>

novosti logo

Balkan boys

Srpska politika zatvorena je u nacionalističkoj mitomaniji, kosovska scena nadmeće se u protusrpskom radikalizmu, BiH već sedam mjeseci od izbora prolazi kroz političko mrcvarenje, Crna Gora valja se u organiziranom kriminalu, a jedina svijetla točka je okončanje makedonsko-grčkog spora

Angela Merkel i Emmanuel Macron okupili su u ponedjeljak u Berlinu čelne ljude Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije, a pridružili su im i premijere Hrvatske i Slovenije: glavna tema tog neformalnog skupa bili su odnosi Srbije i Kosova, to jest pokušaj da se učini kakav-takav korak naprijed u normalizaciji između Beograda i Prištine, što je preduvjet izgradnji dugoročnije regionalne stabilnosti i napredovanja pet postjugoslavenskih zemalja i Albanije prema Europskoj uniji.

Haradinaj se pokušava predstaviti tvrđim i nepopustljivijim od Thacija, koji se, skupa s Vučićem, bio zainteresirao za ideju o prekrajanju granice sa Srbijom, ideju od koje se u međuvremenu definitivno odustalo

Pokušaj nije uspio, stavovi nisu približeni. Kosovo čvrsto i bezuvjetno inzistira na tome da Srbija prizna kosovsku neovisnost, za što Srbija i dalje ne želi čuti; Srbija zahtijeva da Kosovo hitno ukine stopostotno povećanje carine za robu iz Srbije (i Bosne i Hercegovine), što nikako ne nailazi na pozitivan odjek u Prištini. Nitko nije ni očekivao da će se u Berlinu dogoditi ozbiljniji konstruktivni iskorak, ali jasno je što su Macron i Merkel htjeli postići: dolaze europski izbori, što će donijeti popriličnu političku paralizu ključnih mehanizama Europske unije do rujna ili listopada, pa Francuska i Njemačka, kao nosivi stupovi današnje Europe, nastoje zadržati utjecaj na Balkanu i održati na životu tzv. europsku perspektivu država regije, premda je ta perspektiva vrlo mutna i premda se o proširenju Unije vjerojatno neće ni razmišljati prije 2025. godine.

Macron i Merkel shvaćaju da bi višemjesečno europsko dizanje ruku od Balkana rezultiralo daljnjim slabljenjem briselskog upliva na gibanja u ovim politički trusnim državama i daljnjim gubljenjem europske uvjerljivosti i ozbiljnosti kad je riječ o rješavanju ovdašnjih problema, odnosno da bi te mjesece pasivnosti dodatno iskoristile druge sile koje imaju interese na ovom prostoru: Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Turska, Velika Britanija. A ti interesi počesto su suprotstavljeni europskima i počesto ih ne zanima stabilnost i prosperitet zemalja zapadnog Balkana, nego im te zemlje – pod egidom vjekovnog prijateljstva i partnerstva – služe samo za šire geopolitičko nadmudrivanje i potkusurivanje.

U nastavku donosimo kratki pregled političke situacije u državama nastalim raspadom Jugoslavije zbog kojih je sazvan berlinski sastanak i zbog kojih će biti sazvano još mnogo sličnih sastanaka na raznim adresama.

Srbija

Premda je već mjesecima suočen s građanskim i opozicijskim uličnim prosvjedima, predsjednik Srbije i šef vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić ne mora se previše brinuti i strahovati od izbora, kad god izbori bili. Moglo bi se reći da je jedino u Srbiji politička opozicija devastiranija, izgubljenija i neuvjerljivija od opozicije u Hrvatskoj, vjerojatno i stoga što je u Srbiji veća količina utjecajnih medija proaktivno i beskrupulozno u Vučićevoj službi, dok su hrvatski mejnstrim mediji, ipak, nešto diskretniji i suptilniji u služenju aktualnoj vlasti. Vučićeva strategija stalnog patetičnog dramatiziranja, stvaranja atmosfere permanentnog izvanrednog stanja i neprekidne predizborne kampanje te politika sjedenja na dvije stolice, europskoj i ruskoj, ima isključivu funkciju kupovanja vremena i odgađanja teških odluka: Vučić bi najradije da sadašnje stanje potraje sve dok se njemu bude ostajalo na vlasti, ali čak kad bi mu to i uspjelo, korist od toga imao bi samo on i uzak krug pripadnika njegove političko-privredno-kulturne družbe.

