>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Čiji su Srbi u Hrvatskoj

Iako se sudjelovanje Srba u hrvatskoj vlasti smatra ‘sramotom’, njihov izlazak iz vladajuće koalicije sigurno bi bio shvaćen kao rušenje države. Jasno, takvo rušenje nikada se ne stavlja na nos hrvatskim radikalima, mada je austrijska zabrana blajburške komemoracije završni dokaz da se o tome radi

Nedavno se na praznom i tmurnom, umalo zacrnjenom nebu svjetske politike nenadano pojavila usamljena zvijezda nad dalekim Pacifičkim oceanom. Riječ je o premijerki Novog Zelanda Jacindi Ardern koja je zadivila superiornim sućutnim držanjem nakon masovnog pokolja u dvjema džamijama u toj zemlji. S crnom maramom na glavi obišla je jednu od njih, gdje je držana molitva za pedeset žrtava, čija su imena s posebnim pijetetom navedena u glavnim medijima, dok je ona osobno odbila izgovoriti ime terorističkog ubojice. Riječ je o australskom bjelačkom rasistu i supremacionistu, dakle čovjeku koji nije u vladalačkoj ingerenciji novozelandske premijerke. Ali ona je u sebi pronašla jedva igdje više prisutnu nit jasperovske kolektivne odgovornosti prema žrtvama iz dviju džamija, ali i prema cijeloj muslimanskoj zajednici i ponijela se otprilike isto kao nekoliko desetljeća prije Willy Brandt u Varšavskom getu. Rekla je za islamske žrtve da su ‘oni mi’, da su dakle njihovi naši, a naši njihovi, ali taj kao suza čist moralni imperativ pokazao se kao nepremostiva prepreka o koju su se mnogi istog trena spotakli.

Turski predsjednik Recep Erdogan dao je u perverzne izborne svrhe javno objavljivati scene masovnog masakra u dvjema novozelandskim džamijama, otvoreno pozivajući na antikršćansku odmazdu, zbog čega mu je Ardern hitno poslala visokog državnog predstavnika da mu u oči kaže u kakve se ogavnosti upustio. O istu prepreku spotakli su se i neki hrvatski mediji koji su sladostrasno stali isticati da je australski ubojica novozelandskih muslimana bio nadahnut četništvom. Naravno da ovim ne želim reći da Srbi ne moraju uzeti kolektivnoj nacionalnoj pameti da se najgori teroristički ološ poziva na njihove najgore nacionalne ‘svetinje’. O, itekako moraju. Ali onda i Hrvati moraju uzeti kolektivnoj nacionalnoj pameti da je još sluđeniji teroristički fanatik, Norvežanin Anders Breivik, isto tako računao na hrvatsku šovinističku desnicu, čak i na neke desne parlamentarne stranke, pozivajući ih na nekakav budući antiislamski ustanak u Evropi. Što iz ovoga proizlazi? Pa proizlazi jesno kao jedan kroz jedan da je ne samo humanije nego i politički pametniji i isplativiji Ardernin model države nego Erdoganov, jer je Novi Zeland po svim boljim međunarodnim standardima uzorno uređena multinacionalna i multikonfesionalna država. A Turska je bure baruta koje svojom raznolikošću upravlja gore i od lošijih turskih sultana.

Ali ne možeš ti to utuviti u glavu hrvatsko-srpskim i srpsko-hrvatskim nacionalistima, što se lijepo vidjelo i nakon što je nakon spaljivanja Pupovčevog kartonskog lika na nazovikarnevalu u Kaštelima dosad najozbiljnije zaškripila Plenković-Pupovčeva vladajuća koalicija. Naši miljenici sluđenih norveških i novozelandskih masovnih ubojica jedva su to dočekali da proglase smrtni čas, kako bi Karamarko rekao, ‘sramotne’ hrvatsko-srpske koalicije. I dosad je bilo pokušaja, štoviše, oni se vuku dugi niz godina unatrag, da se Srbe izbaci iz vrhova zakonodavne i izvršne hrvatske vlasti, od toga da se ukinu posebne srpske izborne liste i bira ih se s lista drugih stranaka, do najnovijih referendumskih inicijativa da im se smanji broj zastupnika i zabrani sudjelovanje u formiranju vlade i izglasavanju državnog budžeta. Inicijative su dolazile sa svih strana, jadno je da se u to povremeno uključivao i SDP, a sada su se toga prihvatile i novije klerikalističke udruge oko Markić, Ilčića i sličnih kvazikatoličkih svatova. Pokušavaju time uzdrmati Plenkovića koji im se smrtno zamjerio usvajanjem Istanbulske konvencije – sramota je da tako padaju ispod razine službenog HDZ-a i samog Tuđmana, koji su znali da se time krše stečena ustavna prava pa i međunarodne obaveze – ali ipak najviše se diskreditira i ponižava same Srbe.

