>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Biljana

Sestre rođene nisam imao, ali sam skoro dvadeset godina imao sestru. Zvala se Biljana, a prezivala se Jovanović. Onaj ko naš odnos nije znao, po onome kako smo se jedno drugom obraćali, mogao je pomisliti da se igramo oca i djeteta: zvala me je ‘Sine’, a ja nju ‘Stari’

Sestre rođene nisam imao, ali sam skoro dvadeset godina imao sestru. Zvala se Biljana, a prezivala se Jovanović. Onaj ko naš odnos nije znao, po onome kako smo se jedno drugom obraćali, mogao je pomisliti da se igramo oca i djeteta: zvala me je ‘Sine’, a ja nju ‘Stari’. Upoznali smo se u Knjaževcu, juna 1976, na festivalu kulture mladih Srbije. Ona je bila dobila za poeziju drugu nagradu, a ja treću. Prvu je bio dobio Radojica Stojiljković iz Vranja. To mi je dosad jedina nagrada za stihove u području ovoga jezika. I njoj je, ali je ona brzo prešla na prozu, pa ta stvar, mnim, nije kod nje tako izrazita kao kod mene.

U danu kad smo se upoznali mi smo prvi put i čuli jedno za drugo. Nagrade su dodjeljivane u podne, bilo je to na jednoj velikoj pozornici, uz koju su bile tribine, pune svijeta. Podnevno sunce je svemu bilo skratilo sjenku, a televizijske kamere su sve snimale, možda je sve bilo direktno prenošeno. Kad je na pozornici pročitala svoje nagrađene stihove i sišla te opet sjela na mjesto pokraj mene, a prije no što će voditeljica najaviti mene, odnekud se, mimo programa, nasred te goleme pozornice, obučen u brigadirsku bluzu, obretnuo jurodivi pjesnik iz Skadarlije Žika Obretković, stao za onaj mikrofon i dreknuo:

Vreme je dosta vruće

Brigadir izašo da sunča pluće.

U publici muk, moderatori i snimatelji zbunjeni, režija traži da se uljez makne. Biljana me pogleda i glasno kaže: ‘Odličan je, čisti festivalski tip!’ Ljudi oko nas u čudu, a Biljana me opet pogleda i naglas mi naredi: ‘Zakopčaj to dugme na toj košulji, da ne izgledaš kao đilkoš! I nemoj da sunčaš pluće!’

Nakon dodjeljivanja nagrada, društvo je otišlo malo u šetnju preko onih mostića na Timoku, pa u kafanu. Tu se u toploj junskoj večeri popilo i malo vina, pa se, kako to već zna bivati, krenulo u kazivanje stihova. Biljana ni za živu glavu nije htjela da se uključi, rekla je da joj je to odvratno, a kad je red došao na mene, ja sam, mimo svake festivalske svečanosti, kazao pjesmu sandžačkog pjesnika Muhameda Abdagića ‘Vješanje’:

Šta je to vješanje?

Imamo djelimično

i imamo potpuno vješanje

Djelimično je kad obješeni dijelom tijela

visi

a dijelom se naslanja na tle

i imamo

potpuno

kad obješeni

slobodno

visi

Pjesma je veselom društvu zadala nešto kao grč, nešto i kao zabezeknutost, Biljana je zamuknula. Ni riječ. Ispod crvenkaste kose lice joj blijedo, pali cigaru, povuče dim, pogleda me i otme joj se jedan mali drhat ukraj usta. Povuče još jedan pa me upita, dobro, bre gde si otkopao to visokoškolsko predavanje o vešanju, što si nam ga sad skresao. Kažem joj da mi je pjesmu, otkucanu na listu papira, dao prije koji mjesec pjesnik Ismet Rebronja. A taj Ismet odakle je? Iz Bihora rodom, ali živi u Novom Pazaru. A taj Abdagić, živi li i on u Pazaru? Ne, on živi u Sarajevu, ali je rodom iz Sjenice. Ah, Sinane sine, od Sjenice, rekne mi Biljana. Tu me je prvi put zovnula ‘Sine’. Ja sam nju, ne znam kada, ali svakako kasnije, počeo zvati ‘Stari’. I tako smo se zvali dvadeset godina. A smatrali smo se, i bili smo, čvrsto povezani. Najtačnije bi bilo reći da sam je smatrao sestrom. Iako je nikad nisam zovnuo ‘sestro’. Nije ni ona mene zvala bratom. Kad me nije zvala ‘Sine’, zvala me je šeretski (o to je trebalo čuti i gledati!): ‘Turčine’.