Srbija i njezini građani na teškom su gubitku od politike infantilnog zatvaranja očiju pred realnošću i činjenicama o prošlosti, politike koja nudi nacionalističku mitomaniju i lošu poeziju umjesto realnog doživljaja vlastite pozicije i važnosti te poduzimanja racionalnih poteza u korist boljeg života i višeg standarda najširih slojeva stanovništva. Posljedica takve politike jest ekonomsko zaostajanje i društveno propadanje, no Vučiću narcisoidna ograničenost ne dozvoljava da to vidi i da se otrgne vlastitoj prošlosti, odnosno da se otrgne shvaćanju politike kao djelatnosti u kojoj centralno mjesto pripada manipulaciji niskim strastima.

Kosovo

Najmlađa među državama o kojima govorimo u ovom tekstu nikako da se iskobelja iz političkog kaosa, krajnje nedoraslosti vlastite političke elite i potpunog pomanjkanja suvisle ideje što učiniti s dugo žuđenom nezavisnošću, kakva god bila: opčinjenost činjenicom vlastite državnosti, makar bila i nedorečena, najvidljiviji je pojavni oblik države na Kosovu. Prištinu već mjesecima potresa, dodatno destabilizira i dodatno povećava disfunkcionalnost institucija sukob dvojice najmoćnijih političara – premijera Ramusha Haradinaja (Alijansa za budućnost Kosova) i predsjednika Republike Hashima Thacija (Demokratska partija Kosova). Haradinaj se pokušava predstaviti tvrđim i nepopustljivijim od Thacija, koji se, skupa s Vučićem, bio zainteresirao za ideju o prekrajanju granice sa Srbijom, ideju od koje se u međuvremenu definitivno odustalo, a od koje je Thaci odlučio zadržati samo onaj dio koji se tiče teritorijalnog proširenja njegove države na račun triju općina na jugu Srbije. Kosovska politička scena, nad kojom stalno visi mač međunarodnih optužnica za ratne zločine protiv najistaknutijih protagonista, svodi se na puko nadmetanje u protusrpskom radikalizmu i na pogodovanje različitim poslovnim interesima, pa onda nije neobično da Kosovo ne zna što bi sa sobom i da se ne uzda ni u što drugo osim u američko pokroviteljstvo i u ekonomski potencijal svoje privržene dijaspore.

Bosna i Hercegovina

Od općih izbora prošlo je već sedam mjeseci, a još uvijek nisu formirana izvršna tijela vlasti na razini države i na razini bosanskohercegovačkog entiteta koji se zove Federacija BiH. Konkretniji pregovori o stranačkoj konfiguraciji budućih vlada na rečenim dvjema razinama vlasti tek su, zapravo, započeli. Ključni moment dosadašnje faze političkog mrcvarenja, kojem su izloženi građani BiH, bila je odluka Demokratske fronte da iskoči iz – doduše, labavog – saveza sa Socijaldemokratskom partijom i Našom strankom te da se upusti u koaliciju sa Strankom demokratske akcije, vodećom partijom među Bošnjacima. Ništa neočekivano: Željko Komšić, ‘hrvatski’ član Predsjedništva BiH, dominantno je izabran glasovima Bošnjaka, što se nije moglo dogoditi mimo SDA, pa je morao vratiti uslugu za dobivanje unosnog posla na kojem ne radi ništa izuzev forsiranja sukoba s Hrvatskom i Hrvatima.

