>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Amerika protiv radnika

Američki Vrhovni sud nedavno je poništio presedan iz 1977. prema kojemu su sindikati radnika u javnoj upravi smjeli prikupljati članarine i od onih radnika koji nisu njihovi članovi. U borbu korporativne elite protiv sindikata moćni poslovni lobi uložio je stotine milijuna dolara i mobilizirao odrede najskupljih odvjetnika

Kada je početkom lipnja na mjesto jednog od sudaca Vrhovnog suda SAD-a imenovan konzervativac Neil M. Gorsuch, ta najviša pravosudna institucija u zemlji prekinula je privremenu pat-poziciju između konzervativaca i liberala stvorenu smrću Gorsuchovog prethodnika 2016. godine. Krajem srpnja očekuje se dolazak još jednog novog suca, čime će Vrhovni sud skrenuti još više udesno, a transformacija toga tijela u moćno oružje republikanske većine predsjednika Donalda Trumpa biti dovršena.

Kakve bi dubinske promjene Vrhovni sud mogao prouzročiti u američkom društvu postalo je evidentno već nekoliko tjedana kasnije, kada je sud donio odluku koju su američki mediji unisono ocijeni kao najveći udar na nacionalni sindikalni pokret u posljednjih 70 godina. Sud je naime odlučio poništiti presedan koji je na snazi bio od 1977. godine, a prema kojemu su sindikati radnika u javnoj upravi smjeli prikupljati članarine i od onih radnika koji nisu njihovi članovi.

U Wisconsinu se nakon zabrane prikupljanja članarina od nečlanova sindikalna udruženost radnika u javnom sektoru smanjila s polovice na četvrtinu, a slične dekrete donijele su vlasti u još dvadesetak saveznih država

Nedavna presuda kulminacija je višedesetljetne borbe korporativne elite protiv sindikata, u čiju svrhu je moćni poslovni lobi uložio stotine milijuna dolara i mobilizirao odrede najskupljih odvjetnika. No svojih pet minuta dočekao je tek dolaskom na vlast Donalda Trumpa, koji je Vrhovni sud redizajnirao prema njihovim interesima.

Takozvani presedan Abood tako je srušen iz trećeg pokušaja u posljednjih nekoliko godina, a njegovim stavljanjem izvan snage otvorit će se crna rupa koja bi ljudske i financijske resurse sindikata mogla isušiti do te mjere da oni više neće biti sposobni pregovarati u ime radnika i štititi njihova ionako mizerna prava.

U upravo završenom slučaju think tankovi najvećih američkih milijardera ovog su puta kao formalnog tužitelja upregnuli izvjesnog Marka Janusa, socijalnog radnika u državi Illinois koji je svome sindikatu morao plaćati oko 45 dolara mjesečno. Socijalni je radnik tužio svoj sindikat tvrdeći da se – prisiljavanjem da plaća dio članarine iako nije član sindikata – krši Prvi amandman kojim se jamči sloboda govora, pa je stoga ta ‘prisila’ protuustavna.

Sindikati naime imaju zakonsku obavezu zastupati sve radnike, a ne samo svoje članove, pa se i dobrobiti od uspješnog sindikalnog pregovaranja također odnose na sve radnike. Stoga je donedavno vrijedilo pravilo da su i nečlanovi dužni plaćati ‘pošteni udio’, obično dvije trećine članarine. No osim što se bave kolektivnim pregovaranjem u cilju poboljšanja prava radnika, sindikati u Americi tradicionalno podupiru Demokratsku stranku, pa protivnici ove prakse tvrde da se njome radnike prisiljava da indirektno podržavaju tu stranku iako se s njom ideološki ne slažu.

Prvi značajniji pokušaj osporavanja ovog pravila dogodio se 1977., kada je zaposlenik gradske uprave pod imenom Louis Abood tužio odbor za školstvo grada Detroita, također s argumentom o kršenju Prvog amandmana. Sud je spor razriješio čineći distinkciju između financiranja sindikalnog rada i financiranja političkih kandidata. Prvo je proglašeno ustavnim a drugo ne te je zatraženo da se ta plaćanja strogo knjigovodstveno odvoje.

