>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Andrej Korovljev: Tusta je živio do daske

Samo zato što su KUD Idijoti bili protiv rata i režima, lijepila im se četnička i jugonostalgičarska etiketa. Predstavljaju izdajnike i neprijatelje naroda, imaju petokraku na logu, naziva ih se iredentistima, komunistima i što sve ne. HRT ih je unutarnjim dekretom držao na ledu

Andrej Korovljev nije redatelj koji se često pojavljuje s novim filmovima, no kad to učini, dobijemo ostvarenja koja se dugo pamte. U 109 minuta svog novog filma ‘Tusta’, u produkciji zagrebačkog Factuma, ispričao je emotivnu i angažiranu priču o KUD Idijotima, najvažnijem punk bendu s ovih prostora i njihovom frontmenu Branku Črncu Tusti. Brojni sugovornici – članovi grupe, suradnici, prijatelji i rodbina – govore o tri desetljeća KUD Idijota, jednog od rijetkih bendova koji je svoju pripadnost antifašističkom i radničkom pokretu svirao i pjevao jasno i glasno. S redateljem smo o snimanju filma ‘Tusta’ razgovarali uoči njegove premijere na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu.

Pula se dijeli na dva dijela: jedan je radnički geto, drugi je komercijalno-turistička razglednica. U ‘Godinama hrđe’ jedan radnik Uljanika kaže: ‘Za ovaj grad bi bilo najbolje da se ispod porte prokopa tunel, da idemo doma u trlišima i čizmama, da nas uopće ne vide’

Većinu redatelja za snimanje glazbenog dokumentarca motiviraju osobni razlozi. Je li tako bilo i s vama? Vaši prethodni dokumentarni filmovi također se bave pulskim temama.

Još dok smo snimali ovaj film počeo sam ga smatrati zadnjim dijelom svoje trilogije o Puli. Krenuo sam 1998. s filmom ‘Una storia Polesana’ koji je jedna začudna razglednica iz tog grada i bavi se ilegalnim getom koji je smješten iznad Arene, u kojemu žive uglavnom socijalni slučajevi i društveni otpadnici. Riječ je o komuni koja se nalazi iza slavnog amfiteatra, a koja je potpuno nevidljiva Puležanima. Taj film smo radili u sklopu tadašnje Imaginarne akademije u Grožnjanu, koju su vodili naši profesori Nenad Puhovski, Rajko Grlić, Vjeran Zuppa, Branko Ivanda i drugi. Tih 1990-ih, kad se u Hrvatskoj kreativno nisu mogli raditi filmovi – Akademija je radila nešto malo, televizija je bila potpuno režimska – priča o hrvatskom filmu nije ni postojala. Drugi dio trilogije bio je film ‘Godine hrđe’, posvećen radnicima Uljanika. Pula se dijeli na dva dijela: jedan je radnički geto, drugi je komercijalno-turistička razglednica. U ‘Godinama hrđe’ jedan od likova, radnik Uljanika, kaže: ‘Za ovaj grad bi bilo najbolje da se ispod porte prokopa tunel kroz cijeli grad, da idemo doma u trlišima i čizmama, da nas uopće ne vide.’ Za taj smo film dobili dosta priznanja, proputovao je svijet. Pula je na špici istarskog poluotoka, svojevrsno slijepo crijevo, kroz Pulu malo tko prolazi slučajno, tu se dolazi s određenim ciljem. Nemaš kamo ići dalje – osim trajektom u Italiju. Zbog takvog geografskog položaja Pula i Istra su i u glazbi uvijek bile neka vrsta geta. Za razliku od Rijeke, Zagreba, Sarajeva ili Beograda koji su bili protočni gradovi, zato su i glazbene scene tih gradova bile dobro umrežene i prezentne. Pulski bendovi za koje se zna su Atomsko sklonište i KUD Idijoti, oni su uspjeli preći preko Učke, rijetki znaju za Francija Blaškovića, Spoonse, Messerschmitt i druge.