Hrvatska politika u BiH – na čelu s upravo reizabranim šefom HDZ-a Draganom Čovićem – pretvorila se u cijelosti u kurtoazno kamufliranje ovisnosti o Miloradu Dodiku, najmoćnijem među bosanskim Srbima, i njegovim akcijama doziranog i paradnog secesionizma. Kurtoazna kamuflaža sastoji se od fraza o ‘europskom putu BiH’, a taj put, ponavljaju Čović i Plenković, uvjetovan je izmjenama izbornog zakonodavstva koje bi onemogućile da Hrvate politički predstavljaju ljudi koje nisu izabrali sami Hrvati. Glavna struja europske politike, međutim, zasad ne pokazuje razumijevanje za hrvatsku kuknjavu o obespravljenosti i tako će ostati sve dok hrvatska politika vjerodostojno ne pokaže da zalaganje za ravnopravnost nije samo krinka za daljnju dezintegraciju BiH po etničkim principima. U međuvremenu će Hrvati, u potrazi za boljim životom, i dalje masovno iseljavati iz Bosne i Hercegovine, pa bi se u doglednoj budućnosti moglo zbiti da Čovićeva borba za Hrvate i formalno postane ono što, u suštini, jest svih ovih godina: borba za lagodan život jedne slučajne i nedorasle političke oligarhije.

Sjeverna Makedonija

Socijaldemokratski premijer Zoran Zaev i njegova prozapadno orijentirana vlast, koju čine i politički predstavnici Albanaca, jedina su svjetlija točka među vladajućim elitama u državama kojima se bavimo u ovom pregledu. Unatoč velikim unutrašnjim otporima i neuspjehu referenduma, Zaev je na mala vrata uspio u povijesnom pothvatu promjene imena države u Sjeverna Makedonija, čime je okončan dugotrajni grčko-makedonski spor oko imena Makedonija, spor koji je službenom Skopju onemogućavao priključenje NATO-u i Europskoj uniji. Za razliku od prethodne nacionalističke vlade Nikole Gruevskog, koji je od osuđujuće presude zbog korupcije pobjegao u prijateljsku Mađarsku, Zaev je uvjeren da su, od svega ponuđenog, zapadne političke i vojne asocijacije najbolji put za građane Sjeverne Makedonije, pa strpljivo i uporno provodi tranziciju od nacionalističko-kriminalnog sljepila prema racionalnom patriotizmu. Pritom cijelo vrijeme hoda po rubu provalije: makedonsko društvo ideološki je rascijepljeno popola, a dosadašnji iskoraci vlade Zorana Zaeva još nisu počeli lučiti opipljivije efekte u sferi ekonomije i standarda građana. Stoga nad Sjevernom Makedonijom stalno stoji realna opasnost da se ono što je danas svijetla točka već sutra vrati u stanje mraka, pljačke, ksenofobije i mitomanije.

Crna Gora

Predsjednik Milo Đukanović, ujedno šef Demokratske partije socijalista i čovjek koji već trideset godina u ovoj ili onoj formi politički gazda Crne Gore, i dalje samouvjereno vlada, unatoč pritiscima i udarima sa svih strana: napada ga relativno snažna prosrpska opozicija, napadaju ga mediji skloni prosrpskoj opciji, napadaju ga nevladini aktivisti, slobodni intelektualci i međunarodne organizacije, optužuju ga nekadašnji prijatelji i suradnici u sumnjivim poslovima… On, Đukanović, za to vrijeme govori da će Crna Gora biti prva sljedeća članica Europske unije, nakon što je ušla u članstvo NATO-a, i otvoreno apelira na zapadne zemlje da se jače angažiraju na zaustavljanju ruskog utjecaja u njegovoj zemlji i na cijelom Balkanu, a upravo je Crna Gora bila ta koja se prva nekritički otvorila ruskom kapitalu, a zatim i kineskim infrastrukturnim kreditima, koji polako stežu financijsku omču oko vrata gospodarski nejake države premrežene korupcijom i kriminalom na svim razinama i u svim segmentima društva. Ukratko, Đukanović se velikim riječima i dramatičnim apelima pokušava izvaditi iz gliba u koji se sam uvaljao. Jedine vijesti iz Crne Gore koje se redovno probijaju u regionalne medije jesu one o bjesomučnom ratu dvaju tamošnjih narkoklanova, ratu u kojem žrtve padaju na tjednoj bazi, dok država potragu za ubojicama prepušta – drugim ubojicama. Država ima pametnijeg posla od iskorjenjivanja organiziranog kriminala, valjda jedine relativno ozbiljno organizirane djelatnosti u Crnoj Gori.

1/3