>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bolje ružan nego lijep

Tvrdnju da je ljepota glavobolna, da je čak štetna i da je opasna slušao sam često. Evo, blizu četrdeset godina od riječi Isa-hodže, našao sam da bi se s njime složio, pa i slaže se, napismeno se slaže, humanista (i veliki feminista!) Ortensio Lando

Početkom jedne zime došla iz Beograda u Grab ekipa televizije. Sedam ljudi. Spavaju po kućama u selu, trojica su kod nas. Hoće da naprave emisiju o meni i o tome kako ja u Grabu prevodim Ovidijeve Metamorfose. Meni nije pravo da to čine, i opirem se, tek sam preveo pola knjige, nije mi pravo da se to razglasi. Ali nemam kud, moje nećkanje je bilo nećkanje, nije bilo odbijanje, ljudi mi došli u kuću, pada snijeg i ljudi će ostati dok ne učine šta su naumili.

U jednom danu među danima dok se još nećkam, cijela ekipa ode sa mnom u Muhovo, selo ispod Graba. Ode zato što sam ekipi kazao da tu već nekoliko godina živi i u prizemlju jednospratne kuće drži kafanu nekadašnji hodža Iso Gudžević. Čim su čuli da ima hodža mehandžija, ljudi s televizije odluče da snimaju i mehanu i hodžu koji u njoj toči alkoholna pića. Hodža iznosi gostima rakije, sira, pršute, a Beograđani, da me malo omekšaju, u kafani sa sve samim muškinjem, pitaju koji su za mene najljepši stihovi o ljepoti žene. I ja, prpošno i spremno, kažem kako takvih stihova bogme ima dosta, pa izdvojim prizor iz Ilijade, kad starci, članovi vijeća grada Troje, u desetoj godini rata stoje sa kraljem Prijamom na zidinama svoga grada i gledaju kako se k njima penje Helena, žena zbog koje se zaratilo i koji, u desetoj godini pustošenja i pogibije, jednodušno kažu ovako:

Zamjerke nema Trojancu ni s lijepim nazuvkom Ahajcu

Štono zbog žene ovakve već odavno podnose jade:

Obličjem ona veoma na besmrtne boginje liči.

Za taj odgovor sam Maretićev prevod ‘na licu mjesta’ malo popeglao, namjestio sva tri heksametra u daktilske, silabičari bi rekli u sedamnaesterce, s naglašenim svakim trećim slogom, počevši s prvim. Iso-hodža stao s poslužavnikom i sluša te sedamnaesterce. Pa mahne glavom i ove mu riječi izlete iz ograde zubne: ‘Ama, blagoš mene, lako je tijem starcima da opravdavaju toliku pogibiju zbog žene koja njima nije ni rod ni pomoz bog! Ama, rekni ti šta te volja, ali da je ta ljepotica, ta Helena, blagoš mene, šćerka nekojega od tijeh staraca, ama ne bi oni tako zborili, no bi oni drukče zborili!’

Tu ga upita Feliks Pašić: ‘Majstor Iso, kako bi zborili?’

‘Ama, blagoš mene Felikse, ne umijem ti ja kazat kako bi zborili, ali znam da ne bi zborili kako su to zborili na tome bedemu od toga grada Troje. Ne bi, ne bi. Ama ne bi! Evo vidite ovoga Sinana. On je imao jednoga deda po majci. I taj dedo Sinanov je imao jednu šćer, ona je polusestra Sinanovoj majci. E ta šćer je bila ljepotica, eno još je živa. E zbog nje, milom fala Bogu, nije padalo mrtvih glava, a moglo je da ih pane, koja je to bila ljepota. Eto, čoek za koga se udala, nju je otimao dvaput. Bilo je i drugih momaka, da sad o tome ne pričamo, nije to gosposki. Ali je dedo Sinanov živeo stalno na strepnju da se zbog njegove šćeri ne desi kakav veliki belaj. A belaj je svakoj ljepotici komšija. Pa je, rahmet mu duši, dedo Sinanov jedanput svojoj šćeri rekao: I za tebe i za mene bi bilo bolje da si i slijepa no što si toliko lijepa! Tako joj je rekao. To je, blagoš mene, riječ teška, i dedo Sinanov je tu riječ kazao od brige i od muke, jok od želje. Jedanput je rekao da je sretan što joj je otac, pa ga je tako sami Bog spasio da ne pomahnita kad gleda tu ljepotu. A ja ti, blagoš mene, kažem da je ova sloboda koju nam je Tito dao i velika i lijepa, ali je, među nama da ti reknem, i prekolijepa. Poslije rata došla je naredba da sve žene pokrivena lica skinu peču i feredžu, i da ima da idu putom tako da njihno lice može gledati svako u koga su oči navrh glave. E, blagoš mene, Felikse, bolje bi bilo da se naredilo da otkriju lica žene nelijepe i, kako da ti kažem a da se ne ogriješim, one žene čije te lice ne vuče odmah u grehotu. A da žene ljepotice imaju pokriveno lice, da se zbog njihovih lica ne čini bururet po čoeku i belaj među ljudima!’

