Rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras, povrh toga i predsjednik sinoda Hrvatske starokatoličke crkve, konačno je smislio što učiniti s onima koje vidi kao zabludjelu pastvu s Filozofskog fakulteta. U redu, jasno je da mu je prvi korak, nakon svega čemu smo svjedočili posljednjih godina, moralo biti uklanjanje nepoćudne uprave te sveučilišne sastavnice. Ali nije to bilo sasvim jednostavno, bez obzira na praktičnost epidemioloških mjera u kombinaciji s razdobljem uoči godišnjih odmora. Jer neki će požuriti da ustvrde kako je iskoristio takvu situaciju za organiziranje glasanja na daljinu, umjesto fizičke sjednice, a s već napuhanim luftmadracima za plažu. I jest, mada je vjerovati da bi Boras i bez zloupotrebe socijalne distance uspio sakupiti nužnu dvotrećinsku većinu senatora za smjenu Vesne Vlahović-Štetić.

Dekanica najvećeg fakulteta u Hrvatskoj ipak nije suspendirana zbog korone i ljetnog raspusta, nego zbog kolopleta podzemnih odnosa zagrebačke akademske elite s Borasom na čelu. Trijumfu rektorata prethodio je dugogodišnji mukotrpni rad sveučilišnih zaplotnjaka, no tek završni čin odaje ruku brižnog gospodara: pretpostavljenome jogunastom stadu Boras je upomoć poslao profesora veterine.

Vršitelj dužnosti dekana te ustanove bit će tako do daljnjeg Miljenko Šimpraga, ugledni kadar s Veterinarskog fakulteta, inače prorektor, dakle, jedan iz Borasove provjerene klike. O impresivnoj tehnici kojom je rektorat obavio sve radnje za oktroiranje takvog rješenja dalo bi se raspredati unedogled, jer se ne svode samo na tajming i glasanje pomoću e-maila. Recimo, dramskog je štiva dostojan Borasov prošlotjedni sastanak s Draganom Bagićem, predloženikom Filozofskog fakulteta za v.d. dekana, izabranim zbog toga što dekanici ionako najesen ističe mandat. Rektor je tog profesora sociologije dočekao navodno posve srdačno – ta nema ništa osobno protiv čovjeka – da bi mu doslovno iza leđa na adresu Filozofskog uputio obavijest o suspenziji dekanice i naprasnom preuzimanju ustanove. Odmah je Bagića upoznao i sa Šimpragom, kad su već obojica tu, te mu ljubazno ponudio da uzme funkciju njegova prodekana; sociolog ih se zatim nekako riješio.

Minucioznu režiju te vrste omogućila je, međutim, jednostavna činjenica da je smjena dekanice Vlahović-Štetić uslijedila netom poslije opravomoćenja jedne sudske presude, no koja je u rektorat stanovitim putem dospjela bitno prije negoli drugoj strani u sporu. Riječ je o epilogu spora između prorektora Ante Čovića, po mnogima najutjecajnijeg lica na Sveučilištu u Zagrebu, i Filozofskog fakulteta kao njegove matične adrese. Čović je naime tužio Filozofski zbog pokretanja istrage fakultetskog etičkog povjerenstva nad njegovom profesurom, a zagrebački Županijski sud odlučio je u njegovu korist.

Rektor je odabrao put koji postojeće tenzije sigurno može jedino povećati. Bilo je jasno da je imao mogućnost njihova smanjenja. Nažalost, ovo je bila njegova svjesna solucija u suprotnom smjeru, onom koji produbljuje krizu – kaže profesor sociologije Dragan Bagić

Doduše, kako potom upozorava Nezavisni sindikat znanosti i obrazovanja, sud se izjasnio protiv fakulteta, ali nije ujedno Čoviću dao za pravo u dijelu koji se odnosi direktno na dekanicu i njezino tobožnje mobingiranje kolege koji joj je, uostalom, na kraju krajeva i nadređen. Ona tako nije ‘osuđena za šikaniranje-mobing zaposlenika Fakulteta te za povredu njegova dostojanstva, časti i ugleda’, kao što stoji u dopisu rektora Senatu sveučilišta. Ali ta je interpretacija proturena radi zaključka da je sve to već ‘samo po sebi dostatno za suspenziju’, iako je sud odbacio zahtjev Ante Čovića za utvrđivanje neodržive teze da ga je sama dekanica uznemiravala. Ovaj moment friziranja presude nije bio manje bitan od rečenog tajminga sjednice ili njezina izmještanja u virtualni ambijent, no sindikat tu nalazi još spornih mjesta.

