>

novosti logo

Politika / Balkan Politika / Balkan

Braća po okružju

Iz perspektive predsjednika HDZ-a BiH pomirljivost i tolerancija rezervirani su za Dodika, jer tako odgovara njegovim trenutnim interesima, ali ne i za bošnjačku politiku, s obzirom na to da Čović od prošlih izbora pa naovamo ne radi ama baš ništa drugo osim što optužuje Bošnjake i širi strah od toga da će njihov unitarizam zatrti bosanskohercegovačko hrvatstvo

Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, toliko se osilio i razbahatio, to jest izgubio dodir s realnošću, i toliko je kivan na Bošnjake i cijeli svijet zbog toga što ga je Željko Komšić porazio u utrci za hrvatskog ili ‘hrvatskog’ člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, da se sasvim predao istovremenom izigravanju žrtve i heroja te povjerovao u to da će vlast u Republici Hrvatskoj spremno igrati kako god on bude svirao u pogledu politike prema BiH ili u BiH, ali ako i ne bude tako, čini se da on ne misli odustati od svoje destruktivne svirke. Hladnokrvno je i ove godine bio specijalni gost na proslavi 9. siječnja, datuma koji se u manjem od dva bosanskohercegovačka entiteta obilježava kao Dan Republike Srpske. Ustavni sud BiH presudio je da obilježavanje 9. siječnja 1992. – kad je dio srpskih zastupnika u skupštini tadašnje SR BiH proglasio odcjepljenje dijela republičkog teritorija i zatražio ‘teritorijalno razgraničenje’ s druga dva naroda – znači kršenje prava Hrvata i Bošnjaka kao konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj, pa su potom vlasti u RS-u izmijenile neke nebitnosti u svojoj odluci, računajući da će tako poništiti rješenje Ustavnog suda, ali uslijedila je nova bošnjačka apelacija i sad se čeka novi pravorijek ustavnih sudaca. Čovićeva antibošnjačka srdžba i unutarhrvatska samouvjerenost otišle su dotle da je dotični prisustvovao svim fazama secesionističkog igrokaza u režiji Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH i gazde Republike Srpske, uključujući i posmrtnu dodjelu odlikovanja generalu Slavku Lisici, osuđenom u odsutnosti u Šibeniku zbog ratnih zločina Kninskog korpusa JNA u tom gradu i njegovoj okolici, i zapovjedniku srpskog kontranapada na Kupres početkom travnja 1992., kontranapada u kojem su hrvatske trupe poražene i pretrpjele strašne ljudske gubitke. Uzdrmani Čović očajnički želi pokazati Bošnjacima da su ostali sami, kao i u jednom dijelu rata, da su protiv njih ujedinjeni Srbi i Hrvati, Hrvatska i Srbija te da im je bilo uzalud što su se organizirali i potrudili da Željko Komšić i po treći put bude izabran u bosanskohercegovačko Predsjedništvo ispred hrvatskog naroda, jer će savezništvo Mostara i Banje Luke efikasno opstruirati bošnjačke planove o političkoj dominaciji nad Hrvatima u Federaciji BiH.

Čović ne prestaje naricati nad neustavnošću koncepta političkog predstavništva u BiH koji je diskriminatoran za Hrvate, ali mu ne smeta neustavnost obilježavanja Dana Republike Srpske