Posveta radničkoj klasi

Punk i rock bendovi koji su u zadnja tri desetljeća dolazili iz Pule nikad nisu bili pop i mainstream. U radničkom gradu poput Pule teško je bilo zamisliti drugačiju glazbenu scenu.

Svi članovi benda su bili iz radničkih familija i odrastali su u nekom punk okruženju, bez lažnjaka. Ja sam sedamdeseto godište i kao klinac sam proživio njihovo aktivno razdoblje, odrastao sam uz tu glazbu. U mojem društvu su se uvijek svađale dvije ekipe: jedna koja je slušala Azru i druga koja je slušala Idijote. Tako odrastaš uz te ljude, vidiš ih svaki dan, ideš na njihove koncerte, srećeš ih na šanku. Kad sam počeo izlaziti u rock klub Uljanik, oni su svi bili već stariji dečki, s dosta sviračkog i životnog iskustva. Svi su s nama normalno pričali i družili se, pogotovo Tusta koji nikad nije radio razlike zbog godina. Mislim da tada nitko nije ni znao što znači mainstream.

Kad ste prije pet godina počinjali s razvojem filma, pozivali ste ljude da vam ustupe svoje video i audiosnimke benda. Pretpostavljam da ste imali problema s arhivskim materijalom, njegovim prikupljanjem i selekcijom?

U vrijeme kad su Idijoti bili najaktivniji nije bilo mobitela, raznoraznih kamera i snimateljske tehnike. Dobiješ VHS kasetu i moraš platiti da ti iz nekog fotostudija dođu snimati koncert. Sve te snimke snimljene su sa stativa, u totalu, u polumračnim klubovima. Borili smo se s dva faktora: lošom kvalitetom snimki i nedostupnošću materijala. Kad pišeš scenarij, sinopsis i crtaš narativni kostur, razmišljaš o nekom idealnom razvoju događaja: sad ću ovo, pa ću ono. Ne misliš o praktičnim stvarima. Tako je montaža filma bila suočavanje sa surovom stvarnošću: recimo, dobiješ od Dr. Frica cijeli bunt VHS kaseta i sretan si do trenutka kad skužiš da izgledaju kao jedan te isti koncert što, naravno, nisu. Osnovni problem s filmom koji obrađuje prošlo vrijeme i čiji protagonist više nije tu je dramaturgija. Nemaš živog sugovornika, ljudi cijelo vrijeme pričaju o nekome koga nema među nama, imaš neku vrstu filmskih karmina. Prepričavaš razvoj, radiš dramaturgiju izvana i ako nemaš dobre sugovornike i priču koja izlazi iz samih okvira glazbe, onda to nije film koji može dobaciti do šire publike. S druge strane, od početka nismo išli s tim da radimo striktno glazbeni film. Bili smo svjesni da radimo film o muzici koja je utjecala na ljude, njihovu društvenu svijest, političko opredjeljenje, mentalni razvoj. KUD Idijoti su bili puno više od tri punk akorda. I tu smo nit htjeli i, nadam se, uspjeli provući kroz priču. Naravno, tu je lik Tuste koji je bio kompleksna osoba, ne samo pjevač nego i radnik, šef sindikata, obiteljski čovjek, otac, suprug, sin. Taj čovjek je živio punim plućima, što bi se reklo ‘do daske’. U filmu se kaže da se Tusta brinuo više o svima oko sebe nego o sebi. Htjeli smo izbjeći da imamo striktno talking heads film. I na kraju smo doista uspjeli, zahvaljujući montažerki i koscenaristici Vesni Biljan, naći tu finu mjeru između različite vrste materijala. U jednom sam trenutku zaglavio u montaži, više nisam znao kuda ću. Vesna je došla svježa, bacila se na materijal i napravila strašan posao da se film počne odmotavati, da više nijedan moment ne strši.