Sudu se tako spočitava da nije uzeo u obzir više pojedinosti u vezi s unutarnjom sveučilišnom regulativom koje bi bile presudne za ovaj slučaj. Čovića je etičko povjerenstvo obrađivalo po nalogu Fakultetskog vijeća kao glavnog tijela ustanove – utvrdivši teške nepravilnosti prilikom stjecanja znanstvenog zvanja – iako su u toj obradi počinjeni neki manji proceduralni propusti, dok su neki drugi pogrešno sudski rastumačeni.

U sindikalnoj analizi koja je podastrta zagrebačkim senatorima tvrdi se da sud pogrešno definira funkciju sveučilišnog Etičkog savjeta čiji pravilnici nisu svi ni dostupni, a pored svega mu je koordinator – Ante Čović. Krivnja za objektivno ustanovljene greške adresira se na Vesnu Vlahović-Štetić mada bi ona bila u prekršaju tek da nije postupila prema uputama Fakultetskog vijeća. Osim toga, radi se o prijavi četvorice znanstvenika te nastavnika podnesenoj još 2011. godine, koja je uspješno zataškavana u mandatima dekana Filozofskog fakulteta Damira Borasa, Vlatka Previšića i vršitelja dužnosti Željka Holjevca. I tako dolazimo do počela moćne osovine Boras-Čović, kada taj dvojac u osvit prošlog desetljeća kreće s uvezivanjem srodnih interesa i hijerarhijskim usponom. Pa, vratit ćemo se malo u prošlost, da podsjetimo na polazišta s kojih smo dospjeli u ovako dramaturški baš raskošan zaplet.

Više smo puta ovdje detaljno pisali o tome da je Borasov politikantski fokus bio uvjetovan podrškama koje su mu omogućile da postane rektor, i da se održi na toj poziciji. U središtu tih relacija zatekli su se njegovi kolege popovi, odnosno rimokatolički kler u akademskim krugovima, koji će upravo u doba Borasova rektorovanja ostvariti najveća prava na Sveučilištu u Zagrebu. Ali jedno im nije uspjelo: pohod na Filozofski fakultet kao mjesto održavanja zajedničkih studija s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, koji je trajao kroz veći dio prošlog desetljeća.

Čoviću, s druge strane, na žulj su stali neki mlađi filozofski kolege koji drže da postoji kontrast između njegove karijerističke strasti za upravnom dominacijom i znanstvene utemeljenosti samog mu profesorskog zvanja. Te filozofe će Ante Čović uz pomoć Damira Borasa i dozlaboga široko tumačenih ingerencija rektorata progoniti tako ustrajno da će zbog njih faktično zgaziti jednu novonastajuću sveučilišnu sastavnicu – Hrvatske studije. Pretvorili su ih u ladanje svoje i svojih najodanijih pomagača, pritom se odreda izborivši za žuđeno produženje radnog vijeka i samih ovlasti, već tamo najzornije demonstrirajući kako imaju proći svi koji im se usprotive. A pisali smo i o povezivanju utjecaja koje se ilustrativno može usporediti s vladavinom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, jer je u biti posrijedi ista špranca.

U oba slučaja imamo poslušnike koji ne dižu ruke zato što su rođenjem takvi, nego zato što figure na vrhu piramide poprilično nesmetano koriste funkciju da instrumentaliziraju sve pogodne vrijednosti u smjeru svog osobnog statusnog interesa, dabome i materijalnog. Već smo u ovim novinama s obzirom na to iznijeli razne konkretne poveznice koje se tiču imenovanja na položaje, dodjele nagrada s financijskim dodatkom, otvaranja studijskih programa s nastavnim sinekurama, odobravanja projekata koji danas znače akademsko postojanje itd. Pratili smo privatna poznanstva i personalne te institucionalne zavisnosti, ustanovivši da imamo posla s klijentelističkom i nepotističkom mrežom upravo grandioznih proporcija. Uz neizbježni ideološki bonus, naravno, jer nije ni sva ona priča o sakralnom i sekularnom forsirana bez ikakve opipljivije svrhe.

Štrajk ne možemo planirati dugo unaprijed, bar ne dok ne znamo kako će najesen izgledati epidemiološka situacija. Nismo optimisti, ne očekujemo stvarne promjene dok su god Boras i Čović na vlasti – govori profesorica fonetike Jelena Vlašić Duić

Ali zato, uza sve pogodnosti kojima raspolažu, oni sebi danas mogu dopustiti i dozu ciničnog nehata spram formalnopravnih okolnosti koje uređuju i kojima se načelno vode. Samo malo šlampavosti koštat će Filozofski fakultet smicanja kompletne uprave u rektorskom činu autodafea, dok u odnosu na vlastite posle oko Senata, Hrvatskih studija ili Filozofskog, rektor i prorektori više ne moraju strahovati ni za kakve formalnosti. Oni su utoliko zaista uspjeli obraniti sveučilišnu autonomiju, čak u odnosu na aktualnu izvršnu državnu vlast, ali kao pročišćeni vid svoje autokracije u kojoj im nitko ne može suštinski ništa. U krajnjoj liniji, nema razloga da se čudimo tome kako funkcionira Sveučilište u Zagrebu, ako na sličan način djeluju i hrvatska ekonomija, sudstvo, politika, sport, mediji, da ne idemo dalje ili specifičnije po sektorima.

