>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Blajburški poučak

Ako iz ovlašno denacificirane Austrije stižu poruke da ove godine na Bleiburgu ne smije biti ostrašćene nostalgije za NDH, onda je jedini zaključak da je Hrvatska denacificirana još manje i da je u njoj danas više ustaškog pronacizma nego u ijednoj članici Evropske unije

Kada je svojedobno prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman tužio, preciznije, dao tužiti Feral Tribune, u središtu je bio Jasenovac, ali bio je dotaknut i Bleiburg. Tuđman se zapjenio zbog, moram priznati, žestokih i izrugujućih kritika Ferala na njegovu ideju da se u Jasenovcu otvori novo spomen-područje u kojem bi zajednički bile pokopane žrtve ustaškog terora i počinitelji ustaških zločina. Bez lažne skromnosti, vješto smo se branili (suoptuženi smo bili Viktor Ivančić i ja). Tvrdili smo da predsjednika Republike nismo uvrijedili mi nego ga je uvrijedio sam Tuđman jer silna povika koja se u svijetu digla zbog ovog ‘miksanja kostiju’ nije stizala na našu nego na njegovu adresu. Osim toga, bilo je tu i efektnih ubadanja, pa je Ivančić postavio cinično retoričko pitanje zašto se zajednička grobnica ne podigne na Bleiburgu, nego baš u Jasenovcu. Smisao je bio jasan. Ako već želite oskrnaviti jedno memorijalno svetište, zašto ste se uhvatili baš Jasenovca, evo vam Bleiburg koji je već bio zagađen višegodišnjim ustašonostalgičarskim hodočašćima, koja su se nastavila do danas.

Usto, ovaj Ivančićev prijedlog sadržavao je i jedan lukav ‘ustupak’ hrvatskoj proustaškoj desnici. A to je da vulgarno i svetogrdno redizajniranje Jasenovca ima žestokih protivnika kod kuće, tu je Feral prednjačio, ali nije bio jedini, dok su austrijske vlasti tretirale blajburška pronacistička okupljanja kao manje-više hrvatsku a ne svoju stvar, i tako je bilo čak i dok je na vlasti bila ljevica, a poslije i velike lijevo-desne koalicije. Ukratko, to je za Austrijance više bilo vanjskopolitičko nego unutrašnjopolitičko pitanje. E, sada je tome izgleda došao kraj. U Austriji se ove godine prvi put pojavio ozbiljan pokret otpora ustašluku na Bleiburgu u koji su se, očito po dulje sklapanom dogovoru, uključili ljevica, desnica, regionalna Katolička crkva, pa čak i desno-populistički kancelar Sebastian Kurz.

Ovaj posljednji inače jako imponira hrvatskoj nacionalističkoj desnici jer je jedan od arhitekata ožičavanja Evrope prema inorodačkim narodima koji s juga u nju hrle, ali bi ga se zapravo trebala pribojavati. Ne, ne radi se o tome ili samo o tome da Kurz uništava njihove sanjarije o Hrvatskoj kao ‘predziđu kršćanstva’, jer se ta mitska kulturalna tampon zona sada pomiče sjevernije, nego o nečem puno važnijem. Najveća tlaka, prava noćna mora za krajnju, profašističku desnicu nastupa kada se njoj suprotstavi sama desnica, koja također može biti vrlo konzervativna, ali u tome i jeste kvaka, jer je ona zaštićena od prigovora zbog manjka nacionalne svijesti i patriotizma. Puno je takvih primjera, od njemačkog kancelara Konrada Adenauera, američkog predsjednika Richarda Nixona, reformiranog frankista Adolfa Suareza, do našeg Ive Sanadera. Sada im se priključio i austrijski kancelar Sebastian Kurz. Je li Kurz dorastao Adenaueru, koji je svojedobno bio jamac njemačke (i evropske) desnice da se nacisti neće vratiti na vlast? Pa, ne baš. Niti su izazovi isti, niti su, bogami, njih dvojica istog političkog kalibra. Kurz je ovih dana rekao da se blajburški skup neće, ne može zabraniti, očito izbjegavajući otvorenu konfrontaciju sa službenom Hrvatskom, koja je njegov pokrovitelj. Ali je i dodao da će austrijska policija intervenirati u slučaju ponavljanja ustaških incidenata, čime je udovoljio i onima u Austriji koji blajburšku komemoraciju odnedavno nazivaju ‘najvećim nacističkim okupljanjem u Evropi’. Iako su ove godine glasniji nego inače, ne treba imati iluzija da takvi čine dominantnu struju unutar austrijskog javnog mnijenja, štoviše, prije bi se moglo reći da se radi o sada nešto aktivnijoj manjini. Nije potrebno biti ekspertni poznavatelj današnjih austrijskih političkih prilika za ovakav zaključak, dovoljno je poznavati neke povijesne činjenice o kojima se u javnosti ne zna puno, ali to ne znači da su manje točne.

