>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 7: Nekoliko proturječja europske ideologije

Slučaj Slovenije: To, što se projicira kao preostatak balkanskog mentaliteta i kulturne zaostalosti, zapravo je učinak imitiranja razvijenog europskog kapitalizma

Prvo proturječje: balkanskost ‘europskih vrijednosti’

Polazišno pitanje ovoga članka, u kojemu ću se baviti promjenama u ideologiji ‘europskih vrijednosti’ u Sloveniji u poslednjih 25 godina, je: kako je moguće da je europska ideologija, unatoč ulasku u EU i preuzimanju eura, još uvijek dominantna ideologija ovog prostora? Ako bi, što bi mogli na prvi pogled predvidjeti, poanta europske ideologije bila omogućiti i olakšati put u EU, onda bi se vrijeme toj ideologiji 2004. isteklo i prepustila bi svoje mjesto nekoj drugoj. Recimo ideologiji, koja je dominantna i u samoj ‘staroj’ EU, a to je suhi tehnokratski liberalizam, bez suvišnog patosa i emfaze, karakterističnih za ideologiju europskih vrijednosti u državama ‘pristupnicama’.

Prvi problem lokalne europske ideologije, kojeg možemo primijetiti iz razlike te verzije od ideologije europskog centra, je da je lokalna europska ideologija i sama ‘predeuropska’ ili, u najboljem slučaju, protoeuropska. Naime, ona je esencijalistička i nacionalistička jer traži prostor za odabrani narod, te eksluzivna i netrpeljiva ukoliko je istovremeno i antibalkanska.

Prvi problem lokalne europske ideologije, kojeg možemo primijetiti iz razlike te verzije od ideologije europskog centra, je da je lokalna europska ideologija i sama 'predeuropska' ili, u najboljem slučaju, protoeuropska. Naime, ona je esencijalistička i nacionalistička jer traži prostor za odabrani narod, te eksluzivna i netrpeljiva ukoliko je istovremeno i antibalkanska

Osnovne ‘europske vrijednosti’ zapravo su definirane kao suprotnosti onome što se u toj ideološkoj perspektivi percipira kao ‘vrijednosti’ Balkana: otvoreno društvo za razliku od ‘zatvorenog’, individualizam za razliku od kolektivizma, politička sloboda za razliku od državne represije, demokracija za razliku od totalitarizma (ili neke vrste ‘plemenske’ korumpirane pseudo demokracije), slobodno tržište za razliku od državne regulacije, tolerancija za razliku od nacionalizma, pluralizam za razliku od jednoumlja, meritokracija za razliku od klijentelizma i nepotizma, pravna država za razliku od korupcije itd.

Ali, kolikogod se europske vrijednosti temeljile na otvorenosti, pluralnosti i tolerantnosti, ideologija, sastavljena od njih, u osnovi je nacionalistička – da bi mogla zasjati na europskom nebu, žuta slovenska zvijezdica mora se prvo uzdići iz balkanskog blata. Da bi ideologija otvorenosti i tolerantnosti istovremeno omogučavala mržnju i prijezir spram Balkana, sam Balkan mora prikazati kao primitivan, nedemokratski, opresivan i netolerantan. Balkan dakle predstavlja konstitutivnu iznimku sveopće europske međusobne ljubavi i razumijevanja.

Tu dolazimo do prvog proturječja europske ideologije – da bi se ta na simboličkoj razini mogla otcjepiti od Balkana, i sama mora biti na neki način ‘balkanska’, tj. sadržavati ‘vrijednosti’ koje inače imputira Balkanu. Ali to još uvijek ne odgovara na pitanje zašto ostaje takva i poslije formalnog priključenja Europi? Da bi odgovorili na to moramo napraviti kraći povijesni ekskurz.

Povijesne iluzije ‘puta u Europu’ i drugo proturječje

Za Jugoslaviju u osamdesetima bile su karakteristične ekonomska kriza, mjere štednje, rastuća nezaposlenost i visoka inflacija. Ta je socioekonomska dinamika u istoj mjeri formirala i tadašnji rastući nacionalizam i haluciniranje Europe (prelomni inauguralni tekst drugog je dokument Saveza komunista Slovenije ‘Evropa zdaj!’ iz 1989.). Ojačao se trend decentralizacije i socijalističko uređenje, koje se temeljilo na punoj zaposlenosti, visokoj razini socijalnih prava i univerzalnoj besplatnoj dostupnosti zdravstva i školstva, počinje se lomiti.

