Dok utjecajni akademski krugovi već mjesecima vode žestoku i sve otvoreniju kampanju za održanje Pave Barišića u Vladi, jedno ime – ono Ante Čovića, prorektora Sveučilišta u Zagrebu i profesora filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – uporno se drži u sjeni. Ante Čović igrao je važnu ulogu u lanjskim previranjima na tom fakultetu oko spornog ugovora s Katoličko-bogoslovnim fakultetom (KBF), koji je sredinom 2014. inicirao tadašnji dekan Filozofskog fakulteta, a sadašnji zagrebački rektor Damir Boras. Otpor studenata i nastavnika Filozofskog fakulteta štetnom ugovoru rezultirao je smjenom Borasovog nasljednika Vlatka Previšića s pozicije dekana, ali je sveučilišni establišment na čelu s Borasom uspio nametnuti novu, sebi lojalnu upravu. Čović, jedan od najmoćnijih ljudi akademske zajednice, uspio se i tada sačuvati od isticanja u javnosti, iako je iz pozadine povlačio konce i usmjeravao događaje pomoću široke interesne mreže koju je razvijao kroz posljednjih 25 godina.

Čović, pored obrane Barišića, ima i izravni interes za rušenje Odbora za etiku kako bi spriječio vlastito procesuiranje. U prijavi koju Novosti imaju u posjedu tvrdi se da je Čović dvaput napredovao u zvanju na temelju istih radova

Njegov kolega, profesor filozofije Pavo Barišić, jedan je od ljudi iz najužeg Čovićevog kruga, a taj krug je, nakon instaliranja Borasa za zagrebačkog rektora i Čovića za prorektora u jesen 2014. godine, Barišićevim imenovanjem za ministra znanosti i obrazovanja u vladi Andreja Plenkovića konačno zauzeo i tu ključnu poziciju u sustavu. No problem s Barišićem, za kojim su se vukle afere još iz vremena kada je, između 2004. i 2006., bio pomoćnik tadašnjeg ministra znanosti Dragana Primorca, pojavio se na sam dan imenovanja Plenkovićeve vlade. Novosti su tada objavile sadržaj neprocesuirane prijave Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, koju su još 2011. zbog plagiranja više uglednih svjetskih autora protiv Barišića podnijela četiri zagrebačka profesora filozofije. Čim je tadašnji predsjednik Odbora, akademik Vlatko Silobrčić, najavio da će sve zaostale prijave izvaditi iz arhiva i staviti ih na dnevni red Odbora, pokrenut je snažni napad na Silobrčića i sam Odbor, s namjerom da se to tijelo, koje je imenovao Sabor, delegitimira i raspusti, kako do procesuiranja prijava ne bi ni došlo. Počelo je sa slanjem nepotpisanih priopćenja sa Sveučilišta u Zagrebu i najavom podizanja ustavne tužbe protiv Odbora za etiku, a nastavilo se sa službenim traženjem Sveučilišta, a potom i Rektorskog zbora, da Sabor razriješi članove Odbora. Pod pritiskom su četiri člana napustila Odbor, a Silobrčić je podnio ostavku na funkciju njegovog predsjednika.

Pavo Barišić, kojeg je Odbor za etiku unatoč svim spomenutim pritiscima osudio zbog plagiranja američkog politologa Stephena Schlesingera, nije jedina osoba čiji se utjecajni položaj razbijanjem Odbora pokušava obraniti. Profesori filozofije Tomislav Bracanović, Tomislav Janović, Pavel Gregorić i Davor Pećnjak, koji su 2011. prijavili Barišića zbog plagijata, istovremeno su podnijeli još tri, podjednako iscrpno argumentirane prijave. Jedna je podignuta protiv splitskog profesora filozofije Mislava Kukoča za plagiranje i autoplagiranje. Druga je podignuta zbog navodnog pogodovanja prilikom Kukočevog izbora u zvanje redovitog profesora, i to protiv Čovića, Barišića i njihovog kolege Lina Veljaka, profesora filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Treća prijava podnesena je direktno protiv Čovića, zbog navodnog lažiranja podataka prilikom njegovog izbora u zvanje redovitog profesora, te protiv Veljaka i akademika Branka Despota, još jednog kolege sa zagrebačke filozofije, koji su bili članovi stručnog povjerenstva prilikom Čovićevog izbora. Osim toga, Čović je glavni urednik časopisa Synthesis philosophica, u kojem je objavljen Barišićev plagijat.

