>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Cirila Toplak: Nema povratka na pretkrizno stanje

Mislim da kriza u dugoročnim dimenzijama nije završena, prije svega što se tiče raspada socijalne države. Iako država sada ima novac da vrati prijašnje beneficije, to se ne događa. Ono što je zaista ubilo nadu su posljedice protesta. U 2012. i 2013. imali smo fenomenalnu energiju na ulicama, volju za promjenama izvan stranačkog sistema. To se tragično izrodilo

Cirila Toplak vodi istraživački centar za političke teorije na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. Doktorirala je povijest i međunarodne odnose na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, bila je Fulbrightova stipendistica na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, a u periodu 2004. – 2005. bila je savjetnica za europska pitanja u Uredu predsjednika Republike Slovenije. Iscrpno se bavila i poviješću ideje europskih integracija. Prošlog tjedna gostovala je na šibenskom FALIŠ-u, Festivalu alternative i ljevice, gdje je održala predavanje o utjecaju boljševičke revolucije na europsku politiku. Za Novosti razgovaramo o situaciji na slovenskoj političkoj sceni, slovensko-hrvatskim odnosima i pozicioniranju Slovenije u Europi.

Mislim da ste danas aktivniji građanin ako ne legitimirate stranački sistem učešćem na izborima bez pravog izbora, već se aktivirate u nekim makar mikropolitičkim alternativama

Dvije članice koalicije Ujedinjena ljevica u junu su se ujedinile u stranku Ljevica. Kako ocjenjujete rad i rezultate Ljevice tijekom protekle tri godine? Je li Ljevica uspjela postići promjene, barem što se tiče prisutnosti lijevih politika u javnom diskursu?

Mislim da se Ujedinjena ljevica – sada Ljevica – po ulasku u parlament suočila s političkom realnošću, a ona je takva da od devedeset zastupnika u parlamentu Ljevica ima šest, i to opozicijskih. Možda je mogla postići više da je ostala pokret koji bi težio masovnosti, dok sada igra parlamentarnu igru, u kojoj šest zastupnika od devedeset ne može mnogo promijeniti. Što se utjecaja na javni diskurs tiče, on mnogo zavisi od medija. Tijekom prvih godina mandata Ljevicu se čulo toliko koliko je s obzirom na broj zastupnika bilo moguće. Potom su počeli unutrašnji problemi u stranci, koja je bila koalicija više političkih pokreta. Mislim da je to ispalo kao loš PR, tako da smo imali mnogo manje javnih istupa. Možda će se to promijeniti s početkom izborne kampanje.

Kako ocjenjujete njihove šanse za ponovni ulazak u parlament: trenutačne ankete daju im i do dvanaest zastupnika, dok po drugima ne prelaze prag?

Politolozi nisu astrolozi, no plašim se da će unutrašnji problemi, koji su iz Ujedinjene ljevice stvorili Ljevicu, utjecati na rezultat. Bit će velik uspjeh ako ponove rezultate iz aktualnog saziva.

Na vlast bez programa

Premijer Slovenije Miro Cerar na vlast je došao s moralizatorskom retorikom – borba protiv korupcije i legalizam – te agendom vlade stručnjakâ. Svoju stranku, prikladno vremenu u kojem, kako se kaže, vlada ekstremizam centra, preimenovao je u Stranku modernog centra. Što je obilježilo njegov mandat? Podrška mu je, barem po anketama, dramatično opala?

Vlada je na vlast došla bez programa, pa je bilo za očekivati da će biti vrlo pragmatična. To se i dogodilo. Više je reagirala na događaje negoli realizirala svoje programe. Sretna okolnost za vladu je da se njezin dolazak poklopio s izlaskom Slovenije iz krize. Međutim, to baš i nije njezina zasluga. Slovenija ovisi o svome izvozu, dakle o stanju europske ekonomije, a aktualna konjunktura sigurno nije rezultat napora Cerarove vlade.

Ovu se vladu, zapravo, u javnosti doživljava kao konglomerat ili klimaks čitavog iskustva višestranačke demokracije. Stanovništvo je već vidjelo sve: ljevicu, desnicu i nove stranke te nestranke kao što je SMC. Rezultat je svojevrsna pomirenost sa sudbinom. Ljudi misle da nikad neće moći biti bitno bolje, s obzirom na to da su vidjeli kolike su mogućnosti za promjene unutar Europske unije i globalne neoliberalne paradigme. Pad potpore se po dolasku na vlast događa svima, pa Cerar tu nije iznimka. Međutim, po anketama vidimo da više od polovice ljudi ili ne zna za koga bi se odlučilo ili uopće ne namjerava izaći na izbore. Sve veći dio stanovništva ne želi sudjelovati u stranačkom izbornom cirkusu jer ne vjeruje u postojanje realnog izbora, odnosno u to da je promjena zaista moguća.