Pad standarda i pojava nezaposlenosti - posebno u javnom(1) sektoru, gdje je skoncentrirana socijalistička inteligencija, odnosno ‘srednja klasa’, ali definirana sociološki, tj. kao obrazovaniji i politički utjecajniji dio stanovništva – počinje uništavati političku legitimnost socijalizma. U toj povijesnoj situaciji Europa počinje nastupati kao ideal, koji će smjeniti socijalistički, ali sa sličnim sadržajem: Njemačka ili Švedska viđene su kao zemlje koje su sposobne kombinirati visoki stupanj zaposlenosti i pokrivenosti socijalnim pravima sa dinamičnom ekonomijom, visokom produktivnošću i tehnološkom razvitošću.

(Zapadno) europski model socijalno-tržišne ekonomije izgleda kao da je u stanju ispuniti neispunjena obećanja samoupravnog socijalizma i u kasnim osamdesetima u Sloveniji i sam Savez komunista je odlučio imitirati ga, što bi se moglo nazvati i socijaldemokratskom verzijom europske ideologije. Ali time se pojavljuje novo proturječje europske ideologije: u početku krize i otpravljanja upravo tog toliko slavljenog europskog socijalnog modela na Zapadu, on se počinje predstavljati kao izlaz iz krize socijalističkog socio-ekonomskog modela na Istoku. I to upravo primjenom sredstava i metoda koji su istovremeno počeli uništavati europski socijalni model, tj. planovima za privatizaciju, ekonomskom racionalizacijom putem masovnih otpuštanja, ograničenjem ekonomskih nadležnosti države itd., čime dobijamo ekonomsku dimenziju europske ideologije.

Problem je sličan kako u istočnoeuropskom socijalističkom tako i u zapadnoeuropskom socijalno-tržišnom sustavu, jer socijalistički način društvene redistribucije zahtjeva socijaliziranu ekonomiju, što znači da protržišne reforme ukidaju materijalne uvjete za punu zaposlenost i socijalističku socijalnu politiku. U jednom momentu u drugoj polovini osamdesetih u Sloveniji neoklasična argumentacija prevladava nad mješavinom marksizma i keynesianizma, koja je prije predstavljala osnovu socijalističke ekonomske i socijalne politike. Zbog specifičnih povijesnih okolnosti jugoslavenskih osamdesetih, kad je pad standarda iznenadan i dramatičan, kad počinju radnički revolti, kad narastaju nezaposlenost i inflacija, zbog komparativnih ekonomskih i socijalnih prednosti zapadnoeuropskih država, u kojima su ti procesi postupniji i manje drastični, ‘supply-side’ argumentacija postaje uvjerljiva: sniženjem poreza će se ‘rasteretiti’ gospodarstvo i potaknuti ekonomska aktivnost; privatizacijom će se racionalizirati i optimizirati poslovanje velikih gospodarskih, infrastrukturnih i socijalnih sustava; sniženjem nadnica će se postići puna zaposlenost, dok će se sniženjem socijalnih transfera rasteretiti državni proračun i ublažiti fiskalna kriza; sve to će rezultirati privrednim rastom, koji će kad tad dovesti do općeg socijalnog blagostanja.

Dogodio se totalni preokret u odnosu na verziju europske ideologije koja je prevladavala krajem osamdesetih – kombinacija državnog vlasništva banaka, društvene infrastrukture i strateških industrija, intervencionistične ekonomske politike i razvijenih socijalnih institucija nije više viđena kao ideal, nego kao utjelovljenje balkanskog mentaliteta i kulturne zaostalosti

Radi se zapravo o populističkoj verziji (neo)liberalne ekonomske ideologije, koja od kasnih sedamdesetih nadalje gubi svoj elitistički karakter i počinje se ‘približavati masama’, na način da se pokušava radnike uvjeriti kako će liberalne socijalne i ekonomske reforme na njihovu štetu dugoročno dovesti do njihovog većeg blagostanja, u zapravo prilično orwellovskoj maniri – otpuštanjem do pune zaposlenosti, snižavanjem nadnica do višeg standarda, privatizacijom do društveno odgovornog upravljanja itd. Dakle, drugo proturječe europske ideologije je, da se kao spas nudi više toga, što je zapravo bilo uzrok lošeg socijalnog i ekonomskog stanja u osamdesetima, sa ugledavanjem na zemlje, u kojima su efekti tih ekonomskih i socijalnih politika bili unekoliko blaži i usporeniji.