Dragan Bagić nam nije htio govoriti o tome širem horizontu pojave Boras-Čović, kao ni o bizarnom susretu s rektorom i prorektorom koji će par dana kasnije zauzeti ured dekanice Vlahović-Štetić. O tome ćemo slušati u kuloarima koji su antologijsku pikanteriju brzo pronijeli glavnim gradom Hrvatske, pa i ostatkom zemlje kao njegovim privjeskom. ‘Želio bih reći nešto drugo’, odgovorio nam je Bagić, ‘a to se tiče mog utiska da je rektor odabrao put koji postojeće tenzije sigurno može jedino povećati. Bilo je jasno da je imao mogućnost njihova smanjenja. Nažalost, ovo je bila njegova svjesna solucija u suprotnom smjeru, onom koji produbljuje krizu. Tako nam dolaze i dekan i prodekani po tko zna kojem ključu, neki od njih s posve upitnim kvalifikacijama. Ali predstoji nam i po drugim osnovama vrlo osjetljivo razdoblje. U rujnu nas očekuje imperativ nastavka reformskih procesa pokrenutih od dosadašnje uprave, no više je nego upitno hoće li privremena uprava imati kapaciteta i volje za to.’

Naravno, privremena uprava je i poslana da bi zaustavila sve procese koje je pokrenulo Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta, tako mrske rektoratu. Ali tu ustanovu u narednom semestru čeka i neizvjesnost oko epidemioloških mjera i mogućnosti rada, kako redovnog, tako i kriznog u odnosu na nametnute izvanredne upravne okolnosti. Bagić poručuje i da se Filozofski uslijed svih tih nedaća ne smije prepustiti letargiji, dati stihiji da prevlada ono za što su se godinama borili. ‘S tim da nam ne smije’, dodao je, ‘nakon ovakve, još jedne nepravde, otpor upravi postati cilj sam za sebe. Nego to mora ostati dobrobit fakulteta, adekvatno mu funkcioniranje i unapređenje nastave po reformski zacrtanim smjernicama.’

Jelena Vlašić Duić, profesorica fonetike i predstavnica Inicijative za Filozofski fakultet, kazala nam je da će u vrijeme slanja ovog broja Novosti u tiskaru vjerojatno u toku biti pokušaj Miljenka Šimprage da pročelnike fakultetskih odsjeka suoči s novim prodekanima. Ipak, oni to ne bi trebali dopustiti, ako ni Fakultetsko vijeće nije prihvatilo njihovo imenovanje. ‘A za dalje ćemo tek vidjeti, u ovisnosti o razvoju događaja. Štrajk ne možemo planirati dugo unaprijed, bar ne dok ne znamo kako će najesen izgledati epidemiološka situacija, pa će se odlučivati prema onome što se tek bude ispostavilo. Ali nismo optimisti, ne očekujemo stvarne promjene dok su god Boras i Čović na vlasti’, rekla nam je Vlašić Duić.

Šimpraga je u tome najmanji zalog ususret boljim danima na Filozofskom fakultetu i ostatku Sveučilišta u Zagrebu. Dosta o tome govori činjenica da profesor veterine kojeg je vrhovni zagrebački akademski pastir izabrao navodno radi ozdravljenja ukupne situacije najbolje kotira kao stručnjak za janjetinu, ne živu janjad. Ako se ne varamo, istaknutiji znanstveni prinos dao je primarno u području spravljanja janjeće paštete, a to je valjda elitna materija u odnosu na pileću ili svinjsku.

Ali konačno će ionako na samim nastavnicima i studentima Filozofskog fakulteta ostati izbor hoće li se dati tretirati kao stoka sitnog zuba za šišanje i klanje, simbolički pojmljeno, ili poput aktivnog političkog subjekta koji su gradili posljednjih godina. Oživljeni plenum s izglasanim zahtjevima prema rektoratu prošlog tjedna, kao i podrškom par drugih fakulteta Filozofskom, može biti dobra uvertira u nastavak otpora umjesto namijenjenog im blejanja. Pa ako ni tad zaista ne bude neke druge i bolje mogućnosti, da se pažljivije razmotri tamo usputno spomenut izlaz u vidu konačnog odvajanja fakulteta iz zagrebačkog sveučilišta.