>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Antikorupcija od stiropora

Borba protiv korupcije u Hrvatskoj, ali i šire, sličit će na groteskno mlaćenje prazne slame dokle god se ne shvati da ona nije posljedica nekakvih neželjenih devijacija kapitalističkog sistema nego da proizlazi iz samog tog sistema

Siroti novinari. Otkrili su barem 80-90 korupcijskih afera u Hrvatskoj i bez njih riječ ‘korupcija’ jedva da bi postojala u hrvatskom političkom rječniku, što znači da su heroji antikorupcijske klime u ovoj zemlji. Ali postoje razdoblja kada se ti heroji pretvaraju u heroje od stiropora, zahvalnog, ali lako lomljivog građevinskog materijala i, što je najgore, tim razdobljima suvereno raspolažu vodeće državne elite, iako je notorno da su baš one glavni izvor korupcije. No te elite pretvaraju novinare u stiropor tako što uoči svakih parlamentarnih izbora izmaštaju nekakve spektakularne korupcijske afere, s još spektakularnijim hapšenjima pred širom otvorenim, ali poslušnim očima javnih i privatnih televizijskih kamera. To se događalo još za vrijeme Franje Tuđmana, kada su privođene grupe periferijskih zagrebačkih kriminalaca, uz ono čuveno nošenje s glavom gurnutom prema asfaltu, sve do, evo, hapšenja Josipe Rimac i njenih vjetrošumarskih pajdaša i podanika. Naravno, u svim tim izmaštanim aferama posljedica je bila samo to da se optuženicima posulo malo soli po repu, dok je, paradoksalno, jedina veća žrtva bio i jeste Ivo Sanader, koji je bio glavni HDZ-ov bubnjar protiv korupcije, a zatim završio kao zasad jedina prava žrtva borbe protiv te iste korupcije.

Jasno, novinari od stiropora iskoristili su to da se još oštrije okome na korupcijsku ‘hobotnicu’, kako je tada također ušlo u politički novorječnik, ali to opet nisu mogli svi. Nisu mogli, recimo, iz nekadašnjeg medijskog koncerna Europapress holdinga, danas Hanza medije, jer su prije toga jeli malo iz ruku Sanaderu, malo Todoriću, o čemu je svojedobnu ispričnicu ispisao jedan od najistaknutijih kolumnista tih medijskih kuća. Ovih dana čitamo opet njegove tekstove u povodu hapšenja Josipe Rimac i tu je, da bi reč rekel, sve na svome mjestu. Kolumnist konstatira da je Hrvatsku korumpiralo stranačko ustrojstvo države, gdje pripadnost HDZ-u u pravilu jamči da država neće ništa bitno poduzeti protiv svojih stranačkih srodnika, pogotovo ako su i familijarno povezani, a dodaje tome i nešto što se rijetko spominje, a to je famozna ‘struka’, u ovom slučaju šumarsko-energetska, koja protivno dozlaboga izlizanim stereotipima također redovno skida gaće pred vlastima. Velim, da bi reč rekel, a opet, vidiš, tu fali nešto ključno važno, a tiče se spomenute familijarnosti. Da bih to objasnio, ubacujem u priču starog hrvatskog sociologa Dinka Tomašića koji je svojedobno podijelio stanovnike Hrvatske na stočarske gorštake koji gaje prezir prema obavezama državi, ali su umreženi u snažne rodovske zajednice kojima jedino duguju lojalnost. S duge strane je sjedilačko zemljoradničko stanovništvo koje je marljivo i ne odbija poslušnost državi, znači lojalno je državnoj zajednici isto kao i vlastitoj obitelji. Ali očito predstavljaju inferiorni dio hrvatskog prosjeka.