Treće proturječje: Slovenija putuje u Europu time da ostaje ‘balkanska’

Dok su se ‘tržišne reforme’ u devedestima u ostalim postjugoslavenskim zemljama raznim verzijama ‘šok terapije’ još intenzivirale, u Sloveniji je proces tranzicije bio ‘gradualan’. To je, između ostalog, značilo i da ekonomski dio europske ideologije nikad nije izgubio svoj razlog postojanja i da su se u desnim ekonomskim i političkim krugovima svi ekonomski i socijalni problemi tumačili kao odsustvo dovoljno radikalnih tržišnih reformi, kao nedostatak ‘pravog’ kapitalizma. Povezano s time, slovenski desničarski tjednik Reporter je u decembru 2012. na naslovnoj strani objavio neobičnu izjavu: ‘Ako Slovenija ne privatizira svoje banke na putu je za Balkan’. Ona može poslužiti i kao uvod u treće važno proturječe europske ideologije.

Naime, sa relativno visokim državnim udjelom u vlasništvu banaka Slovenija možda stvarno, barem u tom pogledu, nije dovršila svoj put u Europu – kao što u svojim godišnjim enciklikama nikad ne prestaju napominjati Europska komisija, OECD i IMF – ali to ne znači da se time nedovoljno odmakla od Balkana. Udio privatnih banaka u cjelokupnom bankarskom sustavu Hrvatske i Bosne i Hercegovine je naime više od 90%, dok je u Srbiji više od 80%. U sve tri zemlje veliku većinu privatnih banaka predstavljaju lokalne ispostave velikih zapadnoeuropskih, prije svega austrijskih i njemačkih, banaka, što znači da odupiranje privatizaciji banaka definitvno ne znači ‘povratak na Balkan’. Tu odmah nalećemo na problem: balkanske zemlje, a i Madžarska, Slovačka i baltičke zemlje, su u devedesetima naglo privatizirale skoro sve banke i tako su, barem na ekonomskom planu, barem jednako ako ne i europskije od Europe same.

Ekonomski i socijalni rezultati vođenja ‘europske’ ekonomske politike u postsocijalističkim zemljama su poznati: po istraživanjima oxfordskog sveučilišta neposredno je od posljedica tranzicije u istočnoj Europi poginulo milijun ljudi. Nezaposlenost je rekordna, događaju se masovne ekonomske migracije i siromaštvo raste, dok društvena infrastruktura i socijalne institucije propadaju. Ali istovremeno su učinci neoliberalne ekonomske i socijalne politike za zapadnu Europu mnogo blaži: nezaposlenosti i siromaštva je manje i standard je viši. Ili je tako barem bilo do 2009./2010., kad zbog krize dolazi i do naglog socijalnog kolapsa u mediteranskim zemljama i u Irskoj.

Kako europska ideologija rješava proturječe između intenzivnog provođenja ‘europskih’ ekonomskih politika u postsocijalističkim zemljama i izostanka očekivanih rezultata? Ako snižavanje poreza, jedinstvena porezna stopa i privatizacije nužno vode do općeg društvenog blagostanja, o kojem su halucinirali disidenti u osamdesetima, kako to da se ono u Srbiji ili Slovačkoj nije desilo, iako je od početka tih ‘reformi’ prošlo već više od dvadeset godina? Razlog tome je, kaže europska ideologija, u balkanskom mentalitetu, kolektivizmu, plemenskoj lojalnosti, korupciji i klijentelizmu, kulturnoj zaostalosti i lažnim vrijednostima naroda Balkana. Pravna država je navodno oteta, kapitalizam je pajdaški, a upravljanje ekonomijom tajkunsko.