U direktnoj prijavi protiv Čovića, koju Novosti imaju u posjedu, prijavitelji tvrde da je Čović dvaput napredovao u zvanju na temelju istih radova. Oni navode da su ‘Čović, kao pristupnik, te dr. Veljak i dr. Despot, kao članovi stručnog povjerenstva za njegov izbor u redovitog profesora, iznijeli lažne podatke o Čovićevim znanstvenim radovima, tj. prikrili su činjenicu da je većina Čovićevih radova na temelju kojih je izabran za redovitog profesora 2005. već bila vrednovana prilikom njegova izbora za izvanrednog profesora 1999., dok se neke njegove novije radove vrednovalo dva puta u okviru istog postupka 2005.’ Čović je, naime, prilikom izbora za redovitog profesora trebao priložiti nove radove, nastale nakon onih koje je 1999. već iskoristio radi izbora za izvanrednog profesora. Čović je 2005. godine kao svoj ‘središnji rad’ priložio knjigu ‘Etika i bioetika’, objavljenu 2004., a uz nju još četiri znanstvena članka, objavljena između 2002. i 2005. godine. Prijavitelji su, međutim, utvrdili da Čovićeva knjiga predstavlja tek zbirku pet neizmijenjenih i ranije objavljenih članaka, od kojih je čak četiri već iskoristio za svoje napredovanje u izvanrednog profesora 1999. godine. Peti rad koji čini knjigu isti je kao i jedan od četiri članka koje je uz knjigu priložio, pa se u tom slučaju radilo o dvostrukom vrednovanju. U nastavku prijave osporavaju se još dva priložena Čovićeva članka, no u njoj je najzanimljivije to što su Veljak i Despot sudjelovali i u stručnom povjerenstvu koje je 1999. izabralo Čovića za izvanrednog profesora. ‘Dr. Veljak i dr. Despot su prilikom Čovićeva izbora za redovitog profesora 2005. znali ili morali znati da Čovićeva knjiga nije ni izvorni ni ‘središnji rad’ te da se stoga ne može uzeti u obzir za njegov izbor za redovitog profesora’, ustvrdili su prijavitelji.

Čović, kao i njegovi spomenuti kolege, pored obrane samog Barišića, imaju i izravni osobni interes za rušenje Odbora za etiku kako bi spriječili vlastito procesuiranje. Stoga nije čudno što su se među više od stotinu potpisnika nedavne peticije podrške Barišiću našli i Kukoč i Veljak. Iako na tom popisu upadljivo nedostaje ime Ante Čovića, sive eminencije akademske zajednice, i on je u jednom trenutku razvoja afere oko Barišićeva plagijata osjetio potrebu da izađe iz sjene. Sredinom prosinca 2016. nastupio je pred saborskim Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu kao izaslanik Rektorskog zbora, gradeći se pomalo nevješt pred zastupnicima, ali zahtijevajući od njih raspuštanje Odbora za etiku i tvrdeći da su Odbor i njegov donedavni predsjednik Silobrčić ‘izgubili moralni kredibilitet’. Kako pokazuje stenogram, Čović nije pritom zastupnicima deklarirao da bi etičko tijelo čije raspuštanje traži uskoro trebalo i njega procesuirati.

