavljena kao roba poput svake druge, čija vrijednost ovisi o apstraktnom društvenom radnom vremenu potrebno za njezinu reprodukciju

Financijalizacija ne ukida klasne odnose, nego ih, naprotiv na još sveobuhvatniji način uvlači u proces kapitalističke akumulacije. Stoga je sposobnost snalaženja u financijskoj igri, uz kretanje realnih nadnica, glavna odrednica vrijednosti imovine u portfelju kućanstva, razine potrošnje i mogućnosti daljnjeg  zaduživanja u budućnosti. Nasuprot ideji o demokratizaciji financija, koja je kao ideološki dodatak prisutna  još od prvog oblika sekuritizacije, naime formiranja dioničkih društava, suvremeni imperativi regulacije kućanstava otkrivaju nove oblike društvene ranjivosti. Inicijalni moment krize koji se odnosi na rast neplaćanja u sektoru subprime hipotekarnih kredita sagledan odozdo govori o asimetriji odnosa između rada i kapitala, koja se ovaj put otkriva kao asimetrija znanja, tj. asimetrija u sposobnosti upravljanja rizikom. Ne začuđuje što su na samom početku krize u SAD-u kućanstva pokazala kao najslabija karika u lancu između tržišta nekretnina i vrijednosnica s jedne, te imperativa tekuće potrošnje s druge strane. Prisjetimo se, sposobnost kreditnog zaduživanja određena je vrijednošću nekretnine kao najvažnije imovine u portfelju kućanstva. Rast cijena na tržištu nekretnina stvorio je iluziju likvidnosti, te u uvjetima niskih kamatnih stopa mogućnost nastavka rasta različitih oblika potrošnje, što su kućanstva dakako iskoristila dajući svojom potrošnjom podstrek daljnjem rastu cijena nekretnina i nominalne vrijednosti obveznica i njihovih izvedenica vezanih na hipoteke, do konačnog tržišnog sloma.  Moglo bi se naravno prigovoriti kako je nesposobnost obostrana, odnosno kako su upravo najveće investicijske banke prekomjernom upotrebom financijske poluge došle do stupnja izloženosti kojemu, u posljednjoj instanci, nisu bile dorasle. To je u određenom smislu točno, no ne smije se zaboraviti da kapitalistička kriza predstavlja proces čišćenja koji, ako je izveden pravilno, ne dovodi u pitanje postojeću klasnu strukturu. Program spašavanja financijskog sektora SAD-a pokazuje da je problem tzv. moralnog hazarda upisan u samu socio-ekonomsku strukturu kapitalističkog društva. Ako se možemo složiti s Lapavitsasovom ocjenom prema kojoj je tekuća kriza presedan utoliko što je iznikla iz financijskih transakcija koje su uključivale najsiromašnije (subprime) slojeve radničke klase(17), način na koji su široki slojevi stanovništva natjerani da podnose i isplaćuju troškove te krize također će biti zabilježen kao presedan ekonomske povijesti.

Transformacija rada i kapitala

Transformacija rada kroz proces financijalizacije je mnogostruka, baš kao i transformacija kapitala. Potonja je pak vezana u sekuritizaciju i sve izraženiju ulogu financijskih derivata u akumulaciji kapitala. Sekuritizaciju možemo shvatiti kao proces odvajanja vlasništva nad određenom imovinom od tokova novca koje ta imovina može privući, izdavanjem prenosivih vrijednosnih papira. S obzirom da vlasništvo nad imovinom nije u pitanju, novostvoreni vrijednosni papiri mogu u sebi sadržavati novčane tokove koji proizlaze iz različitih vrsta imovina, kao što je to, uostalom, i bio slučaj sa sintetičkim vrijednosnicama koje su potopile američko investicijsko bankarstvo. Analiza Bryana i Raffertyja(18) osobito je usredotočena na različite promjene koje su zahvatile proces akumulacije kapitala slijedom sekuritizacije i rasta tržišta financijskih derivata. Oni naglašavaju da sekuritizacija nije značajna samo zbog komodifikacije rizika, nego zbog mogućnosti nadilaženja ograničenja konstantnog kapitala. Spajajući različite klase imovina putem posebnih vrijednosnica moguće je ostvariti legitimna potraživanja prema tokovima viška vrijednosti, upravo na način na koji kamatonosni kapital sudjeluje u podjeli viška vrijednosti na kamatu i profit u Marxovoj analizi. Financijski derivati (u razlici spram robnih derivata) imaju također funkciju konverzije različitih formi kapitala. Rast tržišta derivata vremenski se poklapa s krajem monetarnog režima utemeljenog u Bretton Woodsu, kojega je, između ostalog, karakterizirala zlatna konvertibilnost američkog dolara. U idućem su se razdoblju kapitalističke ekonomije morale suočiti s problemom volatilnosti plutajućih tečaja koja je uznemiravala proces akumulacije i ekonomskog rasta. Početkom sedamdesetih godina derivati su nestabilnom vremenu otvorenih kapitalnih tokova bez jedinstvenog monetarnog sidra nudili korporacijama mogućnost smanjenja investicijskih rizika. No, druga strana uklanjanja rizika za kapital jest povećavanje intenziteta kapitalističke konkurencije. To je upravo središnja točka argumentacije koju iznose Bryan i Rafferty: nezavisno od ionako pogrešne koncentracije na vlasništvo nad kapitalnom imovinom, financijski derivati razdvajaju i sabiru različite vrste imovina koje čine dio akumulacije kapitala, uvodeći momente kapitalističke kalkulacije u pojedine segmente akumulacijskog procesa koji  ranije nisu bili podvrgnuti tržišnoj evaluaciji.