Zbog nereflektiranog i nerazriješenog proturječa između sinhronih iluzija osamdesetih (kad se zatečeno ekonomsko i socijalno stanje razvijene zapadne Europe tretiralo kao vječno i nepromjenljivo, iako je već bilo u procesu svoga raskrajanja) i realnog povijesnog razvoja Europe, rasističke se predrasude projiciraju na uobičajeno djelovanje kapitalizma. Ako uzmemo konkretan primjer, klijentelizam je u kapitalizmu rutina i kadrovi, formirani u investicijskim bankama Wall Streeta (recimo u Goldman Sachsu), sasvim mirno i bez poteškoća postaju vođe Europske centralne banke, pomažu kod manipulacija sa grčkim vanjskim dugom ili vode oktroirane tehničke vlade, dok je korupcija (ako ju definiramo kao privatno prisvajanje javnih proračunskih sredstava) institucionalizirana i legalizirana u sustavu javno-privatnih partnerstva. To, što se projicira kao preostatak balkanskog mentaliteta i kulturne zaostalosti, zapravo je učinak imitiranja razvijenog europskog kapitalizma. ‘Tipično balkanski’ korupcija i klijentelizam nisu ništa drugo nego pilotski i eksperimentalni, i time ponekad grubi i nespretni, načini uvođenja suvremenih javno-privatnih partnerstava u balkanske zemlje. A kad su ti sustavi dovoljno stabilni nestaje i potreba za ‘pionirima’ poput Bandića ili Keruma.

Ali svejedno ostaje otvoreno pitanje standarda – ako ne pristajemo na objašnjenje pomoću kulturne inferiornosti Balkana, koji je onda pravilni način objašnjenja očigledne činjenice da je djelovanje neoliberalne verzije kapitalizma u centru Europe puno manje destruktivno nego li na periferiji?

Balkanskost se sada izjednačuje sa komunizmom i time se diskreditira i relativno blage i konformističke socijaldemokratske prijedloge za socijalizaciju kapitalizma. Europske vrijednosti time zadobijaju svoje istinsko lice: ništa osim najbrutalnijeg neoliberalnog kapitalizma nije dovoljno europsko!

Razlog je u tome što europski kapitalizam, kao i kapitalizam generalno, funkcionira na način nejednakog i kombiniranog razvoja. Centar politički i ekonomski dominira nad periferijom i zbog toga imaju slične politike različite učinke. Ta dominacija se izražava u neomerkantilističkoj ekonomskoj politici centra, utemeljenoj na izvozu potrošnih i kapitalskih dobara, kao i kredita. Zemlje periferije su više uvoznice (što je posljedica deindustrijalizacije devedesetih), koje od centra uzimaju kredite upravo da bi mogle financirati svoj uvoz. Kad se, kao što je bio slučaj na početku aktualne krize, prekine dotok svježih kredita, to za periferne zemlje odmah znači ekonomski kolaps i socijalnu katastrofu, dok su posljedice za centar mnogo blaže, jer mogu krizu kompenzirati povećanim pritiskom na periferiju da otplati postojeće dugove. A ako to nije u stanju, tu je trojka da zemlje europskog obruba prisili na jeftinu rasprodaju državne industrije i društvene infrastrukture, što ponovo pruža priliku kapitalu centra za oporavak ili barem ublažavanje krize. Tako se negativni učinci krize izvoze na periferiju, što je samo izoštreno stanje procesa, koji su karakteristični za europski kapitalizma i u nekriznim vremenima. Težinu stabilizacije europskog kapitalizma i ‘rješavanja krize’ u najvećoj mjeri nose ekonomski i politički najslabije zemlje i zbog toga su i učinci jednakih ekonomskih politika različiti u centru i na periferiji Europe.

Četvrto proturječe: socijaldemokratska obećanja i neoliberalna stvarnost

Vratimo se u lokalni okvir, na slovenski put u Europu. Gledano bez kulturoloških iluzija, slovenska je tranzicija bila negdje na pola puta između suvremenog, neoliberalnog europskog kapitalizma i tradicionalne socijaldemokratske ekonomske politike: privatizacije su bile ograničene, socijalna prava su se gasila djelomično i postupno i nezaposlenost nikad nije dostigla katastrofalne razine, karakteristične za ostale postjugoslavenske zemlje. Tim gradualnim pristupom uspjela je očuvati relativno visok standard i stupanj zaposlenosti. Ali istovremeno Slovenija nije nikad uspjela uhvatiti tehnološki i opće razvojni korak sa Zapadom, odnosno postati (makar i posljednji) vagon u poslovičnom njemačko-francuskom vlaku. Uvođenjem eura slovenski je podizvođačko-izvozni, na lakoj industriji utemeljeni, razvojni model mnogo izgubio na konkurentnosti. Krediti i investicije su se u razdoblju po ulasku u EU od produktivne industrije počeli preusmjeravati u neproduktivne sektore, prije svega u građevinarstvo.

