Kako u praksi funkcionira politički aspekt mehanizma za izvlačenje novca od radnih ljudi preko države do banaka, pokazala je proteklih dana vijest o tzv. konferenciji ‘Ja umirovljenik 2030.’ u organizaciji – ‘Jutarnjeg lista’. Da, upravo te dnevne novine preuzele su na sebe zadaću sazivanja ovećeg skupa bankara, poslovnjaka i analitičara po svom diskrecijskom izboru, uz predstavnike države iz ustanova kao što su FINA, HANFA, HNB i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, e da bi svi oni zajedno, kao što će se pokazati, zagovarali navodnu nužnost povećanja izdvajanja u drugi stup mirovinskog osiguranja.
Ponovimo ukratko gradivo koje smo više puta raspredali u ovom tjedniku: drugi stup jest sredstvo banaka da se na račun države domognu goleme koristi. Tehnički, on djeluje tako da se četvrtina novca od mirovinskih doprinosa koji se koriste u prvom stupu za raspodjelu aktualnih penzija po načelu međugeneracijske solidarnosti preusmjerava u drugi stup, gdje bi ga bankovni fondovi trebali oplođivati u ime i korist budućih umirovljenika. No rupa koja za njim ostaje u državnom budžetu – oko četiri milijarde godišnje – puni se kreditima koje država podiže u tim istim bankama. Paralelno, banke ulažu oko dvije trećine mirovinskog novca u državne obveznice, čime nastaje dvostruka zavisnost države.
I dok se fondovski prinos tj. zarada osiguranika pokazuje veoma mršavim, država postupno klizi u sve veći javni dug, a drugi se stup ispostavlja najvećim pojedinačnim generatorom proračunskog deficita, istog onog zbog kojeg EU gnjavi Hrvatsku kao vrag svoju mater. Prema opisu Gojka Bežovana, profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu i jednog od rijetkih glasnih kritičara drugog stupa, država u okviru tog modela posuđuje sama sebi novac preko posrednika koji za sebe lako ubire profit. I tako već deceniju i pol, otkako je provedena autodestruktivna mirovinska reforma.
Profit banaka sastoji se u samo njima povoljnim kamatama, protoku svježeg novca koji znači likvidnost, visokim naknadama za operiranje njime i u nadzoru prilika na burzi i privredi općenito, jer se trećina novca ulaže u dionice firmi koje banke arbitrarno protežiraju. Drugi stup, u Europi namijenjen ekskluzivno zemljama postsocijalizma, u međuvremenu su odbacili ili značajno reducirali gotovo svi osim Hrvatske, a neki ga nisu pristali ni uvesti. No kod nas se još, uz pomoć medija i državne politike, kao što vidimo, može desiti i povećanje izdvajanja u nj. Glasovi otpora razmjerno su tihi, pa se čini da bi banke s jatacima mogle uspješno realizirati ovu svoju misiju i viziju.