Sud se tada pozvao na princip stare decisis, odnosno presedana, koji propisuje da suci, čak i kada neki od njih smatraju da je neka odluka pogrešna, tu odluku prihvaćaju kao presedan i odlučuju u skladu s njom. Suci su tada rekli i da je država dužna spriječiti radnike ‘švercere’, odnosno one koji ne plaćaju članarinu, da svojim neplaćanjem ugrožavaju sposobnost sindikata da zastupaju radnike te da takvo ‘minorno kršenje’ Prvog amandmana ne znači da radnici koji nisu članovi sindikata nemaju pravo slobodno izražavati svoje mišljenje, kao i svi ostali građani.

Ova odluka bila je više-manje u stanju mirovanja posljednjih 40-ak godina, sve dok pravnici korporativne zajednice nisu smislili nov način da ovakvu sindikalnu praksu gone kao protuustavnu. Prve uspješne eksperimente proveli su na razini pojedinih država, počevši s dotad jakim sindikalnim utvrdama Wisconsinom i Michiganom. U Wisconsinu je 2011. guverner te države dekretom zabranio sindikatima prikupljanje članarina od nečlanova, a zatim i pokrenuo proces na sudu. Sudac Samuel Alito, koji je i u recentnom slučaju predvodio konzervativnu većinu, tom je prilikom ustvrdio da je sporna sindikalna praksa ‘svojevrsna anomalija’, no budući da je tužiteljica kao kućna pomoćnica bila u specifičnom radnom statusu, Vrhovni je sud ustanovio da se presedan Abood ne odnosi na radnike poput nje i nije ulazio u suštinu presedana.

U međuvremenu, u Wisconsinu se nakon zabrane prikupljanja članarina od nečlanova sindikalna udruženost radnika u javnom sektoru smanjila s polovice na četvrtinu, a slične dekrete donijele su vlasti u još dvadesetak saveznih država. Politolog sa Sveučilišta Columbia Alexander Hertel-Fernandez ustanovio je pak da je podrška Demokratskoj stranci nakon uvođenja zabrane u tim državama pala za prosječno 3,5 posto, pa su kreatori ofenzive na sindikate, ohrabreni uspjesima na razini država, odlučili podignuti slučaj na saveznu razinu.

Imena poput onih notorne braće Koch, vlasnika druge najveće američke kompanije zajedno teških 120 milijardi dolara, provlače se kroz praktički sve privatne institute koji su osmislili udar na sindikate

Kako bi doskočili argumentaciji u presedanu Abood, odvjetnici u posljednjem slučaju smislili su novu strategiju: ovog puta tvrdili su da je ne samo sponzoriranje predizbornih kampanja već i samo kolektivno pregovaranje, dakle osnovni posao sindikata, intrinzično političko djelovanje jer se bavi pitanjima od javnog interesa. Potom su nizom tehničkih manevara požurili slučaj prema Vrhovnom sudu, gdje su umalo pobijedili, ali je cijelu stvar odgodila iznenadna smrt suca Scalije. Početkom lipnja dočekali su njegovu podjednako konzervativnu zamjenu i dobili slučaj s pet naprema četiri glasa sudaca. Većina je prihvatila tezu da – budući da je sindikalni rad sam po sebi ‘oblik političkog govora’ – već i sam taj rad krši slobodu govora radnika koji nisu članovi sindikata i ne slažu se sa sindikalnim političkim stavovima, ali su dužni plaćati članarinu.

Većina je pritom zanemarila i mišljenje prijatelja suda, 36 uglednih pravnih i ekonomskih stručnjaka, među kojima i troje nobelovaca, koji su u pisanom podnesku objasnili da je problem ‘švercera’ (free riders) fenomen odavno poznat u ekonomiji pa je stoga dokazano da, čak i kada neki pojedinac donese za sebe ekonomski racionalnu odluku da ne plaća resurs koji koristi, to još uvijek ne znači da on taj resurs ‘ne cijeni’. Naveli su primjer jednog sindikata u Iowi, gdje je 83 posto radnika pokrivenih kolektivnim ugovorom glasalo da ih taj sindikat nastavi zastupati, unatoč činjenici da je samo 29 posto radnika bilo u članstvu sindikata, dakle njih čak 71 posto bili su ‘šverceri’.