Čović je rođen u Splitu 1949. godine. Kada ga je Boras 2014. imenovao prorektorom Sveučilišta u Zagrebu za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju, napunio je 65 godina, ali nije bio, kao niz kolega s Odsjeka za filozofiju, smjesta poslan u mirovinu, već mu je profesorski status produžen do 70. godine života. Uzalud je profesor Hotimir Burger pisao Senatu i Vijeću Sveučilišta da Čović svojim dvojbenim znanstvenim radom to ne zaslužuje. Čović je doktorirao relativno kasno, 1989. godine, na temu ‘Marksizam kao filozofija svijeta’, pod mentorstvom praxisovca Milana Kangrge. U knjizi ‘Šverceri vlastitog života’ Kangrga je 2002. zapisao kako su on i kolega Gajo Petrović 1976. konačno dobili priliku za zapošljavanje dvaju asistenata, Veljaka i Čovića. ‘Uzeo sam Čovića za asistenta, pomogao mu da doktorira i da bude unaprijeđen u docenta’, piše Kangrga. ‘I što da sad kažem? Bio je to opet ‘proleterski promašaj’ s moje strane, koji se naravno pokazao ujedno i ljudskim promašajem, pa sam od tog Čovića kao čovjeka doživljavao nevjerojatne ‘akrobacije’: dok me je trebao – doslovno do toga roka – i djelomično prepisivao, bilo je sve u redu, a onda je sve bilo ‘popunjeno’: i doktorat i docentura! A što treba dalje? Sve je već na najbolji način urađeno i postignuto, pa mu Kangrga više nije – trebao! Dva ili tri mjeseca prije nego što sam imao biti umirovljen, Čović me više nije ni pozdravljao!’

Oba časopisa, jedan na hrvatskom, a drugi s člancima na stranim jezicima, ključna su mjesta objave radova za znanstveno napredovanje, a tandem Čović-Barišić kontrolira ih ukupno već 32 godine

Kangrga je umirovljen 1993., a tada su već vladale bitno različite političke okolnosti od onih u kojima su doktorandi branili marksističke teze. Njegov štićenik Čović očito je bio prilagodljiv i u novoj je, Tuđmanovoj Hrvatskoj, iza sebe već imao mandat ministra znanosti od 1991. do 1992., kada je postao i voditelj znanstveno-istraživačkih projekata koje je financiralo isto ministarstvo. Jedan od tih projekata, započet samo tri godine nakon što je doktorirao na temu marksizma, nosio je naziv ‘Povijesni sklop i povijesni slom komunizma’.

Istovremeno s Čovićevim usponom započinje uspon njegovog deset godina mlađeg kolege Barišića. Barišić je doktorirao 1989. u Augsburgu, gdje je Čović tada boravio kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt. Ante Čović kao ministar znanosti donosi u rujnu 1991. rješenje kojim se potvrđuje osnivanje samostalnog Instituta za filozofiju, na čije čelo dolazi upravo Barišić. Barišić je tada imao samo 32 godine, ali on i Čović, u tijesnoj suradnji, počinju širiti svoju mrežu utjecaja u akademskoj zajednici. Godine 1992. pokreću projekt osnivanja Hrvatskih studija, zamišljenih kao alternativa ‘crvenom’ Filozofskom fakultetu, iako je Čović na tom fakultetu bio zaposlen. Čović je voditelj Hrvatskih studija, a Barišić je njegov zamjenik, sve dok 1995. ne dolazi do bučnog razlaza s konkurentskom strujom, koja ih odatle izbacuje. U međuvremenu, Kangrginim umirovljenjem Čović 1993. preuzima njegovu poziciju predstojnika Katedre za etiku na Filozofskom fakultetu.

Iste godine Čović prepušta Barišiću svoje funkcije u časopisima Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica, kojima je bio glavni urednik od 1984. godine. Oba časopisa, jedan na hrvatskom, a drugi s člancima na stranim jezicima, ključna su mjesta objave radova za znanstveno napredovanje, a tandem Čović-Barišić kontrolira ih ukupno već 32 godine. Barišić ih je uređivao sve do 2005., kada ih ponovo preuzima Čović, dok je funkcija zamjenika urednika posljednjih godina u pouzdanim rukama Čovićevog štićenika i vjerojatnog nasljednika na katedri Hrvoja Jurića. Oba časopisa, s pripadajućom bibliotekom Filozofskih istraživanja, izdaje Hrvatsko filozofsko društvo, kojem je Čović 1990-ih bio tajnik, kasnije i predsjednik, kao i Kukoč, Barišić i Veljak. Danas je na čelu društva Zdravko Radman, Barišićev kolega s Instituta za filozofiju, kojeg je Odbor za etiku još 2010. osudio zbog plagijata također objavljenog u Čovićevom časopisu Synthesis philosophica. I on je potpisnik peticije podrške Barišiću, kojem je javnu podršku dao i njegov poznatiji brat, biolog Miroslav Radman.

