>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Angela odlazi, Kolinda ostaje

Sukobivši se s Angelom Merkel oko tretmana imigranata, Kolinda Grabar-Kitarović postala je jedan od simbola jačanja ksenofobne desnice u Hrvatskoj i Evropi. Ali to ne znači da za jačanje desnice dio krivice ne snosi i sama njemačka kancelarka

Angela odlazi, Kolinda ostaje. To izgleda kao glavna, prijelomna vijest iz prošlog tjedna, i lako je što mnogi neće odmah razumjeti što to znači, teže je što značenje toga nije lako otprve ni objasniti. Zato ćemo početi od najlakšeg, a to je da je Angela Merkel, koja je upravo najavila odlazak s čela njemačkih kršćanskih demokrata, istodobno rekla da će ostati kancelarka, iako je krajnje neizvjesno je li ovo drugo moguće uz prvo. Bilo kako bilo, Merkel je već dulje političarka najvišeg evropskog ranga i jedva je moguće predvidjeti posljedice koje će njen odlazak značiti i već znače. Poslije ćemo objasniti da taj rang sadrži ne samo pozitivne nego i negativne konotacije, a zasad ostanimo na tome da je protekli tjedan Kolindi Grabar-Kitarović protekao u znaku nove antiimigrantske geste, odbijanja da ode na konferenciju u Marakeš (uz nadrealnu asistenciju Velimira Bujanca), te udomljavanja napuštene kujice Kike, sirotice koja je drhtala pred velikim brojem novinara koji su to došli vidjeti. Ne zna isprepadana životinja da joj je gazdarica namijenila ulogu koju paščad ima u Bijeloj kući, a tu nema labavo, Kika je postala dio predsjedničinog protokola i mora tu ulogu igrati kako joj se kaže. Doduše, koliko se zna, Donald Trump je prvi američki predsjednik poslije više desetljeća koji nema kućnog psa, ali Grabar-Kitarović je ionako poznata po pretjerivanju u dodvoravanju, umalo uvaljivanju tom neokrunjenom planetarnom kralju desnog populizma.

A to je društvo kojem ona vruće želi pripadati. Zato ne voli Merkel, s kojom se prije tri godine i otvoreno sukobila zbog useljeničke politike koja je u Njemačku dovela milijun izbjeglica iz Sirije i okolnih država, iako je naša predsjednica bila mišljenja da bi njihov prijelaz preko Hrvatske trebalo zaustaviti i vojskom. Ne voli Kolinda Merkel ni zbog toga što je ova protiv ekstremne desnice u Njemačkoj i šire, što prevedeno na hrvatske prilike znači protiv raznih ‘šatoraša’. To sasvim pouzdano znači da je Merkel imala i značajan udio u tome da je Evropski parlament nedavno donio rezoluciju protiv neofašističkih pokreta i stranaka, čime otpada do tupila ponavljana mantra hrvatske desnice da je Evropa protiv ‘oba totalitarizma’. No to je možda i zadnje važno što dolazi s njene strane. Da se ovo dogodilo prije nekoliko godina, Merkel bi možda uzela ključne političke poene, a Grabar-Kitarović morala bi se gubitnički maknuti u kut scene. Ali, žalibože, Kolinda u ovoj priči nije nikakva gubitnica, prije dobitnica. Badava čovjek kršio prste što se radi o neukom stvorenju koje je svojedobno na prigovore zašto se obraća ‘Hrvaticama i Hrvatima’ umjesto ‘hrvatskim građanima’ odgovorilo da se ne želi zamjeriti ‘hrvatskim seljacima’. Usto, ta žena često svoje javne istupe pretvara u giljotiniranje zdravorazumskog rezoniranja, kao sasvim nedavno kada se zauzela da sami brendiramo svoju zemlju jer će to inače napraviti drugi, iako sama kaže da Hrvatska u očima tih drugih bolje stoji nego u vlastitim.