Danas Tomašića rijetko tko spominje i citira, ali tvrdim da je on jako obojao novinarske, politološke i druge poglede na današnju Hrvatsku. Prema tim pogledima, Hrvatska je takoreći osuđena na korupciju koju gledamo u ova tri desetljeća, što na prvi pogled izgleda izazovno i primamljivo, ali jedini problem je to što uopće nije točno. Nije naime istina da u Hrvatskoj prevladava nekakav primitivni oblik kapitalizma, koji vuče porijeklo iz kopitarsko-plemenskog habitusa od nedavnih predaka, naprotiv, uz neke lokalne nijanse, ovdje imamo kapitalizam kakav ima čitav svijet. Zato slabo drže vodu, ili je uopće ne drže, tvrdnje da mi ovdje imamo nekakav ‘rodijački’, ‘ortački’ i ne znam kakav kapitalizam i sve će to biti kao rukom odneseno kada uvedemo pravni poredak, neovisno sudstvo, jednako neovisnu upravu itd. kakve imaju navodno uzorne zapadne kapitalističke demokracije. Pritom se često spominje primjer Finske koja je navodno srezala korupciju na čistu nulu pa, kao, taj pojam u finskom jeziku uopće ne postoji.

Ma nemojte mi reći! A zar nam se ne tako davno iz te zemlje nije dokotrljala afera Patria u kojoj su se u bubnju našle vrlo visoke političke figure s obje strane (s naše je najviša bio Stipe Mesić). I što bi? Ništa. Afera je završila u mrtvom rukavcu razvikanih, ali abortiranih pravnih sapunica, iako ni danas ne možeš staviti ruku u vatru da u tom finskom podmićivanju nečega nije bilo. Zato, fina vam hvala gospodo Finci, ali toga dovoljno imamo i bez vas. Hvala i evropsko-američkim saveznicima Hrvatske, koji su s razlogom njoj i ostalim tranzicijskim zemljama uveli stroge antikorupcijske mjere, kao preduvjet da im se priključe. Ali kada oni sami, ti saveznici, odrezuju milijarde kazni svojim monopolističkim kompanijama, najviše automobilskoj i informatičkoj industriji, zar time ne priznaju da za korupciju nisu krive samo te tranzicijske zemlje, nego da u toj krivici debelo sudjeluju i navodno uzorne i pravno uređene zapadne zemlje? To ovdje i želim podvući. Dio korupcije u Hrvatskoj sigurno jeste naslijeđen iz gorštačko-nomadske prošlosti (to je onih 200-300 kuna koje držite u vozačkoj dozvoli ako vas zaustavi policija), ali dio je bogami i uvezen, a taj dio je puno, puno veći i važniji.

Sjetite se, uostalom, glavnih ovdašnjih korupcijskih afera, od Bechtela preko Plive i Ine do, evo sada, kriminalne rasprodaje hrvatskog vjetra. Svugdje je bio umočio prste u pekmez strani kapital, s tim da su u početku Hrvatima i Hrvaticama bacani koruptivni mamci s prestižnih ili relativno prestižnih američkih i evropskih država. Ali, evo, ova posljednja došla je iz sirote Bosne i Hercegovine, koja nije u stanju investirati ni u samu sebe, a kamoli u druge, što znači da čak i na koruptivnom tržištu Hrvatska kotira kao jadničak kojeg je sve lakše i jeftinije kupiti. Eto, zato naše antikorupcijske kampanje izgledaju kao da su od stiropora. Svi koji pokreću te kampanje polaze od krive pretpostavke da je uzrok hrvatske korupcije u devijacijama kapitalističkog sistema, a ne u samom tom sistemu (poduprtom snažnom spregom prokapitalističkih političkih i isto toliko prokapitalističkih crkvenih struktura). Odlučan zamašnjak tome dogodio se prije tri desetljeća, kada je propao socijalizam, koji je bio jedina konkurencija kapitalizmu u čuvanju materijalnih i drugih prava radnika, kao i u čuvanju onoga što se naziva općim dobrima države i nacije.

I velika grabež za tim dobrima mogla je početi. Pa je onda i počela, s rijetkim izuzecima kapitalističkih zemalja koje su tu ugradile neke sigurnosne ventile, kao što su one skandinavske pa, hajde, i Finska. Ali, žalibože, to nije moglo spriječiti da korupcija postane planetarni pojam koji mete sve pred sobom, a raznorazne zaštitne institucije, kao što su naš DORH, ali i njegov evropski pandan GRECO, sliče na vesele šarene krpice koje više služe zabavljanju javnosti nego onome za što su tobože osnovane.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2