Ova kratka i gruba skica transformacije odnosa rada i kapitala govori u prilog Marxovoj prezentaciji kapitalizma kao iznimno dinamičnog sistema koji je u stanju savladati i apsorbirati različite prepreke na kojima bi se drugačiji oblici proizvodnje možda slomili. Istovremeno, marksističke su kategorije zadržale, usprkos nepovoljnim uvjetima, relevantnost kad je riječ o analizi kapitalističkog načina proizvodnje

Ova kratka i gruba skica transformacije odnosa rada i kapitala govori u prilog Marxovoj prezentaciji kapitalizma kao iznimno dinamičnog sistema koji je u stanju savladati i apsorbirati različite prepreke na kojima bi se drugačiji oblici proizvodnje možda slomili. Istovremeno, marksističke su kategorije zadržale, usprkos nepovoljnim uvjetima, relevantnost kad je riječ o analizi kapitalističkog načina proizvodnje. Nije potrebno posebno spominjati da ta relevantnost ne može biti pretočena neposrednim oslanjanjem na Marxove tekstove, baš kao što se 19. ne može neposredno pretočiti u 21. stoljeće. Ipak, temeljni teorijski okvir ostaje zacrtan poučcima proizašlim iz suvremenih obrada radne teorije vrijednosti. Njegova eksplanatorna snaga ovisi o sposobnosti prevazilaženja akademske podjele rada, te, na koncu, o samoj dinamici kapitalizma. 

Mislav Žitko je student kroatistike, živi i radi u Zagrebu. Aktivist, istraživač na područjima političke ekonomije, ekonomije tranzicijskih društava i politika obrazovanja. Jedan je od pokretača kružoka Čitanje Marxovog Kapitala u Zagrebu.

Aktiv br. 2, Novosti br. 571, 26.11.2010.: Marksizam / marksizmi; Ekonomska kriza i financijalizacija: skica marksističke teorije, tekst br. 4

1) Marx, Karl i Engels, Friedrich 2010 Komunistički manifest, Zagreb: Naklada-Pavičić

2) Strpić, Dag 2010 Karl Marx i politička ekonomija Moderne, Zagreb: Disput

3) Laclau, Ernesto  i Mouffe, Chantal 2001 Hegemony and socialist strategy, London: Verso

4) Brown, Wendy 1995 States of injury, Princeton NJ: Princeton University Press, str.60-61

5) Vidi Foley, Duncan 2001 Recent developments in labor theory of value, Review of radical political economics 32 (1)

6) Duménil, Gérald 1983 Beyond the transformation riddle: A labor theory of value, Science & society 47(2)

7) Za opći pregled vidi Freeman, Alan 1996 The psychopathology of Walrasian Marxism u: Marx and Non-Equilibrium Economics, Cheltenham: Edward Elgar

8) Farjoun, Emmanuel i Moshe Machover 1983 Laws of chaos: A probabilistic approach to political economy, London: Verso

9) Tett Gillian i Davis, Paul 2007 Out of the shadows: How banking system broke down, The Financial Times, 17. prosinac. 

10) Krippner, Greta 2005 The financialization of the American economy, Socio-Economic review 3(2)

Orhangazi Özgür 2007 Financialization and capital accumulation in the non-financial corporate sector: A theoretical and empirical investigation of the U.S. economy: 1973-2003, PERI Working paper 149.

11) Asset-based security

12) Credit default swap

13) Fine, Ben 1998 Labour Market Theory: A Constructive Reassessment, London: Routledge

14) Lebowitz, Michael 2010 Trapped inside the box? Five questions for Ben Fine, Historical Materialism 18(1)

15) Lapavitsas, Costas 2009 Financialised Capitalism: Crisis and Financial Expropriation, Historical Materialism, 17(2)

16) dos Santos, Paolo 2009 On the Content of Banking in Contemporary Capitalism, Historical Materialism, 17(2)

17) Lapavitsas, Costas 2009 Financialization or search for profits in the sphere of circulation, RMF Discussion paper 10

18) Bryan, Dick i Rafferty, Michael 2006 Capitalism with Derivatives: A Political Economy of Financial Derivatives, Capital and Class, London: Palgrave Macmillan

1/3