U ovom trenutku je Slovenija dosta agresivna u traženju potpore eu-a oko arbitraže. Zanimljivo je vidjeti kako identične riječi iz eu-a Slovenija i Hrvatska posve različito interpretiraju, što je još jedan dokaz da političari manipuliraju ovom temom

Prije krize u Sloveniji je vladao neokorporativni kapitalizam, koji je karakteriziralo odsustvo radikalnijih privatizacijskih i neoliberalnih politika te određeni klasni kompromis. Kakve su posljedice krize po slovenski ekonomski model?

Atmosfera jest pozitivnija no prije nekoliko godina, kad je kriza bila najgora. Ljudima je važno da imaju posao, a broj zaposlenih idu na ruku vladi. No mislim da kriza u dugoročnim dimenzijama nije završena, prije svega što se tiče raspada socijalne države. Nije više dovoljno da zaista trebate socijalnu pomoć kako biste je dobili, nego je sada potrebno ispuniti čitav niz uvjeta. Iako država sada ima novac da vrati prijašnje beneficije, to se ne događa. Sa sindikatima je bio postignut sporazum da će se, po okončanju krize, brojne krizne mjere vratiti na nekadašnje stanje, odnosno da su uvedene mjere štednje samo privremene. Sada se ova vlada pravi kao da je to stvar pregovora, a ne nešto odavno dogovoreno. Također, kako su sindikati masovno izgubili članstvo, teško pregovaraju s onim autoritetom koji su imali u doba kada su okupljali daleko više radnika. I sveučilište na kojem radim ukinulo je godišnje liječničke preglede, iako financijski sada stoji dobro. Sve u svemu, nema povratka na pretkrizno stanje, a loše posljedice pogotovo je pretrpjela socijalna država.

Cerarova vlada je dakle dokrajčila nadu u promjene unutar ovakvog sistema?

Ono što je zaista ubilo nadu su posljedice protesta. Tijekom 2012. i 2013. imali smo fenomenalnu energiju na ulicama, volju za promjenama izvan stranačkog sistema. To se tragično izrodilo, pa mislim da bi sada bilo nemoguće izvući ljude na ulice. Pokazalo se da ni tu ne možemo ništa stvarno važno postići. Čad se i gradonačelnik mog rodnog Maribora Franc Kangler – na kojeg se tijekom protesta odnosio slogan ‘Gotov je’ – možda vraća na narednim lokalnim izborima. Mislim da su i one grupe koje su, kao Udružena ljevica, iz protesta izvukle političke kapital, taj kapital skoro proigrale. Uvidjelo se da unutar parlamentarnog sistema manjina ne može mijenjati pravila igre.

Situacija, po vama, izgleda dosta depresivno: izbor se svodi na bezidejne centrističko-liberalne koalicije poput sadašnje i Janeza Janše, odnosno SDS-a na desnici?

Danas država ovisi o kapitalu pa su klasični pojmovi ljevice, desnice i centra prevaziđeni. Također, toliko se mnogo odluka donosi na razini EU-a da su sve vlade donekle samo tehničke. Možemo očekivati da će sve vlade biti primarno zainteresirane za kratke projekte, koji neće potrajati dulje od mandata, da bi mogle izvući politički kapital iz rezultata. Za birače je to doista teška situacija i osobno mislim da ste danas aktivniji građanin ako ne legitimirate stranački sistem učešćem na izborima bez pravog izbora, već se aktivirate u nekim makar mikropolitičkim alternativama. To može biti bilo kakva lokalna inicijativa, neka kooperativa, obrazovno ili karitativno udruženje. I FALIŠ predstavlja takvu intervenciju u politički prostor, koja ima potencijal subverzije.

Za nešto više od mjesec dana u Sloveniji se održavaju predsjednički izbori. Aktualni predsjednik Borut Pahor svojim je, po kritičarima klaunovskim, ponašanjem u solidnoj mjeri obesmislio tu funkciju, no unatoč tome je favorit. Kako to objašnjavate?

