>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Borka

Više puta mi je Izet spomenuo Borku, a u Amalfiju mi je, prvih dana jula 2000, rekao da se na njegovoj ličnoj tabeli ratnih prijateljstava Borka Pavićević i Vera Zogović smjenjuju na prvom i drugom mjestu, tako što je parnih datuma prva Borka, a neparnih Vera

Negdje s proljeća 1994, proradili telefoni sa Sarajevom, zovnem Izeta Sarajlića. Znaš li ti Borku Pavićević, pita me. Znam, druže Sarajliću. E ovako: meni se ona prije ovoga rata nije motala po horizontu, ali ti sada mogu reći da je ona stanovnik i moga srca i moje kuće, a uskoro će stanovati i u mojoj knjizi. Javila mi se na samom početku rata, javljala mi se i kasnije, a od mojih beogradskih književnih prijatelja niko mi se, osim nje i Vere Zogović, za cijelo vrijeme ove moje patnje u Sarajevu, za ove dvije godine nije javio. Kad ubuduće budeš sretao Borku, hoću da je svaki put zagrliš dvaput: jednom za sebe, a drugi put za mene. Ako bi se, kojim čudom, dogodilo da ikad više odem u Beograd, otišao bih radi Borke i radi Vere! U knjizi koju sada pišem ima pjesma u kojoj se obraćam Borki. Knjiga će se zvati ‘Knjiga oproštaja’, a pjesma za Borku će imati naslov ‘Oproštaj s Kolarcem’:

Piše mi Borka Pavićević

s nekog broda u Mramornom moru.

Pozdravlja.

Grli.

Divi se.

Samo jednom u životu

nakon neke večeri jugoslovenske poezije

na Kolarčevom narodnom univerzitetu

sjedio sam s Borkom Pavićević.

Ne vjerujem

da mi je,

dok ju je izlagala,

njena ideja o novoj osjećajnosti

bila posebno bliska.

Šta je falilo staroj osjećajnosti

koja je Rozu Luksemburg dovela do tamnice

a Jesenjina do omče?

Koja je Antunu Branku Šimiću izdiktirala riječi pjesme ‘Jedanput’

a Brehtu njegove ‘Bukovičke elegije’?

Šta je falilo toj osjećajnosti?

Više cinizma? Manje sentimentalnosti?

Za razliku od moje beogradske književne braće

s kojom sam dijelio istu su dbinu

a ne rijetko i iste hotelske sobe

Borka se međutim javila – s broda u Mramornom moru.

A gdje su – pita me – brodovi s našim zastavama?

Naš ‘Aleksa Šantić’? Naša ‘Prva petoljetka’? Naš ‘Vladimir Nazor’?

Gdje su naši brodovi? Nema ih. Nema

brodova s našim zastavama. Ona radost stvaranja

koja se iz pjesama Đorđa Balaševića presipala po čitavoj državi

od Triglava do Đevđelije – gdje je? Nema je.

Na kraju pisma Borka me izvještava o smrti arhitekte

Uglješe Bogunovića. Valjda da bi mi rekla

da u Beogradu zajedno sa Sarajevom umire i onaj pošteni dio Beograda.

Ako se ne varam, Uglješa je od sarajevskih Bogunovića.

S Brankom Bogunovićem išao sam u istu

Drugu mušku gimnaziju.

S drugim Bogunovićem

godinama sam se sretao za vrijeme naših ljetovanja

u granapu u Maloj Dubi.

Iza Uglješe Bogunovića ostalo je barem njegovo djelo.

Njegova Skadarlija. Njegov televizijski toranj na Avali.

A Ivanu Štrausu

uništili su sve njegove građevine.

Osim palate Glavne pošte u Adis Abebi

ostao mu je još jedino Muzej vazduhoplovstva

u Saveznoj republici Jugoslaviji. Kojoj Jugoslaviji?

Ovoj bez Zagorja, bez Rijeke, bez Neretve i Une,

bez Ohrida i Štipa

u kome sam prije deset godina

otkrivao spomenik Aci Šopovu?

Ovoj bez Ivana Minattija i Kajetana Koviča,

bez Safeta Zeca i Radeta Šerbedžije,

bez Straduna i Baščaršije.

Ovoj u čijem parlamentu

na mjestu na kome je nekad sjedio Koča Popović

sjedi Vojislav Šešelj?

Ovoj u kojoj se snaga patriotizma cijeni

po broju silovanih muslimanskih djevojčica?

Hvala na takvoj Jugoslaviji!

Naša Jugoslavija je umrla –

kao Emili Dikinson,

kao Lara Živago,

kao sestre Sarajlić.

Ne smijem ni da pomislim kako se u ovom času

osjeća Đakomo Skoti,

jugoslovenski pjesnik rođen u Savijanu kod Napulja!

U svojim stihovima,

talijanskim na jugoslovenski način,

on je uvijek govorio

o svoje dvije domovine,

a eto

ispalo je da je ostao bez ijedne.

Povero Giacomo!

Poveri tutti noi!

Na kojem Goranovom proljeću ćemo se ponovo sresti?

Na kojim Oktobarskim susretima?

Nema više Oktobarskih susreta.

Nema više Matvejevićevih Zagrebačkih književnih razgovora.

Nema više večeri jugoslovenske poezije.

Na Kolarcu koji smo svi toliko voljeli

sada Rajko Petrov Nogo otvara guslarske večeri.

U toj sali nikada više ja neću stati pred mikrofon

i izgovoriti

mala velika moja…

Poslije rata sam češće viđao Izeta, putovao sam s njime i po Italiji. Više puta mi je spomenuo Borku, a u Amalfiju mi je, prvih dana jula 2000, rekao da se na njegovoj ličnoj tabeli ratnih prijateljstava Borka Pavićević i Vera Zogović smjenjuju na prvom i drugom mjestu, tako što je parnih datuma prva Borka, a neparnih Vera. (Visoko mjesto je dobio i Brana Petrović koji je tih godina – što je Izet saznao kasnije – Izetu i njegovoj patnji u Sarajevu posvetio jednu svoju rubriku u NIN-u.)

Borku bih tih godina često zagrlio po dvaput, jednom i za Izeta. Posljednji put sam je vidio u četvrtak, 23. maja, pet sedmica prije no što će je demon po imenu Sutra odnijeti s ovoga svijeta. U dvorištu CZKD, stali smo desetak minuta, dolazila je na posao. Sve mi je rekla o svojoj bolesti, o operaciji i terapijama koje je prošla, i o operaciji koja ju je čekala u naredni ponedjeljak. Njena slabost je odredila da se po prvi put ne zagrlimo nijednom, pozdravili smo se dodirom stisnutih pesnica, dvaput, jednom i za Izeta. Nisam mogao znati da će ona brzo krenuti prema Izetu, poživjevši koliko i on: on 47, a ona 25 dana preko sedamdeset i dvije godine.

1/2