‘Pluća Splita više neće biti splitska: marjanskom šumom upravljat će Zagreb?!’, ‘Marjanom će se upravljati iz Zagreba?! Novi skandalozni zakon Splitu oduzima vlasništvo nad simbolom grada’, ‘Marjan pod upravom Zagreba: Postoji velika opasnost da država uzme Gradu Splitu ključne ovlasti na Marjanu’ – neki su od naslova koji ilustriraju masovnu histeriju nastalu u posljednjih godinu dana oko Marjana, a predstavljaju izraz lažnog lokalpatriotizma i potpirivanje antagonizma Splita i Zagreba, pri čemu ovaj potonji s cijelom pričom nema veze.

No činjenice ne predstavljaju problem za Roberta Koharevića, ravnatelja Javne ustanove za upravljanje Park šumom Marjan, svojevrsnog inicijatora cijele histerije, a bome ni za velik dio medija koju su je zdušno i posve nekritički prihvatili. Posve nejasno u zamku se uhvatio i splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara iz redova HDZ-a, državotvorne stranke koju karakterizira odioznost prema lokalpatriotizmu bilo koje vrste. No širenje panike o tome kako će nam tamo neki Zagreb oduzeti ponos i pluća grada dobro je poslužilo za skretanje pažnje s jedne druge stvarno opasne činjenice – sušenja i propadanja šume o kojoj se od 2005. godine, kad je osnovana Javna ustanova, brine Grad Split. Dotad je šumom upravljala Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Splitsko-dalmatinske županije, a gospodarila je splitska komunalna tvrtka Parkovi i nasadi.

Da grad i upravlja i gospodari šumom, izuzetak je koji je prošle godine počelo rješavati Državno odvjetništvo tražeći da se država upiše kao vlasnik Marjana. Naime, prema Zakonu o šumama postoje privatne i državne šume, a Marjan, koji je dijelom privatan a dijelom gradski, pravni sustav ne priznaje. Od 1990. godine šume koje su bile u društvenom vlasništvu pripale su državi, a one koje to nisu u međuvremenu su postale. No Grad Split se upisao kao vlasnik dijela šume 1996. godine. Nekoliko je presuda Vrhovnog suda koje su državi dale za pravo da se upiše kao vlasnik šuma što su ih svojatale općine na području Istre. Postoji također i jasno mišljenje Vlade iz 2012. godine koje potvrđuje ovu praksu. Tim više je nejasna izjava pravnika Milivoja Hekmana iz Grada Splita, koji je na nedavno održanoj konferenciji o Marjanu kazao kako Zakon o šumama, po kojem bi marjanska šuma postala državna, ne može biti iznad Zakona o vlasništvu, odnosno zemljišnih knjiga, u kojima je upisan Grad Split.

Premda su odluke Vrhovnog suda i mišljenje Vlade dobro poznate činjenice, Koharević uporno inzistira na tome da bi Grad trebao biti vlasnik, a pridružuje mu se i novi čelnik splitskog SDP-a Goran Kotur, nekad predsjednik Upravnog vijeća Javne ustanove, koji je zaključio kako bi ‘Hrvatske šume za Marjan trošile manje od 20.000 kuna godišnje’ ako država postane vlasnik marjanske šume. Zbog čega bi 20.000 kuna više za održavanje bilo loše, ostaje nejasno. Naime, ukoliko se država upiše kao vlasnik, šumom će gospodariti Hrvatske šume, za koje godišnje pravne osobe na području Splita, prema izračunu Mostovog gradskog vijećnika Ante Čikotića, kroz parafiskalni namet uplate približno šest milijuna kuna. Danas od tog novca Marjan ne dobiva ništa.