Iso-hodža nikad nije bio usamljen u takvom mišljenju. Tvrdnju da je ljepota glavobolna, da je čak štetna i da je opasna slušao sam često. Nije mi posao da pravim katalog glava koje su takvu tvrdnju izricale, ali bio kolik da bio takav katalog, s vremenom bi se samo uvećavao. I ne bi bio to katalog samo usmen. Evo, blizu četrdeset godina od te riječi Isa-hodže, našao sam da bi se s njime složio, pa i slaže se, napismeno se slaže, humanista (i veliki feminista!) Ortensio Lando. On u svojoj zbirci ‘Paradoksi’, ima paradoks pod brojem dva naslovljen ‘Bolje biti ružan nego lijep’ i kaže: ‘Oni koji sumnjaju da nije bolje biti ružan nego lijep, a mislim da je takvih mnogo, neka imaju umu koliko se ugašenih ljubavnih luča vidi više na ružnim licima i na nelijepim tijelima nego na onima lijepim, na kojima to plamenje može počiniti strašnu pustoš. Neka imaju na umu i to koliko je ružnoća pružila zaklon od pogubne vatre ne samo u davna nego i u moderna vremena. Smatram isto tako, da su, kojim slučajem, Grkinja Helena i trojanski pastir Parid bili ružni (koliko su bili lijepi) ni Grci ne bi doživjeli toliko jada niti bi Troja doživjela propast uz tolika stradanja. A samo opisujući to, umorile su se hiljade ruku…’ Svojih paradoksa će se Lando nakon godine dana odricati i pobijati ih, ali to nije za ovdje.

Opomenu da ljepota nije jamac mirnoga živovanja izriče ‘Mužu lijepe žene’ i Angelo Maria Pannocchieschi d’Elci (1754-1824):

Lijepu ženu imaš, a ludiš kad drugi je gleda:

S ljepotom u kući mirno se živjeti ne da.

(Bella hai moglie, e che piaccia a ognun ti spiace?

In casa aver non puoi bellezza e pace.)

Ne bi valjalo govoriti o ženskoj ljepoti, a ne sjetiti se žene po imenu Novella d’Andrea. Njen otac je bio profesor kanoničkog prava Giovanni d’Andrea. Svoju je kćer podučavao u pravu i književnosti, a nju bi, kad bi sam bio zauzet drugim poslovima, znao poslati da ga zamijeni u nastavi. Ali, budući da je bila jako lijepa, imala je za katedrom ispred sebe jedan zastor iza kojega bi govorila, e da studentima ne bi oči nadjačavale uši od ljepote predavačice. Ovo svjedoči Christine de Pizan u 25. poglavlju druge svoga čudesnog ‘Le livre de la Cité des Dames’: ‘Kako Novellina ljepota ne bi odvlačila pažnju prisutnih, ispred sebe je imala jedan zastor. Na taj način je odmjenjivala oca u poslovima i olakšavala mu obaveze. On ju je mnogo volio, pa je, da bi u sjećanju ostalo sačuvano njeno ime, jednu knjigu u kojoj raspravlja o pravnim pitanjima naslovio imenom svoje kćeri, La Novella.’

Iso Gudžević, koji je, prema svjedočenjima onih koji su ga slušali, bio uzoran hodža, dok je bio hodža, bio bi zadovoljan da može čuti ovo svjedočenje o pokrivanju lica ljepotice profesorice u Bolonji, u četrnaestom stoljeću. Da može da čuje, znam šta bi rekao kad bi čuo. Ali ne može čuti, pa neću ni reći šta znam da bi kazao kad bi čuo.

1/2