Zanimljivo je da je početkom 1990-ih prijevode za Čovićeve časopise radila i tadašnja studentica Kolinda Grabar, koju je Čović 1992. povukao i u Ministarstvo znanosti, kao suradnicu u međunarodnom odjelu. Danas je ona, kao predsjednica republike, pokroviteljica Čovićevih znanstvenih skupova. Kako su ti časopisi tada funkcionirali, izašlo je na vidjelo prilikom privremenog sukoba između grupe oko Veljaka s Čovićem koncem 1993., kada je osam od 12 članova istupilo iz redakcije, navodno zbog Čovićeve samovolje. U otvorenom pismu, koje je potpisao i Veljak, tvrdilo se da članovi redakcije ‘nisu nikada imali uvida u pristigle tekstove, u odabir tekstova niti u sadržaj ijednog od izlazećih brojeva’, da ‘veći broj tekstova nije bio recenziran’ i da je redakcija ‘uvid u financijsko stanje obaju časopisa i biblioteke dobila od glavnog urednika djelomično samo u prvoj godini mandata’.

Osim što su bitni za kontrolu znanstvenog napredovanja, ti časopisi važan su izvor proračunskih sredstava, koja su dugi niz godina upadljivo izdašnija od stvarnih troškova. Primjerice, samo u 2016. godini, i to odlukom donesenom nakon što je Barišić postao ministar znanosti, Čovićevi časopisi dobili su od Ministarstva 284 tisuće kuna. Synthesis philosophica dobila je 114 tisuća kuna, a Filozofska istraživanja 171 tisuću kuna, iako su objavljena samo dva broja tog časopisa. Za usporedbu, 2015. godine, kada su objavljena četiri broja, časopis je dobio 168 tisuća kuna. Sredstva koje je Hrvatsko filozofsko društvo, a u kojima časopisi čine značajan udio, dobilo od raznih ministarstava u posljednjih deset godina ukupno iznose čak 6,7 milijuna kuna.

Čovića i Barišića povezuje članstvo u još nekim udrugama. Čović je 1992., zajedno sa spomenutim smijenjenim dekanom Previšićem i Igorom Čatićem, jednim od današnjih najvećih Barišićevih apologeta, bio među osnivačima Kluba hrvatskih humboldtovaca, na čijem će čelu Barišić biti do dolaska na ministarsku dužnost. Barišić i Čović su i među utemeljiteljima Hrvatskog bioetičkog društva, zajedno sa skupinom ljudi u kojoj je bio i Tonči Matulić, kasniji dekan KBF-a, koji je s Borasom i Previšićem, uz Čovićevu pripomoć, pokušao realizirati sporni ugovor o suradnji s Filozofskim fakultetom. Čović je bio na čelu društva sve dok ga lani nije naslijedio njegov štićenik Hrvoje Jurić. Valja spomenuti i treću udrugu, Hrvatsku paneuropsku uniju, kojoj je Barišić na čelu od 2003. godine, rektor Boras jedan od potpredsjednika, a premijer Plenković jedan od članova.

Čović i Barišić od početka 1990-ih, uz stalna radna mjesta na Filozofskom fakultetu odnosno Institutu za filozofiju, uspješno su gomilali funkcije, pa je Barišić do 1995. bio i na čelu upravnog odbora Otvorenog sveučilišta, a na čelu Instituta ostao je sve do 2001., kada je izabran za izvanrednog profesora na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sljedeći uspon bio mu je 2004. kada je postao pomoćnik ministra znanosti Dragana Primorca u prvoj vladi Ive Sanadera, ali je već 2006. morao otići zbog nekoliko afera. Čović je, pored niza drugih funkcija, bio i predsjednik Vijeća HRT-a, bio je dugogodišnji član nadzornog odbora Hrvatske sveučilišne naklade, a od 2016. je član nadzornog odbora Sveučilišne tiskare. Čović je bio spreman ulaziti u široke koalicije, kada su mu odgovarale da bi zaštitio interese svoje mreže, pa se tako u mandatu HDZ-ovog ministra Radovana Fuchsa usprotivio reformiranju sustava zajedno s fakultetskim kolegama koji se danas nalaze na suprotnoj strani kada je riječ o ugovoru s KBF-om i upravljanju Filozofskim fakultetom. Žestoku je borbu vodio i s SDP-ovim ministrom Željkom Jovanovićem i njegovim pomoćnikom Sašom Zelenikom, jer je i njihov reformski paket, ne samo kroz uvođenje reda u znanstveno napredovanje i financiranje, prijetio slabljenju utjecaja njegovog klana.