To što bi Hrvatske šume preuzele stručnu brigu za marjansku šumu, dakako, ne sprječava Javnu ustanovu da nastavi upravljati Marjanom, no pokušava se stvoriti dojam kako Split s Marjanom više neće imati veze, što je potpuno netočno. U ovo kolo zaplesao je i Andro Krstulović Opara koji se tijekom javne rasprave o Zakonu o šumama novinarima pohvalio kako je poslao prijedlog da se, uz državne i privatne, osnuju i lokalne šume, te da tako bude izdvojena Park šuma Marjan. Ni on se nije potrudio objasniti zbog čega bi to uopće bilo važno i koje su prednosti činjenice da Hrvatske šume ne gospodare Marjanom. I Marijana Puljak iz stranke Pametno smatra da bi ‘bilo idealno kad bi Grad upravljao i gospodario šumom na zadovoljstvo svih stanovnika’, premda priznaje da je ‘šuma godinama prepuštena sebi’ i da se ‘njome nije dobro gospodarilo’.

Ovakvi stavovi posve su neracionalni ako se uzme u obzir i činjenica da Javna ustanova među 58 zaposlenih donedavno nije imala nijednog šumara. A posebice ako se uzme u obzir podatak koji je nedavno prezentirao Ante Čikotić, da je od njenog osnutka Split u nju uložio preko 40 milijuna kuna, pri čemu 83,85 posto rashoda odlazi na plaće.

‘Nitko neće odnijeti Marjan’, kaže za Novosti Čikotić, koji objašnjava kako se stalno brkaju pojmovi gospodarenja države i upravljanja Javne ustanove. Jedno ne isključuje drugo, napominje on i dodaje da nikakav Zagreb neće gospodariti Marjanom, već bi to trebala raditi splitska ispostava Hrvatskih šuma u kojoj radi stručan kadar.

‘Mi pričamo čiji je Marjan, a on propada. Što je naše? Osušena stabla?’ pita se Čikotić, koji se ipak nada da će se usvojiti njegov prijedlog o tematskoj sjednici na kojoj će vijećnici zajedno sa stručnjacima iz Hrvatskih šuma, DORH-om i čelnicima Javne ustanove doći do brzog rješenja situacije koja je na Marjanu zabrinjavajuća.

Premda su od 1971. godine do danas izrađena tri Šumskogospodarska plana, u elaboratu koji je naručila udruga Sunce utvrđeno je da se, osim uklanjanja suhih i bolesnih stabala i vjetroizvala, propisani šumsko-uzgojni radovi tijekom 46 godina nisu provodili. Davno izrađeni stručni projekti obnove šume nikad nisu realizirani. Upravljanje Javne ustanove koja ima nezanemariva sredstva na raspolaganju dovelo je dijelom do toga da je Marjan danas stara i zapuštena šuma kojoj, uz stalni problem građevinskih posezanja, prijete sušenje i nametnici poput potkornjaka koji se masovnije pojavio prije dvije godine.

‘Žurni prioritet je marjanskoj šumi konačno osigurati stručnu šumarsku njegu i održavanje koje je izostalo proteklih desetljeća te je na Marjanu zavladala monokultura alepskog bora u kojoj je 95 posto stabala dostiglo kraj svog životnog vijeka i neotporna je na štetnike i druge vanjske utjecaje’, kaže Srđan Marinić, predsjednik Društva Marjan.

Briga o vlasništvu umjesto zdravlju šume nelogična je tim više ako Gradsko vijeće odbije izdati tabularnu izjavu koju je zatražio DORH kako bi sukladno zakonu upisao državu kao vlasnika šume. I zbog činjenice što će Marjanom i dalje gospodariti ustanova koja je dijelom zaslužna za današnje stanje, a i zbog mogućih sudskih procesa za koje je izvjesno, prema sudskoj praksi koju je uspostavio Vrhovni sud, da će ih Grad Split izgubiti.

‘U slučaju da Grad Split ne udovolji zahtjevu Republike Hrvatske, Republika Hrvatska bi morala ustati tužbom radi utvrđenja da je na predmetnim nekretninama stekla pravo vlasništva temeljem naprijed navedenog zakona’, kazala je za Novosti Rene Laura, glasnogovornica Državnog odvjetništva u Splitu.