Iz Knjaževca smo se u Beograd vratili prekosutradan, ali se ne sjećam kako. Ne znam ni jesmo li se zajedno vratili. Znam samo da smo se u Beogradu krenuli viđati i družiti. Biljana je tada imala dva prezimena Jovanović Lakićević, bila je udata, upoznao sam joj i muža, Dragana D. Lakićevića. Stanovali su na Novom Beogradu, u ulici Narodnih heroja ili Omladinskih brigada (stalno brkam taj čvor kod Fontane), pa je poslije stanovala sama u Pariske komune, pa u Studentskoj, pa na Bulevaru Avnoja. Ja sam, kad smo se upoznali, stanovao u ulici Vojvode Bogdana kod Vukova spomenika, stara kuća, moja soba je imala prozor na sjever. Nekoliko puta je dolazila k meni, ja k njoj češće. Književna omladina Srbije joj je sljedeće godine objavila zbirku pjesama s naslovom ‘Čuvar’. Kad joj je knjiga izišla iz štampe, našli smo se u kafani ‘Takovski grm’. Izvadila je iz torbe nekoliko primjeraka: crvene korice, crna slova, udnu bijela traka i na njoj četiri krilata konja, znak edicije Pegaz. To je prva knjiga koju sam dobio na dan kad je izašla iz štampe. I prva knjiga a da mi u njoj posvetu napiše onaj koji je knjigu napisao. Buljio sam u svako slovo na koricama, mjerio ga, aman. Te godine sam se preselio u Zemun, u potkrovlje kuće dobre porodice Tramošljanin, u Timočkoj ulici, na kraju autobuske linije petnaestice. Uveo sam u sobicu i telefon. Noćnih sati smo se natelefonirali. Viđali smo se i redovno i neredovno, a telefonirali i noću i danju. I svađali smo se, uglavnom blago, ponekad bogme i žestoko, ali fer. Ona je bila žestok protivnik Tita i partije, ja nisam. A u partiji nismo bili ni ona ni ja. Meni je bila smiješna njena velika strast u antititoizmu. Tito meni nije smetao, nisam bio protiv njega. Ali su u tom našem polju za svađanje postojale jasno povučene linije: centar, kazneni prostor, aut, penal. Nije bilo udaranja bez lopte, nismo imali ni sudije. Bilo je i igre bez lopte. Svađe su nam bile usmene, a ona pisma što su nam se sačuvala kazuju da smo napismeno bili drugi ljudi.

Brzo sam saznao da joj je majka umrla kad je ona imala dvije godine. I da je nije upamtila. Upoznao sam joj i sestru Anu i brata Pavla. I dvije tetke, očeve sestre Rosu i Dragicu. Dva-tri put je, kad sam bio kod nje, u njen stan navratio i otac Batrić Jovanović. S njime je Biljana razgovarala nekako prigušeno, on je bio čovjek partije, službovao je i kao ambasador. Sa mnom je bio srdačan. Kasnije, osamdesetih godina, stalno se javljao u Skupštini Jugoslavije s nekakvim pitanjima o Kosovu, to mi je bilo dosta odbojno i nekako nesuvislo, a vonjalo je na nacionalizam. A kad je Milošević preuzeo vlast, Batrić je potpuno poslobio, pa je nekoliko puta izjavio ponešto odvratno o Titu, petnaest godina nakon što ga Tito više nije mogao čuti. Ali to nije bio antititoizam Biljanin, već onaj prizemni, za dnevni rasol pijanog puka. Biljana je bila istinski ljevičar, otac ne znam šta je bio.

Prošlo nekoliko godina. Ja otišao u vojsku u Ljubljanu. Pisma, dosta pisama, više njenih no mojih. Poslije vojske sam iz Beograda često odlazio na selo. Po sedam-osam mjeseci nisam dolazio u Beograd. U proljeće osamdeset treće u Ateljeu 212 igra se Biljanina predstava ‘Leti u goru kao ptica’. S Golije dođem u Beograd, mnogo svijeta, pun Atelje. Poslije premijere, u bifeu, čestitanja, glumci, prijatelji. Odande nas nekoliko – Vasa, Džems, Stršljen, Jagoda – odemo u kafanu ‘Beli grad’ na Zelenom vencu. Biljana je za stolom preko puta mene. Najednom, potpuno nestvarno, iz ograde zubne joj izleti: ‘Je li, Sine, a da li je onaj pesnik Abdagić napisao još pesama osim one o vešanju?’ Jes, kako nije. ‘E daj mi kaži barem još jednu.’ I ja reknem ovu:

Pjesnici vode porijeklo

od tetrijeba

Jer tetrijeb kad pjeva

zaturi glavu unazad

i zažmuri

I sav se preda pjesmi

i ništa ne zna za drugo

niti oka otvara

niti hoće da zna

I tada ga je najlakše

ubiti

Opet Biljana, kao i prije sedam godina, u onoj kafani u Knjaževcu, povuče dim, opet joj zadrhti rub usne: ‘I ova pesma je o mojoj majci; i ona je zaturala glavu unazad i žmurela; i možda se predala pesmi.’ Stari, ne razumijem kako to i ova pesma? ‘Zar nisi shvatio da je moja majka pisala pesme, Sine?’ Nisam, Stari, shvatio, kad da shvatim. ‘A zar nisi shvatio da se moja majka obesila?’ Kako da shvatim, Stari, kad mi nisi rekla? ‘Aman, Sine, sve što sam ti u onolikim noćima pričala, i što sam mislila da si ukopčao, sve si to zaboravio u onoj tvojoj Goliji’.

1/1