Rektor Boras osobno je ušao u izdavački savjet Hanza medije, kojoj dva sveučilišta za objavu mjesečnika Universitas godišnje plaćaju čak dva milijuna kuna. Na čelu nakladničkog savjeta Universitasa nalazi se, naravno, Ante Čović

Jovanović i Zelenika taj su akademski rat izgubili. Kada ih je Zoran Milanović smijenio, stvari su za Čovićev klan ponovo krenule nabolje, pogotovo kada su Boras i on 2014. postali rektor i prorektor, ostavljajući Previšića da kao novi dekan Filozofskog fakulteta nastavi slijediti liniju. Time su stekli i formalnu moć da dominiraju Sveučilištem u Zagrebu. Čović je od novog i vrlo suradljivog ministra Vedrana Mornara koncem 2014. uspio pribaviti proglašenje Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku, kojem je voditelj, i u čijem su se upravnom vijeću skrasili ljudi iz njegovog kruga, poput Jurića, Kukoča i Amira Muzura, inače člana aktualnog Povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost Ministarstva znanosti, koje dodjeljuje financijske potpore. Vrhunac tog projekta ovladavanja sustavom bio je dolazak njihovog čovjeka Barišića na funkciju ministra znanosti. Nerazdvojni tandem Čović-Barišić, profesori filozofije u Zagrebu i u Splitu, uspio je oko sebe ujediniti dva najmoćnija hrvatska sveučilišta.

To povezivanje provedeno je i kroz projekt zajedničkog izdavanja mjesečnika Universitas, koji je kao prilog Slobodne Dalmacije ranije izdavalo Sveučilište u Splitu. Koncem 2015. Boras i splitski rektor, HDZ-ovac Šimun Anđelinović, potpisali su sporazum o zajedničkom projektu izdavanja hrvatskih sveučilišnih novina, pa je prošireni Universitas od 1. veljače 2016. počeo izlaziti i u Jutarnjem listu, još jednom izdanju Hanza medije Marijana Hanžekovića. Rektor Boras osobno je ušao u izdavački savjet te komercijalne medijske kuće, kojoj dva sveučilišta za objavu svojeg mjesečnika godišnje plaćaju čak dva milijuna kuna. Na čelo nakladničkog savjeta Universitasa postavljen je, naravno, Ante Čović, a glavna zvijezda tog lista u posljednjim brojevima je, naravno, ministar Pavo Barišić, kojeg se promovira i brani od svih afera. Sadržaj lista je takav da ga je sam rektor Anđelinović opisao kao ‘snažno glasilo Rektorskog zbora’: radi se o nekritičkoj samopromociji vodećih ljudi dvaju sveučilišta i njihovih projekata, o kojima hvalospjeve učestalo pišu njihovi izravni štićenici.