U tom razdoblju počeo se dešavati i posljednji dramatični obrat u sagi europske ideologije. Kad je Slovenija sa ulaskom u EU i preuzimanjem eura stvarno postala europska, počeo se raspadati i njen specifični hibridni razvojni model, koji joj je prethodno osiguravao relativno uspješnu tranziciju. Još posebno u vrijeme recesije, intenzivnih mjera štednje i ‘strukturnih reformi’ od 2011. nadalje Slovenija postaje po ekonomskoj politici sve europskija i istovremeno po socijalnom stanju sve ‘balkanskija’, odnosno bliža zemljama europske periferije.

Potraga za alternativama može zbog toga proizaći samo iz političke reaktualizacije socijalizma i komunizma, a pri tom nam europska ideologija, ni u svojoj socijaldemokratskoj, a još manje u neoliberalnoj verziji, ne može biti od pomoći

U toj situaciji, trijumfalno se vraća neoklasični argument: uspješnost, koja je prethodila krizi, bila je prividna, keynesianski model vodi samo u ekscesno zaduživanje i krizu, dok održivi rast i blagostanje može osigurati samo prolaz kroz purgatorij mjera štednje, strukturnih reformi (prije svega tržišta radne snage i mirovinskog sustava) i novih privatizacija. U okvirima te nove verzije europske ideologije, koja se okanila iluzija o ‘skandinavskom modelu’, odnosno tržišno-socijalnoj ekonomiji, socijaldemokratski odnosno keynesianski kapitalizam predstavlja samo nastavljanje socijalizma drugim sredstvima. Dogodio se totalni preokret u odnosu na verziju europske ideologije koja je prevladavala krajem osamdesetih – kombinacija državnog vlasništva banaka, društvene infrastrukture i strateških industrija, intervencionistične ekonomske politike i razvijenih socijalnih institucija nije više viđena kao ideal, nego kao utjelovljenje balkanskog mentaliteta i kulturne zaostalosti.

U toj situaciji ponovo se počinje javljati primitivni antikomunizam, za kojeg smo možda naivno mislili da je u Sloveniji bio pokopan zajedno sa radikalnijim političkim ambicijama (lustracija, šok terapija, sklonost autoritarnosti i ograničavanju demokracije) krajnje desnice u devedesetima. Balkanskost se sada izjednačuje sa komunizmom i time se diskreditira i relativno blage i konformističke socijaldemokratske prijedloge za socijalizaciju kapitalizma. Europske vrijednosti time zadobijaju svoje istinsko lice: ništa osim najbrutalnijeg neoliberalnog kapitalizma nije dovoljno europsko.

Tužno je da i dio barem nominalne ljevice popušta pred tim vulgarnim antikomunizmom i pristaje na igru denuncijacija ‘komunističkošću’, gdje desnica napada optužbama da su i najnježnije socijaldemokratske ekonomske i socijalne mjere put nazad u barbarski balkanski komunizam, a ‘ljevica’ uzvraća navođenjem Janšine ‘komunističke’ prošlosti i distanciranjem od revolucionarne politike iz vremena socijalizma. Bilo kakvo popuštanje u vezi sa komunizmom današnjoj ljevici može samo naštetiti u potrazi za političkim, socijalnim i ekonomskim alternativama u vrijeme, kad je europski kapitalizam očigledno u slijepoj ulici. I ako se oporavi, europski kapitalizam može nam ponuditi samo niski rast, stagnaciju nadnica i postepenu eroziju socijalnih prava. Potraga za alternativama može zbog toga proizaći samo iz političke reaktualizacije socijalizma i komunizma, a pri tom nam europska ideologija, ni u svojoj socijaldemokratskoj, a još manje u neoliberalnoj verziji, ne može biti od pomoći.

Primož Krašovec – nezaposleni doktor sociologije, član Delavsko-punkerske univerze (DPU), preživljava freelance prevođenjem, uređivanjem, organizacijom teorijskih skupova i pisanjem. Živi i radi bez zakonske zaštite u Ljubljani.

Aktiv br. 7, Novosti br. 710 , 26.7.2013.: Novi Stari svijet; Ideja Evrope i naša ljevica, tekst br. 7

1) Javnom u suvremenom smislu (jer u socijalizmu privatni sektor kao takav nije ni postojao, osim u ograničenom opsegu male trgovine i obrta), tj. institucije poput državne uprave, kulturnih djelatnosti, zdravstva i školstva, za razliku od industrijskih, transportnih i trgovinskih djelatnosti.

1/3