Više od dva desetljeća trebalo je Miloradu i Mirjani Mihajlović iz Klokoča na Kordunu da se oporave nakon povratka i mukotrpnim radom, štednjom i ulaganjem, postignu normalan život, a onda je, nedavno i iznenada, požar uništio veliki šajer u kojemu su do temelja izgorjeli gotovi svi poljoprivredni strojevi. Ova nesreća vratila je Mihajloviće na sam početak, u 1998. godinu, kada su se, nakon progonstva, obreli pred opljačkanim i opustošenim imanjem na Kordunu.

- Tog kobnog dana legao sam, nakon posla, nešto iza podneva da se odmorim. Odjednom me probudila kćerka, koja inače živi u Karlovcu, a taj dan je bila u posjeti kod nas, vičući da gori šajer pun sijena i poljoprivrednih strojeva. Za tili čas plamen je bio toliko velik da se nije moglo prići i mogao sam samo izdaleka bespomoćno gledati kako požar guta moju imovinu – prisjeća se Milorad Mihajlović.

U velikom pokrivenom prostoru izgorjelo je 1200 bala sijena namijenjenih za prehranu stoke, a uništeni su gotovo svi poljoprivredni strojevi i alati. Do temelja je uništen rasipač umjetnog đubriva, berač kukuruza, velika prikolica puna zobi, traktor, šprica i sijačica za kukuruz, jedna obična traktorska prikolica, posebna prikolica samo za prijevoz bala sijena i utovarivač za stajski gnoj. Sve je to zauvijek nestalo u svega nekoliko minuta.

- Dok je još plamen gutao moju imovinu, stigli su komšije da pomognu, ali ništa se nije moglo uraditi. Strepili smo da će se buktinja preseliti na kuću, no na sreću nije bilo vjetra i kuća je ostala netaknuta. Stigli su vatrogasci i policija, a stručnjaci za požar iz Zagreba obavili su uviđaj i odnijeli nekakve žičice sa anlasera od traktora pa će se vidjeti da li je tu započeo požar. Šteta još nije procijenjena, ali u zapisnik je unešeno da je veća od 250 tisuća kuna. No što mi to vrijedi kad ništa nije bilo osigurano – rezigniran je Milorad Mihajlović.

U zabačeno selo Klokoč podno Petrove Gore odveo nas je Josip Kurtović, zamjenik općinskog načelnika Vojnića, kojem je povjereno da obitelji Mihajlović dodijeli 5000 kuna jednokratne pomoći.

- Tek kad sam došao shvatio sam razmjere štete koju taj novac neće nikako nadoknaditi, ali to je ono što smo ovoga trenutka mogli učiniti – rekao nam je Kurtović.

Milorad i Mirjana žive uglavnom od poljoprivrede, jer je Miloradova mirovina mala pa obrađuju petnaestak hektara zemlje, što vlastite, što zemlje u zakupu. Mirjani treba još nekoliko godina da ostvari poljoprivrednu mirovinu i redovno uplaćuje kako joj ta mirovina ne bi izmakla.

- Pred nama je jesenska sjetva. Nešto ću valjda posijati, ali još ne znam kako. Ma, znate, ako zdravlje posluži, nekako ćemo se izvući jer smo navikli na nedaće. Borit ćemo se, pa što bude. Iz ove kože se ne može. Gore nam je bilo kad nas je "Oluja" otjerala s rodnog ognjišta. U ovom požaru u opasnosti su bili strojevi i sijeno, ali tada je bome glava bila u torbi. Završili smo u Klajićevu, u Vojvodini kod moje sestre Drage. Radio sam kao šumski radnik i tako preživljavao, sve dok mi nije dozlogrdilo. Nije meni bilo teško raditi, ali sam stalno mislio na Kordun i svoje selo Klokoč, pa smo se u proljeće 2000. godine vratili – prisjeća se Milorad.

Na imanju su zatekli zgarište. Sve je do temelja izgorjelo osim stare drvene kuće, sve što su imali pokradeno je, a ono malo što je ostalo, uništeno je. Tražili su obnovu i kažu kako su došli nekakvi ljudi iz Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice u Karlovcu, sve pregledali i obećali da će dobiti materijal da se u staroj kući napravi kupatilo, da će dobiti lamperiju za srediti sobe i crijep za pokriti kuću. Nedugo iza toga Milorad je slomio nogu, oni "stručnjaci" su došli ponovo i kad su vidjeli Milorada sa slomljenom nogom, rekli su im da od obnove nema ništa jer ne može raditi sa slomljenom nogom. Uzalud su ih Mirjana i Milorad uvjeravali da će se oni nekako snaći, da će angažirati susjede i platiti majstore, no uzalud. Materijal za obnovu nikada nisu dobili.

- To nas je potpuno dotuklo. Pa ako nam je potrebna obnova, zašto zbog slomljene noge ne možemo dobiti materijal. Noga će zarasti i materijal će svakako biti iskorišten. Nažalost, svi su se oglušili o naše vapaje i dan danas se osjećamo prevareni. Prije tri godine opet su došli "stručnjaci" iz Karlovca, obećali nekakvu obnovu, ali evo, do dana današnjeg niti tko pita niti nam što daje – kaže nam Mirjana Mihajlović.

- Ma, znate što, ja ću vam reći što je mene najviše zbunilo i pogodilo. Kada smo 2008. godine jedva skupili sve potrebne papire i uredno predali u Karlovcu, godine su prolazile, a nikakvog odgovora nismo dobili. Jednom prilikom sam otišao u taj ured i pitao što je s mojom obnovom ili materijalom. Rekli su mi, od riječi, do riječi: "Da ste branitelj, to bi ostvarili, ovako ne ide!" E, što da vam dalje pričam - kaže nam Milorad.

Razočarani, Mirjana i Milorad navalili su na posao, radili od jutra do mraka i sami uspjeli, koliko-toliko obnoviti imanje. Zametnuli su nešto stoke, obrađivali zemlju, pomalo kupovali strojeve i nekako gurali. Sve do donedavnog požara koji im je sve progutao. Kako će dalje, ne znaju, ali znaju da neće sjediti skrštenih ruku. Još je u njima snage za borbu i još jedan početak.