Srdžbi i očaju, koji su ionako rđavi pomagači u političkom poslu, Čović je sad dodao otvorenu besramnost i licemjerje. ‘Nitko nama neće određivati hoćemo li se pojaviti na nekoj svečanoj akademiji’, izjavio je Čović u ponedjeljak, jer se u Hrvatskoj i BiH i dalje ne smiruju reakcije na njegov praznični boravak u Banjoj Luci. ‘Mi ćemo inzistirati na legitimnom predstavljanju našeg naroda, pa i kad je u pitanju medijska zastupljenost, jer ovo što danas imamo daleko je od toga. Radi čega se ovaj put spominju neka ordenja, ne znam tko ih je dobivao i zbog čega. Mislim da nema mjesta bilo kakvom jeziku mržnje i ako netko ima drugačiji stav i mišljenje o povijesti ili o aktualnom političkom trenutku, može to i drugačije izraziti, jer govor mržnje vraća nas u sukobe.’ Eto do čega smo došli: da se Dragan Čović suprotstavlja nepostojećem govoru mržnje u povodu reakcija na svoje gostovanje kod čovjeka, Milorada Dodika, koji godinama politički živi od stvarnog govora mržnje, od trovanja javnog prostora prostačkim poimanjem međuetničkih odnosa u Bosni i Hercegovini, i u regiji. Kad spominje medije i medijsku zastupljenost, Čović se referira na raniju tezu svoje stranke da su bošnjački mediji napuhali važnost banjolučke parade i hrvatskog sudjelovanja u tome, e da se ne bi medijski govorilo o godišnjici masakra koji je Armija BiH počinila nad hrvatskim civilima u Buhinim kućama kod Viteza u srednjoj Bosni. Iz Čovićeve perspektive, dakle, pomirljivost i tolerancija rezervirani su za Dodika, jer tako odgovara njegovim trenutnim interesima, ali ne i za Bošnjake, odnosno bošnjačku politiku, s obzirom na to da Čović od prošlih izbora pa naovamo ne radi ama baš ništa drugo osim što optužuje Bošnjake i širi strah od toga da će bošnjački unitarizam zatrti bosanskohercegovačko hrvatstvo. Iz takvih njegovih akcija ne proizlazi i ne može proizići ništa doli produbljivanja nepovjerenja i mržnje između Hrvata i Bošnjaka, naročito kad se istupima vodstva HDZ-a BiH dometne histerična borbenost hercegbosanskih i hrvatskih medija lojalnih rečenoj stranci i njezinom nesretnom vođi. Kao što ništa dobro za bošnjačko-hrvatske odnose i za Bosnu i Hercegovinu nije proizišlo, i neće proizići, iz toga što je Komšić i po treći put zasjeo u državno Predsjedništvo. Na ovome se, naravno, ne zaustavljaju gotovo istovremene kontradikcije unutar Čovićevog aktualnog političkog djelovanja.

Premda se u nedavnoj izbornoj kampanji neprestano pozivao na ‘europski put’ BiH i na Europsku uniju kao cilj kojemu BiH mora težiti, šef bosanskohercegovačkog HDZ-a pojavio se u Banjoj Luci 9. siječnja, usprkos činjenici da su svi ambasadori zemalja EU-a demonstrativno bojkotirali Dodikovu proslavu-provokaciju. Čović, također, ne prestaje naricati nad neustavnošću koncepta političkog predstavništva u BiH koji je diskriminatoran za Hrvate i pritom maše jednom odlukom Ustavnog suda koja mu ide u prilog, ali mu ne smeta neustavnost ili krajnje upitna ustavnost obilježavanja 9. siječnja kao Dana Republike Srpske. Ne smeta mu Dodikovo nacionalističko i antihrvatsko mahnitanje kad je, primjerice, riječ o Jasenovcu, ali će on i njegov medijsko-intelektualno-politički zdrug od svakog bošnjačkog krivog pogleda i pogrešne riječi napraviti dramu i povod za nova i nova sukobljavanja. Tako isti ljudi u Hrvatskoj izmišljaju i konstruiraju velikosrbe da bi imali protiv koga pokretati hajke, a u Bosni i Hercegovini istovremeno veličaju ljude koji nimalo ne skrivaju svoje velikosrpstvo. Dragan Čović i HDZ BiH danas, zapravo, nemaju nikakvu realnu politiku i nikakav racionalan politički plan, ako se složimo da bezumno inzistiranje na svakom savezu koji znači daljnje obesmišljavanje Bosne i Hercegovine nije suvisla politika u interesu vlastitog naroda i svih građana, nego se tu radi o tvrdoglavom inaćenju i posvemašnjem glavinjanju od kojeg konkretnu korist ima jedino tamošnja hrvatska vrhuška predvođena voljenim vođom i njegovom klikom nedoraslih i gramzivih persona raspoređenih po svim mjestima na kojima se može izvlačiti kakav-takav osobni ćar.

