>

novosti logo

Kolumne Kolumne

‘Bujica’ za bogate

U ‘Petom danu’ imali smo zapaženo iskakanje iz ormara: Raspudić je otkrio da uopće nije desničar! U raspravi o Marakeškoj konvenciji vidjelo se da je pročitao cijeli dokument, a naše desničare ubija i sama pomisao da moraju čitati nešto dulje od tvita, čak i na hrvatskom

Dnevnik Nove TV, 6. studenoga, 19:15

Cijeloga tjedna Milan Bandić je lakrdijao po metropoli, izrugujući se novinarima, građanima, gradu i svijetu. Hodao je na štakama koje su – znamo mi nas, jebo ti nas – umjesto sućuti odmah izazvale podozrivost: je li mu stvarno nešto bilo ili samo glumata? No ako su mu noge i pretrpjele neku ozljedu, jezik nije. Na pitanje novinarke Ivane Brkić Tomljenović Bandić odgovara svisoka i završava paternalističko-seksistički, sa ‘sunčeko moje’. Iz dubine kadra odjekuje jedva čujan odgovor: ‘Nisam ja vaše sunčeko.’ Idućih dana gradonačelnik je nastavio s cirkusom, pričao je svašta, prenemagao se, hvalisao, izvodio, pa se u jednom trenutku učinilo da će sam sebi na glavu staviti krunu od trnja. Uhvatio ga je, očito, omnipotentni delirij – to je ono kad moćnici ‘odlepe’ pa misle da im nitko ništa ne može, da su jači od sudbine. Jedan takav junoša upravo se – to smo vidjeli u prvom dijelu istog Dnevnika – vratio iz Londona. Bio je, kako je rekao glas nepoznate novinarke, ‘jedan od najbogatijih čovjeka u Hrvatskoj’ (eh, sunčeko moje…), ipak, to mu nije pomoglo. ‘Veseli se, mladiću, za mladosti svoje, hodi kud te srce tvoje vodi i kud te noge tvoje nose, ali znaj: za sve će te to jednoga dana bog na sud izvesti’, tako nekako pjeva psalmist, i čak i u zemlji s ovako šugavim pravosuđem ipak smo u kući slavnih u Remetincu vidjeli pravi sumrak bogova: Sanader, Vidošević, Mamić, Todorić, svi su bili tamo, dulje ili kraće. Hrvatska, zapravo, od 1991. ima na dva ključna područja, u politici i ekonomiji, ‘paralelne linije zapovijedanja’, obje su se činile neranjive, ali obje su poražene jer su uspostavljene da bi se obavilo ono što se po zakonu nikad ne bi moglo. Miki je na štakama, ali malo strpljenja, vidjet ćemo mi njega i na koljenima.

Dnevnik Nove TV, 9. studenoga, 19:15

Bio je to stari, dobri Bago, koji leti kao leptir, ubada kao osa. U razgovoru s premijerom Plenkovićem stisnuo je šefa Vlade uz konopce. Andrej Plenković se htio pohvaliti rezultatima fiskalne konsolidacije, dok ga je Bago šamarao pitanjima o ‘koaliciji očajnika’: ovu Vladu drži na vlasti potencijalna kažnjenička bojna udružena s desetinom pobjegulja i vrdalama, šetebandijere tipova od Milana do Milanke, HNS i Sauchu da i ne spominjemo. Da je Plenković Bagi oteo mikrofon – što je sad svjetski trend koji je uspostavila Kolinda, a blagoslovio Trump – bio bi luzer, ali Bago u toj nakani nije uspio. Letvica je visoko, a premijerovi živci čvrsti. Plenković se naprosto ‘nije dao impresionirati’. Djelovao je standardno, kao da je pod letalnom dozom normabela. Na seriju pitanja o predsjedničinoj eskivaži Marakeške konvencije dao je ohrabrujući i uvjerljiv odgovor: ne znam zašto se predsjednica predomislila, ove konvencije nitko se ne treba bojati, sve ćemo dati prevesti i objasniti u Saboru. To je izrazito nepopularno, ali ispravno mišljenje i Plenković za to zaslužuje pohvalu, kao i za Istanbulsku konvenciju. Migranti su nova babaroga kojom desnica plaši ovaj napaćeni narod kako bi skinula Plenkovića s vlasti, a na njegovo mjesto dovela nekog poput Kolinde, Brune Esih ili Hasanbegovića – to je jedini smisao igre oko Marakeša. Na seriju preciznih direkata, hoće li se na EU-izborima na listi naći i Davor Ivo Stier, Plenković se nije dao navući – ostavio je Stiera da se prži na laganoj vatrici. Nekako vjerujemo da će donedavnom glavnom rivalu ipak dati priliku i da je ovaj neće odbiti.