Tusta je bio kompleksna osoba, ne samo pjevač nego i radnik, šef sindikata, obiteljski čovjek, otac, suprug, sin

U trenutku raspada Jugoslavije KUD Idijoti su kao bend bili u naponu sviračke i diskografske snage. Počeo je rat prema kojemu su se postavili kritički, a antinacionalističke i antiratne teze su ih ponovno gurnule na još veću marginu jer Tusta i ostali članovi Idijota nikad nisu šutjeli o nacionalizmu, fašizmu i ksenofobiji.

Ne mogu zamisliti da se sve to drugačije odvilo, ne mogu ih zamisliti kao bend koji je ušao u mirnu srednju struju. Njihov stav je od početaka bio tvrd punkerski i jasan, nepatvoren. Ne mogu ih zamisliti na bajkerskim festivalima i pivijadama kako gažiraju ala Atomsko sklonište. Raspad države zatvorio im je granice, i Hrvatske i regije. Za vrijeme i poslije rata svirali su isključivo u Istri i Sloveniji. Samo zato što su bili protiv rata i režima, lijepila im se četnička i jugonostalgičarska etiketa. U tom trenutku postoji all-stars bend koji, po partijskom dekretu, pjeva ‘Stop the War in Croatia’, i to je sve umiveno i divno, dok Idijoti koji otvoreno iznose antiratne stavove predstavljaju izdajnike i neprijatelje naroda: oni imaju petokraku na logu, naziva ih se iredentistima, Jugoslavenima, komunistima i što sve ne. Srećom, pronalaze rupe u sistemu i pojavljuju se glasno istupajući u neovisnim medijima poput Ferala. Drugdje nisu imali pristup. HRT je unutarnjim dekretom držao bend na ledu, nije ih se puštalo. Dali su jedan intervju u emisiji ‘Izvan struje’ i to je bilo sve. Režim je vježbao ‘demokraciju’ na Idijotima, kakva tragedija za sustav. Koncerti su im bili otkazivani, na taj im je način onemogućeno i pravo na rad.

Kroz film se provlače snimke Uljanikovih postrojenja i radnika koji su u njima – ti kadrovi unose određenu poetsku komponentu. Tusta je neodvojiv od Uljanika: je li i ovaj film pomalo posveta Uljaniku?

Svi smo njušili priču o devastaciji Uljanika još dok sam snimao ‘Godine hrđe’, tako da je taj film upravo proročanski. Inače, cijeli bend je, osim basista Dr. Frica, neko vrijeme radio u Uljaniku, Tusta najdulje. Priča o Puli nije zamisliva bez Uljanika. Svi ti kadrovi iz brodogradilišta snimani su na Super 16-milimetarskom filmu i trakama koje sam 1990-ih skupljao po londonskim produkcijskim kompanijama i čuvao ih u svom podrumu. Snimatelj Goran Legović i ja odlučili smo da sve opisne kadrove snimimo na autentičnom filmskom mediju. Kameru smo posudili od Radislava Jovanova Gonza koji još ima Bolexicu u dobrom stanju. U Beču smo razvijali trake, jer je većina filmskih laboratorija pogašena. Taj analogni šarm filmske vrpce nije moguće imitirati digitalnim efektima. U Uljaniku smo dakle cijeli jedan dan snimali žive kadrove radnika kako rade. Kasnije, kad je film bio pred montažom, zapanjilo me da na tim novim snimkama škvera nisam primijetio nikakvu promjenu spram onih koje sam radio za ‘Godine hrđe’, 20 godina ranije. Kao da je vrijeme stalo. Da, imate pravo, pomalo je posveta radničkoj klasi.

Što je ono što ste sami sebi obećali prije nego što ste počeli sa snimanjem?