Predsjednik hdz-a BiH je shvatio da mu nema pomoći od eu-a i sad-a, a Plenković mu je trebao uglavnom zbog toga, pa gleda kome bi se mogao obratiti za sponzorstvo i zaštitu

‘Nitko nama neće određivati hoćemo li se pojaviti na nekoj svečanoj akademiji.’ Ponavljamo još jednom Čovićeve riječi izgovorene u ponedjeljak, ponavljamo ih jer u onome ‘nitko’ mogao bi se, ponajprije, prepoznati Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske. Plenković i njegovi najbliži suradnici uglavnom su se suzdržali od komentiranja Čovićevog izleta u Banju Luku. Zadržali su se na osudi i hitnoj smjeni hrvatskog veleposlanika u BiH Ivana Del Vechija, koji je Čoviću pravio društvo na jednom dijelu banjalučke svečanosti: i dalje nije sasvim jasno što je iskusnog Del Vechija navelo da bude jedini ambasador iz Europske unije u gostima kod Dodika, s obzirom na to da objašnjenje o nespretno izabranom datumu sastanka Dodik – Del Vechio u Banjoj Luci više zvuči kao vrijeđanje inteligencije građana nego kao stvarni razlog iznenađujućeg postupka.

Što se tiče Čovića, Plenković i njegovi ljudi izjavljuju da je HDZ BiH samostalna politička organizacija i da se oni ne miješaju u politiku i odluke Dragana Čovića, šefa te organizacije. To je, naravno, obrana ispraznom formom, jer su hrvatski HDZ i HDZ BiH u proteklih bezmalo 30 godina srasli u jedno tijelo. Bosanskohercegovački HDZ čitavo je vrijeme bio pod izravnom, čvršćom ili labavijom, kontrolom Zagreba: u Mostaru se ni u kadrovskom ni u bilo kojem drugom pogledu nije moglo napraviti ništa mimo naloga ili blagoslova sa zagrebačkog Trga žrtava fašizma. Plenković je, uostalom, aktivno sudjelovao u posljednjoj HDZ-ovoj izbornoj kampanji u BiH, a nedavna parlamentarna Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u BiH nije imala nikakvu drugu svrhu izuzev zadržavanja pokroviteljstva nad HDZ-om BiH i domoljubnog dokazivanja aktualnog hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a.

No može li se u vrlo skoroj budućnosti dogoditi da Čović – zbog pokušaja spašavanja svoje pozicije i svog imperija – sasvim otkaže poslušnost Plenkoviću, odnosno Zagrebu? Čovićeva motivacija da se otisne u tu vrstu političkog avanturizma nije za podcjenjivanje. Prvo, njegovi odnosi s Plenkovićem nikad nisu posebno bliski: predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila je Čovićev oslonac u vrhu vlasti u Zagrebu. Odnedavno, međutim, Grabar-Kitarović nije važan akter vlasti, jer ju je premijer natjerao na predaju: ona više neće solirati u odnosu na Vladu ni u jednom bitnijem pitanju. Drugo, Plenkovićeva diplomatska ofenziva u vezi s neravnopravnošću Hrvata u BiH i s neophodnošću izmjena Izbornog zakona, provedena na najvišoj europskoj razini, nije polučila rezultate, niti je donijela ikakvo ozbiljnije zapadno razumijevanje za položaj Hrvata u BiH. Tako će i ostati, što je Plenkoviću dano do znanja, sve dok je na snazi Čovićeva doktrina daljnje unutrašnje dezintegracije i dok hrvatsko političko vodstvo ne počne pokazivati znakove odustajanja od dosadašnje orijentacije i od svakovrsne korupcije kao modela političke vladavine. Elem, Čović je shvatio da mu nema pomoći od Europske unije i Sjedinjenih Država, a Plenković mu je trebao uglavnom zbog toga, pa gleda kome bi se mogao obratiti za sponzorstvo i zaštitu: zasad nije dogurao dalje od Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, ali krajnji cilj je Putinova Rusija. I treće, Čović bi mogao biti jedan od protagonista novog udara zdesna na Plenkovića, u društvu Ivana Penave, Tomislava Josića, Velimira Bujanca, Mate Radeljića, Željke Markić, Nina Raspudića i drugih radikala: ne zato što Čović vjeruje u ideje ovog društvanca, već zato što je spreman na sve, pa i na teške nepromišljenosti, da bi politički preživio i da bi ostao na slobodi.

Ako se kamikaza Čović odluči odmetnuti od Zagreba i starijeg HDZ-a, to će, u najmanju ruku, konačno otvoriti novu stranicu u hrvatskoj politici u BiH i prema BiH. Kakva god bila ta stranica, ne može biti gore od tragedije, neodgovornosti i destrukcije kojima svjedočimo prošla dva i pol desetljeća.

1/1