Sustav je, kako vidimo, dobrano stavljen pod kontrolu, ali žudnja za moći je neutaživa. Trenutno su, pored ključne bitke za obranu Barišićevog ministarskog položaja, otvorena još dva važna žarišta. Jedno je Filozofski fakultet, gdje je Čovićev klan još uvijek suočen sa snažnim otporom stotina studenata i nastavnika, a drugo su Hrvatski studiji, na kojima su posljednjih godina nalazili utočište profesori filozofije čije su karijere na Filozofskom fakultetu bile naglo zaustavljene. Tamo su danas i Čovićevi stari neprijatelji i neki od njegovih i Barišićevih prijavitelja Odboru za etiku. Početkom prošle godine rektor Boras pokrenuo je postupak rješavanja pravnog statusa Hrvatskih studija, kojima je zabranio daljnja zapošljavanja, izbore u nastavna zvanja i izmjene studijskih programa. Na čelo Odbora za provedbu postupka rješavanja pravnog statusa Hrvatskih studija postavio je nikog drugog nego prorektora Antu Čovića, čovjeka koji je te studije osnivao, koji je s njih otjeran i koji je s nizom njihovih zaposlenika u direktnom sukobu, i to uz privatne tužbe. U istom odboru je i akademik Mislav Ježić, još jedan čovjek iz Čovićevog i Barišićevog kruga, koji je s njima bio otjeran s Hrvatskih studija, pa kasnije s Čovićem tražio ukidanje niza njihovih programa. Prošlog tjedna Senat Sveučilišta u Zagrebu donio je odluku kojom je status Hrvatskih studija srozan na razinu sveučilišnog odjela, a studenti i nastavnici strahuju da je to samo korak prema njihovom gašenju.

Način operiranja opisane družine najbolje je u jednom intervjuu Vijencu iz 2011. definirao sam Čović, govoreći o ‘parastrukturama’ koje vladaju Hrvatskom: ‘Parastruktura je skraćeni naziv za paralelnu strukturu državne moći. Formira se kao neformalni centar moći iza kulisa i unutar mreže službenih državnih tijela i institucija. Poput karcinoma može se ugnijezditi u bilo kojoj točki državnog organizma iz koje onda kapilarno crpi političku moć i koncentrira materijalna sredstva’.

Novosti su o svemu tome namjeravale pričati i s profesorom Čovićem, no kada smo ga nazvali vodili smo, od trenutka u kojem smo se predstavili i najavili pitanja, krajnje neobičan razgovor. Čovjek koji se javio na Čovićev mobitel počeo je tvrditi da smo pogriješili broj. Negirao je da je on profesor Čović, a kada smo ga pitali s kime onda razgovaramo, odgovorio je: ‘Ne znam’.

Sinovi i kćeri

Ante Čović još od 1997. urednik je i biblioteke ‘Bioetika’ pri izdavačkoj kući Pergamena u vlasništvu njegovog studentskog kolege i prijatelja Ante Selaka, profesora Učiteljskog fakulteta i prvog direktora Hrvatske sveučilišne naklade. Pergamena se također može pohvaliti potporama Ministarstva znanosti, od kojeg je 2015. dobila 206 tisuća kuna, a 2016. još 67 tisuća kuna, uglavnom za knjige Čovićeve biblioteke. Tu je on objavio i vlastitu knjigu ‘Etika i bioetika’, ali i knjige drugih ljudi iz svoje bioetičke mreže, uključujući Hrvoja Jurića, Ivicu Kelama, Ivanu Zagorac i Amira Muzura, aktualnog člana Stručnog povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost Ministarstva, koji je s Čovićem i u vodstvu spomenutog centra za bioetiku.

Selakova kći Marija Selak zaposlena je 2010. na Odsjeku za filozofiju, čiji je pročelnik te godine postao Čović, i to kao znanstvena novakinja na njegovom projektu ‘Zasnivanje integrativne bioetike’. Mentor doktorske teme bio joj je Lino Veljak, na čiju je Katedru za ontologiju primljena 2013., a stručno povjerenstvo za ocjenu doktorata činili su joj Čović, Jurić i Tomislav Krznar, profesor Učiteljskog fakulteta. Na Odsjeku za filozofiju 2013. je zaposlen i Fran Ljudevit Ježić, tada 25-godišnjak, inače sin akademika Mislava Ježića, prvog predsjednika i kasnijeg počasnog predsjednika Barišićeve Paneuropske unije, koji danas zdušno brani ministra. Fran Ljudevit Ježić također je aktivan u Paneuropskoj uniji, u čijoj su mladeži i ministrov sin Mislav Barišić i mladi Tomislav Čović.

Čovićev podmladak polako preuzima i Hrvatsko filozofsko društvo, koje vodi Zdravko Radman, čovjek s dokazanim plagijatom. Hrvoje Jurić je administrativni tajnik, Marija Selak predsjednica nadzornog odbora, a Fran Ježić član upravnog odbora.