Imao sam taj pritisak koji obično radiš sam sebi jer želiš stvoriti autentičnu priču. Želio sam imati sve aspekte Tustinog života. Nisam htio konstruirati emociju, umjetno je izazivati zadanim filmskim postupcima. Postoji tisuću priča o kudovcima i samo da radiš film s njihovim anegdotama, bio bi urnebes. Ali kako prikazati desetljeća benda, kako selektirati sjećanja brojnih svjedoka od kojih se neki svega sjećaju, dok neki imaju iskrivljenu percepciju? Jedni su nam rekli stvari za koje nitko nije znao, drugi su pričali opća mjesta. A opet, nikad ne znaš što će ti netko reći i gdje ćeš uspjeti otvoriti neka nova vrata, zato taj proces toliko i traje. Obećao sam si da će film biti iskren, mislim da je to najveća vrlina.

KUD Idijoti su bili žilav punk ranjenik, prošli su brojne prepreke i promjene, ali držali su se do kraja svojih uvjerenja…

Svaka im je promjena bila bolna. To je jedini bend u Jugoslaviji čija je cijela karijera bila u boli, grču. Sve promjene u društvenoj stvarnosti lomile su se na njihovoj koži, kako osobnoj tako i onoj benda. I cenzure, i osobne priče, i odnosi između članova. Iz boli se rađaju velike stvari, Idijoti su dokaz.

Nije to još gotovo…

Interesantna je i vaša redateljska karijera: poznati ste kao autor jakih dokumentarnih filmova s izrazitim političkim i društvenim angažmanom, dok za život zarađujete snimanjem reklama za velike korporacije. S jedne strane uronjenost u supkulturu i underground, s druge totalni, truli mainstream. Kako to dovodite u ravnotežu?

Neka pravovjerna punkerska priča išla bi u ovom pravcu: ako sam punker, moram raditi stvari koje su isključivo vezane uz nevladine udruge i underground – mnogo takvih kreativnih spotova i kampanja doista sam i režirao. Ja sam reklame shvatio kao posao, to je u mojoj struci jedini posao od kojega se može živjeti. Od filma se nitko nije obogatio, osim nekih državotvornih redatelja. Kad dobiješ neki novac za dugometražni film i snimaš ga tri ili pet godina, od toga ne možeš živjeti. Većina mojih vršnjaka koji također snimaju reklame su nonkonformisti, ali tu smo našli neku nišu. Nitko od nas nema jaki marketinški background, sami smo se borili za egzistenciju. Taj je posao prekaran i krvav u ovakvim malim sredinama, ali nemaš drugog izbora. Iako prezirem korporacije i cijeli sistem liberalnog kapitalizma, kad dobijem reklamu, uopće ne gledam ime naručitelja, već sadržaj i što ja, kao redatelj i individualac, mogu kreativno unijeti u kampanju. To mi je opis posla.

Kako će izgledati festivalski i kinoživot ‘Tuste’ nakon premijere u Motovunu?

Nakon svjetske premijere u Motovunu, početkom kolovoza putujemo na Dokufest u Prizren. Riječ je, uz ZagrebDox, o jednom od najbitnijih regionalnih festivala dokumentarnog filma. Distribuciju u nezavisnim i art-kinima planiramo u rujnu, u Hrvatskoj i cijeloj regiji. Ljudi nas već zovu i interes je velik. Kinodistribucija će se odvijati paralelno s festivalskim gostovanjima. Vidjet ćemo koliko će film biti interesantan publici izvan naših prostora, nadam se da hoće jer je priča univerzalna.

Posveta za kraj! Ili kako je Tusta pjevao: ‘Ali nije to još gotovo…’

Bez podrške svoje ekipe ne bih uspio iznijeti film, pritom ne mislim samo na tehničku i filmsku, nego i na psihološku podršku i kolektivni rad. To su: producent Nenad Puhovski, izvršna producentica Neda Frank, glavni snimatelj Goran Legović i tonac Ivan Šmintić. Posebno mjesto, kako sam rekao, ima Vesna Biljan, čarobnjak dramaturgije, koscenaristica i montažerka koja je digla film i odvela ga u smjeru koji smo htjeli. Zahvaljujem svima koji su bili ispred i iza kamera, učinili smo veliku stvar i nije to još gotovo, život filma tek počinje!

1/1