Prije dva tjedna, na istom sam ovom mjestu objavio natuknicu posvećenu bilbord reklami jedne ovdašnje banke na kojoj Luka Modrić promovira model njihovog kartičnog poslovanja. Smjestivši odabrani primjer u kontekst nogometaševih utaja poreza i posljedičnih presuda u Španjolskoj, niza afera iz zadnjeg desetljeća, pokušao sam kritički ukazati, izbjegavajući moraliziranje, na licemjerje bankarsko-financijskog sustava oličeno u angažmanu popularnih društvenih protagonista s takvom prtljagom na marketinškim poslovima.
Dokačio sam usput i megainstitucije s vrha koruptivne piramide, poput FIFA-e i njen doprinos u takvim rabotama. No mislim da sam u toj interpretaciji donekle "promašio fudbal", odnosno da u nju nisam uključio neke bitne aspekte, možda i najbitnije. Stoga ovaj put želim napraviti korekciju/doradu vlastitih uvida po istom problemskom motivu. Zato koristim priliku i dajem mogućnost prof. dr. sc. Hromadžiću da primjereno odgovori Hajrudinu.
Dakle, na prvu se doista besramnom čini lakoća s kojom bankarsko-korporativni svijet u ovom slučaju zanemaruje, ignorira, ne pridaje važnost i pažnju zakonsko-pravnim okolnostima i simboličkim kontekstima, te vođen čistom profitnom računicom, kalkulirajući sa socijalnim kapitalom i visoko rangiranom popularnošću, ulazi u poslovne aranžmane s likovima koji imaju "putra na glavi", a takav je i "Luka, Lukica nacionale". No što ako je konačni rezultat takve poslovne politike, manifestiran ovaj put putem spomenute reklame, upravo dosljedan simbol, slika i prilika sušte istine tog društvenog miljea? Što ako je prizor utajivača poreza koji reklamira financijsko-kartični bankarski proizvod najistinitija moguća manifestacija same suštine takvog poslovnog modela, njegovog svijeta i pripadajuće mu logike? Takva perspektiva neizostavno priziva u pomoć neke alate psihoanalize, onu dobro poznatu frojdovsko-lakanovsku konceptualnu aparaturu koja nam već duže od jednog stoljeća pomaže da primjerice preko omaške i lapsusa čitamo simptome stvarnog stanja stvari.
Svjedočimo materijalnoj realizaciji iz same srži modela, trulom realnom koje se traumatično sidri u jezgri pripadajuće mu realnosti. Na djelu je i svojevrsna artikulacija kolektivno podsvjesnog. Takvim pristupima slika Modrića kao presuđenog utajivača poreza koji reklamira bankovnu kreditnu karticu nije tek primjer nedopustive i licemjerne poslovne prakse, već to postaje i prizor najdosljednije istine o tom sistemu i njegovom mjestu u društvenom svijetu.
Gledajući kroz tu optiku, na izdvojenom reklamnom panou vidimo pravog čovjeka na pravom mjestu. Sve je na toj slici zaokruženo, posloženo kako treba. Sve je tamo gdje treba biti. Ostaje još samo da se putem razglasa zaori ona čuvena "neka pati koga smeta...", pa lov može započeti.