Winston Churchill: Div stoljeća, HRT, 9. studenoga, 20:05

Bio je nemoguće dijete, očajna vladanja, posve lišen ambicija – možda i zato što je rođen u dvorcu koji je imao 320 soba. Winston Churchill bio je odmalena opterećen potrebom da stekne ljubav i poštovanje svoga oca, a nije uspio ni jedno ni drugo jer je otac prerano umro od sifilisa. Odličan dokumentarac, više kultistički nego kritičan (dobar izbor Mire Vočinkić, vidi se njezin otmjen i inteligentan rukopis na Trećem!), prikazao je i neke od mračnijih strana jednog od najvećih državnika XX. stoljeća (kao ministar policije dao je spaliti kuću sa živim pobunjenicima pa na sastanku kabineta sve opisao kao ‘dobru zabavu’). Prerana očeva smrt došla je mladom Winstonu kao opomena da bi se na onaj svijet mogao preseliti beznačajan i nedostojan obiteljske tradicije (pradjed mu je u slavnoj bici pobijedio francuskoga kralja), pa se mladi Churchill serijski prijavljivao u sve ratove koje je Britanija vodila i čak sudjelovao u zadnjem konjičkom jurišu engleske vojske u povijesti. Nema sumnje, premda izgleda kao pretili intelektualac iz predrasuda, Churchill je bio pravi pravcati junak koji je obožavao rat. Divljačka energija bila je u njega spojena s najotmjenijim duhom engleske povijesti nakon Shakespearea. Održao je najslavniji govor XX. stoljeća koji je rasplakao čak i njegovu opoziciju (‘Ja vam mogu obećati samo krv, trpljenje, znoj i suze… i jednu jedinu riječ, pobjedu, victory’; ‘Ratovat ćemo na zemlji i u zraku, na plažama, izletištima, u poljima i brdima, i nikad se nećemo predati’); lorda Halifaxa briljantno je opisao kao ‘ovcu u ovčjoj koži’, a čuvenoj lady Astor koja ga je, kao i većina Britanaca, mrzila, na rečenicu ‘da ste vi moj muž, ja bih vam otrovala kavu’ uzvratio je povijesnim ‘da ste vi moja supruga, ja bih tu kavu popio’. I da je samo aforističar, upisao bi se u povijest. Bio je jedini muškarac Engleske koji je ‘na put nosio više šešira nego njegova žena’. Staljina je opisao besmrtnom definicijom ‘on je velik čovjek, ali on nije dobar čovjek’, a ista bi se donekle mogla odnositi i na njega. Churchill je legenda XX. stoljeća, jedan od ljudi koji su, uz sve svoje mane, ovaj svijet ipak učinili boljim.

Peti dan, HRT, 9. studenoga, 21:00

‘Peti dan’ je – kad nema Jokića, a Musić zadrijema – ‘Bujica’ za bogate! U zadnjoj emisiji imali smo zapaženo iskakanje iz ormara: Nino Raspudić otkrio je da uopće nije desničar! U raspravi o Marakeškoj konvenciji (‘globalnom kompaktu’) vidjelo se naime da je pročitao dokument, od 32 stranice na engleskom jeziku, a naše desničare ubija i sama pomisao da moraju čitati nešto dulje od tvita, čak i na hrvatskom. Usto je dodao da je socijaldemokrat, uvrijeđen na Musićevu konstataciju da je jedini desničar koji je pročitao taj papir nalik Jetiju (svi o njemu govore, nitko ga nije vidio). Marakeška konvencija je, inače, dokument od kojih 30-ak stranica s generalnim preporukama vladama koje se mogu svesti na sljedeće: migracije su prirodan proces, migranti su ljudi, ne dozvolite njihovu demonizaciju, pomozite im ako možete. Raspudić je točku po točku analizirao zašto je taj dokument užasan, strašan, neprihvatljiv, jeziv, perfidan, antihrvatski, podao, jednom riječju – paklen. Taj horor-papir sugerira vladama da ne financiraju medije koji šire mržnju i ksenofobiju, što je Raspudić opisao kao udar na slobodu govora. Šteta što Skeje, Keleminci i slični ne gledaju ‘Peti dan’, dobili bi zgodnu prolegomenu za svoje nastupe. Oni će bolje razumjeti Brunu Esih koja je u neslavnom nastupu na N1, koji dan prije Raspudića, pokazala da dokument nije ni vidjela, pa je muljala, prtljala, mucala i pričala kao Ivica Kirin u serijalu ‘Kiro prosviro’ (Pamtite li neku knjigu po broju cipela glavnog junaka, je li imao kurje oči ili čukljeve, ili pamtite opći dojam? E pa taj je opći dojam da je dokument neprihvatljiv). Glupost je božji dar, samo se ne smije sva odjednom iskoristiti, govorio je pokojni Otto von Bismarck, ali ga nisu svi slušali. Rasprava u ‘Petom danu’ išla je dakle po desnom kolosijeku, što znači da je na Trećem programu, s publikom koja dijeli ta uvjerenja – potpuni promašaj. A lokalna zapjenjenost nad migrantima još veći: u ovoj zemlji nijedan migrant ne želi ostati, iz nje pak većina mladih želi emigrirati. Štoviše, bez 50.000 migranata Hrvatska iduće godine ima turizam na koljenima, što je poruka koju smo čuli barem u pet informativnih emisija prošlog tjedna. Dilema s kojom se suočava zapadni svijet, koji je prošao demografsku tranziciju, vrlo je jednostavna: ili izumrijeti, uz bolan pad ekonomije i standarda, ili primiti infuziju svježe krvi, makar i ‘nečiste’…

1/2