U ime disidentske manjine sutkinja Elena Kagan napisala je da je sud ovom odlukom ‘prevazišao svoje ovlasti i Prvi amandman počeo koristiti kao oružje’. Rekla je i da će ova odluka ‘posijati kaos’ u uhodanim sindikalnim ugovorima, pa navela primjer grada New Yorka u kojemu će 144 ugovora sa 97 sindikata morati biti ponovno ispregovarano. Predsjednik Trump odluku je pozdravio oduševljenim tvitom koji završava rečenicom: ‘Ovo je veliki gubitak za kofere Demokratske stranke!’

Koliko će dalekosežne biti implikacije ove odluke zasad je moguće samo nagađati, no izvjesno je da će one značajno oslabiti položaj radnika u odnosu na korporativne elite jer osiromašeni sindikati neće imati nikakve šanse pred neusporedivo moćnijom poslovnom zajednicom. Iz najvećeg sindikata javne uprave, Američkog obrazovnog udruženja, izvijestili su da očekuju gubitak 200.000 članova i 28 milijuna dolara prihoda, a njegova predsjednica Lily Eskelsen Garcia izjavila je da je ‘prava sloboda ona u kojoj se može zaraditi pristojna plaća, dijete odvesti doktoru i otići u mirovinu dostojanstveno’.

Konzervativna organizacija American Enterprise Institute procjenjuje da će sindikalno članstvo u idućih nekoliko godina pasti za najmanje 20 posto, čime će se ubrzati trend ionako prisutan već pola stoljeća. Pritom se ova odluka ne odnosi na zaposlenike u privatnom sektoru, no njih je ionako sindikalno udruženo tek 6,5 posto (ranih 1980-ih bilo ih je 20 posto), dok je radnika u javnom sektoru koji su ujedno i članovi sindikata oko 30 posto.

Prema podacima koje je iznio magazin Jacobin, broj članova sindikata u periodu od 2010. do 2014., dakle nakon početka recesije koja je iskorištena za frontalni napad na sindikate, smanjivao se svake godine, što je prva takva pojava zabilježena od početka vođenja statistika 1939. Danas sindikati imaju 670.000 članova manje nego prije osam godina, a u javnoj upravi radi samo 15 posto svih radnika, dok je 2010. taj udio bio 17,5 posto. Pritom se od preostalih zaposlenika očekuje da rade više s manje resursa, što je naročito izraženo u sektoru obrazovanja, na kojem se kontinuirano štedi iako broj učenika raste.

Nakaradnost ove odluke postaje potpuno evidentna kada joj se pridoda činjenica da ju je sponzorirala šačica multimilijardera povezanih s Republikanskom strankom, grupica koja je sada dodatno učvrstila svoju kontrolu nad desecima milijuna radnika. Imena poput onih notorne braće Koch, vlasnika druge najveće američke kompanije zajedno teških 120 milijardi dolara, provlače se kroz praktički sve privatne institute koji su osmislili udar na sindikate. Organizacije koje mahom u imenima imaju libertarijanske aluzije na slobodu, poput The Liberty Justice Center, The Center for Individual Rights i The National Right to Work Foundation, primile su od tih pojedinaca stotine milijuna dolara da pokrenu jedino njima pristupačne skupe sudske parnice. Industrijalac iz Illinoisa Richard Uihlein, primjerice, već godinama sponzorira republikanske senatore u svojoj državi, a s dva milijuna dolara financirao je i trećinu ukupnog budžeta organizacije Liberty Justice Center koja je osmislila ‘slučaj Janus’.

Antiradnički pokret koji ova manjina predvodi tim je slučajem doživio gotovo nevjerojatan uspjeh jer su njime istovremeno stvoreni preduvjeti za još veće bogaćenje te manjine i oslabljena je baza podrške Demokratskoj stranci. U svojoj analizi ‘slučaja Janus’ Institut za ekonomsku politiku ustanovio je naime direktnu povezanost između smanjenja broja članova sindikata i rasta ekonomske nejednakosti. Godine 1945., kada je sindikalno članstvo s 33,4 posto bilo na vrhuncu, udio ukupnih prihoda koji je išao deset posto najbogatijih bio je 32,6 posto. Sedamdeset godina kasnije, kada je sindikalno članstvo brojilo samo 11,1 posto svih radnika, deset posto najbogatijih za sebe je uzimalo gotovo polovicu svih prihoda, najviše od početka mjerenja 1917. godine.

1/1