Jasno je naime da se ovim, suprotno spomenutom moralnom imperativu Jacinde Ardern, šalje poruka da Srbi u Hrvatskoj nisu nešto naše nego tuđe, da su, kako reče Ruža Tomašić, gosti u ovoj zemlji i ako im se ne sviđa, mogu otići kada hoće. Ovdje smo već na tlu šizofrenog nijekanja povijesnih činjenica. Srbi su dio stare, višestoljetne, umalo pa polumilenijske imigracije koja se dogodila zbog bijega od Turaka, dok su mnogi hrvatski političari koji bi ih sada otjerali, uključujući Tomašić, pripadnici puno novije imigracije iz Bosne i Hercegovine. Tako da bi se u smislu državljanstva čak moglo reći da su naši Srbi puno ‘hrvatskiji’ od njih. Jasno, to oni ni za živu glavu ne žele priznati, nego se od krive premise ide prema jednako krivim, često i sumanutim zaključcima. Ako Srbi nisu naši, onda nije naše ni sve što pripada njihovom nacionalnom identitetu, pa se zabranjuju festivali ojkalice i lome ćirilične table u Vukovaru (iako i jedno i drugo pripada i hrvatskom nacionalnom identitetu). Zato se naprosto konstruira novi, također krivotvoreni narativ. Table u Vukovaru lomljene su jer je, kao, JNA pod ćirilicom rušila ovaj grad i izvršila agresiju na Hrvatsku, iako ni to ne odgovara elementarnim činjenicama. Tko dovoljno dugo pamti, zna da ćirilica uopće nije bila službeno pismo u bivšoj vojci, bila je to latinica, istina u ekavskoj varijanti. Osim toga, da to pismo ne može biti samo po sebi krivo najbolje govori primjer talijanskih fašista koji su u Istri i drugdje puna dva desetljeća provodili ništa manji teror nad Hrvatima, pa ipak talijanski jezik hrvatskim radikalima baš nešto i ne smeta.

Ukratko, vidi se da se na sve načine nedostupne zdravoj pameti od Srba želi iskonstruirati strano tijelo, iako su sadašnji njihovi politički predstavnici dali nezaobilazan doprinos konstituiranju i međunarodnom prihvaćanju hrvatske države. Ali badava ti, od njih se ultimativno traži da se izjašnjavaju kao ‘politički Hrvati’, iako bi to značilo da bi i Hrvati u Vojvodini i drugdje u Srbiji imali sebe smatrati ‘političkim Srbima’, što su neki od njih izrijekom odbili. Usto, kada već spominjemo konstitutivnost, upravo prisustvujemo paradoksu da se inzistira na konstitutivnosti Hrvata u BiH, što će reći na daljnjem cementiranju njihovog nacionalnog identiteta, dok se identitet ovdašnjih Srba bagatelizira ili čak sasvim dovodi u pitanje. Drugim riječima, za njih je izmišljen neki sasvim drukčiji politički metar, pa se Pupovčevu stranku ne želi vidjeti u vrhovima državne vlasti, ali da je nedavno zahlađenje između njega i Plenkovića dovelo do raspada vladajuće većine, bez brige, Srbi bi bili proglašeni za rušitelje hrvatske vlade i države u cjelini.

Jasno, hrvatskim radikalnim nacionalistima nikada se ne stavlja na nos nikakvo takvo rušenje, iako je austrijska zabrana blajburške nazovikomemoracije završni dokaz da je baš to posrijedi. S hrvatskim Srbima je drukčije, oni su, ne može se to drukčije reći, jednostavno krivi zato što su živi.

1/2