Mmm…olim?! Tko, majke ti mile, to drži na vlasti? I kako to da takvo nešto ostaje, a odlazi njemačka kancelarka, visokoprofilirana političarka koju svi, i koji je vole i ne vole, smatraju neupitnim evropskim liderom? Odgovor na to pitanje traži širi kut gledanja, što uključuje to da se opravdano smatra da danas u Evropi i šire postoji duboka kriza autoriteta u vrhovima politike. Takvim autoritetima drži se političke vođe kakvi su bili De Gaulle, Adenauer, Mitterrand, Brandt, Kohl, koji su stvarali duh Evrope, za koju se dugo smatralo da predstavlja najbolje uređeni dio zapadnog svijeta. Da li je taj spisak sasvim precizan ili ga treba proširiti, a možda i suziti, sada je manje važno, ovdje nas više zanima kako s tim stoji Merkel. Da li njoj pripada posljednje mjesto u tom nizu? Ili, naprotiv, prvo mjesto u nizu nižerazrednih političkih vođa koji danas preplavljuju planet?

Odgovor nije sasvim jednostavan i lagan, ali ipak bih se bez puno razmišljanja opredijelio za ovo drugo. Pokazat ćemo to na slijedu dovoljno svježih događaja da ih svatko još drži u sjećanju. Merkel je glavni projektant politike surove štednje (austerity), koja donosi sumnjive ekonomske dobrobiti i sasvim nesumnjive socijalne štete. To se vidi čak i u bogatoj Njemačkoj gdje nestvarno velik broj građana ima standard otprilike kao mi ovdje u Hrvatskoj, a ta vojnički nametnuta štednja doslovce je opustošila jug Evrope (prvenstveno Grčku, samo malo manje Španjolsku i još malo manje Italiju). Na to se zakonomjerno nadovezalo bujanje profašističkih stranaka (talijanska Liga) ili otvoreno fašističkih (grčka Zlatna zora). I da li je Angela Merkel pokazala zanimanje za to? Nije ni najmanje, Grčka je praktički zadnjim dahom otplatila dugove, na čemu su njemačke banke zaradile milijarde, i sve je to za njemačku kancelarku bilo u najboljem redu. Pokazala je zanimanje tek kada je fašizacija krenula sjevernije ka Njemačkoj, skupljajući usput svježu krv u novofašizmima u Austriji i Mađarskoj te, naravno, kud će to bez njih, u starofašizmima u Hrvatskoj i Srbiji.

Ali bilo je kasno. Merkel se našla, i kod kuće i izvan nje, u okruženju politički sirovih i nedotupavih, ali zastrašujuće vitalnih desnih ekstremizama, prema kojima kao odškolovana pripadnica demokršćanskog desnog centra sasvim sigurno intimno osjeća gađenje. Ali to ništa ne mijenja na stvari da su dobar dio tih ekstremizama njena zakonita djeca. I evo ti odjednom vrtoglavog epiloga u kojoj i hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović dobiva svoju ulogu. Iako to ničim nije pokazala, Merkel sasvim sigurno gaji prezir prema toj našoj ‘šatorašici’ i zacijelo ne bi ni u ludilu priznala da je ta dijetama podjevojčena zgodnušna gospođa, koja i fizički odudara od njenog protestantski jednostavnog i priprostog izgleda (uz to kancelarka ima i fobiju prema psima) u neku ruku i njeno čedo. Naravno, ‘Mutti’ gorostasno nadrasta Kolindu Grabar-Kitarović, koja i nije izvorna politička pojava nego parazitira na grbači drugih (prvenstveno Trumpovoj), i njena ideja da bi problem imigranata trebalo riješiti na izvoru, novim Marshallovim planom, ovaj put za Afriku (u budućnosti i za Bliski i Srednji istok), spada u red onih koje su spomenute njene prethodnike u Njemačkoj i drugdje u Evropi i učinile vođama visokog ranga.

No ta ideja, koju naša Kolinda vjerojatno ni percepcijski ne može slijediti, sapleće se o vlastite noge i nema nikakvih izgleda da bude ostvarena. Nakon što je Merkel uništila međudržavnu i međuljudsku solidarnost u Evropi, svi pokušaji da se ta solidarnost uspostavi na širem planu, interkontinentalno, padaju na prijemnom ispitu iz elementarne vjerodostojnosti. I eto, otprilike po tom scenariju događa se do jučer nezamisliva prva rečenica iz ovog teksta. Angela odlazi, Kolinda ostaje.

1/2