Austrija nije prošla ozbiljan proces denacifikacije, iako je u neku ruku nacizam, kao uostalom i sam Hitler, baš odande potekao, u svakom slučaju ta denacifikacija bila je puno površnija ili i namjerno aljkavija nego u Njemačkoj. Uostalom, u Njemačkoj je nezamislivo da bi jedan profašistički skup kao blajburški uopće bio dozvoljen, i sigurno je da u Berlinu ne bi dali ni pet centi za cmizdrava uvjeravanja hrvatskih vlasti i ovdašnje Katoličke crkve da je to samo odavanje počasti žrtvama komunističkog terora. Oni bi to jednostavno zabranili i šlus. Da se razumijemo, i u Njemačkoj komunisti imaju lošu, najgoru reputaciju, ali to ne prelazi u slijepi fanatizam koji je napustio zadnje prostore zdravog razuma, što se dobro vidi iz manifestacija u povodu dva stoljeća od rođenja Karla Marxa.

I tu počinje priča o groznoj, nepodnošljivoj hipoteci koja leži na današnjoj Hrvatskoj. Ako njoj i iz ovlašno denacificirane Austrije stižu poruke da ove godine na Bleiburgu ne smije biti ostrašćene nostalgije za NDH, onda je jedini logičan zaključak da je ona denacificirana još manje. A to praktički znači da je u njoj danas više ustaškog pronacizma nego u ijednoj članici Evropske unije, uključujući Italiju, pa i Njemačku, gdje toga također ima, ali samo na rubovima političke scene (ali zato ima koliko hoćeš desnog populizma). Naravno da poslije toga preostaje, što upravo gledamo posljednjih tjedana, a s prekidima i puno dulje, još samo valjanje po muljevitom dnu sa sebi sličnima. Prvenstveno sa Srbijom, s kojom se vode teške verbalne bitke, koja je ostala vjernija ostavštini antifašizma, iako je lako vidjeti da nije nijedna. No odgovornost Hrvatske objektivno je veća zato što je ovdje antifašistički otpor bio značajno veći, čak izmjerljivo veći, jer je najvažnije dijelove Srbije oslobodila Crvena armija, a Hrvatsku sami hrvatski partizani, sa srpskim suborcima. Zato blajburška okupljanja, pa i ovo koje slijedi, ne mogu biti shvaćena drukčije nego kao indikator zdravstvenog stanja hrvatske nacije. A to stanje ne može biti dobro ne toliko zbog toga što je službena Hrvatska, preko parlamenta, pokrovitelj tih okupljanja, koliko zbog toga što na Bleiburgu nikada nitko nije rekao da zločini koje on simbolizira nisu pali s neba.

Oni su bili osvetničko reagiranje na prethodna ratna zlodjela koja ne samo što su bila puno veća, nego su bila i pomno planirana od ustaških vlasti, čak su bila ugrađena u zakone zločinačke NDH. Eto, tako bi trebao glasiti blajburški poučak, koji nije isključiv nego sasvim uravnotežen i, uostalom, posve u skladu s gledanjem na zločine koje su počinili antifašistički saveznici koncem Drugog svjetskog rata. Ali čim nam u prihvaćanju tog poučka treba pomoć Austrijanaca, koji se i sami teško muče da provare svoju prošlost, vidiš da od toga nema kruha.

1/1