Pahor je promijenio razumijevanje uloge predsjednika. Predstavlja se kao netko blizak ljudima, pa se na jedan dan pravi da je sakupljač smeća ili da je seljak ili jedan dan radi u mesnici. No kakva je to realnost? Kakvu ulogu ‘narodnog’ predsjednika on projicira ako samo parodira ljude i njihov često težak rad? On izravno kaže da se ne vidi kao politički autoritet. Iako u Sloveniji predsjednik sistemski nije važna figura, on po ustavu ipak ima ulogu medijatora u ozbiljnim političkim situacijama. Pahor je tu bio prilično odsutan u svom mandatu. Radi se zapravo o sjajnom primjeru političkog infotainmenta, odnosno modernog političkog PR-a. On evidentno uživa u svojoj ulozi, ali moja je ocjena da su prijašnji predsjednici uradili mnogo više za razvoj slovenske politike. Pa ipak, čini se da je Pahorovo ponašanje ljudima simpatično ili im je možda svejedno. Ako pogledamo ankete i protukandidate, ima dobre izglede za drugi mandat.

Po instrukcije u Berlin

Ponovno je aktualna kriza u hrvatsko-slovenskim odnosima. Nakon što je Hrvatska odbila priznati rezultate arbitraže oko Piranskog zaljeva, Slovenija je blokirala hrvatski pristup OECD-u. Kako se, generalno gledajući, Slovenija pozicionirala u odnosu prema Balkanu i kako se u to uklapaju njezini odnosi s Hrvatskom?

Slovenija, po meni, pripada i Balkanu i središnjoj Europi. Osim toga, posjeduje jugoslavensku političku baštinu, to jest elemente političke kulture nekadašnje zajedničke zemlje. Međutim, našla se u šizofrenoj poziciji. Zbog želje za konsolidacijom nacionalnog identiteta nastojala se odvojiti od balkanske prošlosti, a istovremeno se EU-u predstavljala upravo kao vrata Balkana, odnosno medij koji će pomoći europeizaciju ovog prostora. To dvoje ne ide zajedno, pogotovo ne u očima ‘Balkanaca’.

Što se hrvatsko-slovenskih sukoba tiče, političarima su oni potrebni iz unutarpolitičkih razloga. Mislim da je riječ o temama koje se umjetno održavaju na životu: nikako se ne završavaju, iako su se odavno mogle zaključiti. Znači, postoji interes da se to ne dogodi. U ovom trenutku je Slovenija dosta agresivna u traženju potpore EU-a oko arbitraže. Zanimljivo je vidjeti kako identične riječi iz EU-a Slovenija i Hrvatska posve različito interpretiraju, što je još jedan dokaz da političari manipuliraju ovom temom.

Obje su zemlje članice Inicijative triju mora. Rašireno je mišljenje da je riječ o američkom planu kako bi se zemlje srednje Europe udaljilo od Njemačke i pretvorilo u kordon prema Rusiji. Slovenija se istovremeno trudila održavati dobre odnose s Moskvom, mnogo bolje no Hrvatska. Kako se Ljubljana nastoji pozicionirati na unutareuropskom planu, ali i prema Rusiji?

Iako su članice EU-a formalno ravnopravne, neke su ravnopravnije od ostalih. Slovenija kao mala država sigurno nije u grupi onih koje zaista odlučuju o najvažnijim problemima i njihovim rješenjima. Političke stavove u značajnoj mjeri diktira i ekonomija. Slovenski je izvoz uvelike vezan uz Njemačku. No važna slovenska poduzeća prisutna su i na ruskom tržištu, pa i tu treba paziti na odnose. Slovenija pokušava pronaći kompromis kojim bi se ekonomski odnosi barem zadržali na postojećoj razini ili čak poboljšali. Mislim da je bilo dosta simbolike u tome što je predsjednik Pahor prije posjeta Moskvi prvo otišao u Berlin, ‘po instrukcije’. Što se projekata poput Inicijative triju mora tiče, postojao je niz sličnih planova, poput Ljubljanskog procesa ili Inicijative za novi europski ustav u Sloveniji. Oni nisu imali prevelik eho u Bruxellesu ili unutar EU-a. To su koraci kojima se male države trude istupiti na velikoj bini, a što zaista od toga ostaje drugo je pitanje. Osobno ne znam stoji li iza ove inicijative SAD. Međutim, integracijskih procesa unutar Europe zasigurno ne bi bilo da ih Washington iza Drugog svjetskog rata nije forsirao. Još šezdesetih godina je u Francuskoj i Njemačkoj bila prisutna međusobna mržnja na razini građana. No SAD je imao sigurnosnu motivaciju da se ovaj prostor integrira, kako bi se lakše stvorila protuteža Sovjetskom Savezu. Nakon njegovog raspada, interes Amerike okrenuo se Pacifiku i Bliskom istoku. Ukoliko zaista ovdje sada nešto pokušavaju, to mora da je opet više u vezi s Rusijom nego EU-om.

Angela Merkel je izjavila da Europa mora računati samo na sebe, dok Emmanuel Macron najavljuje revitalizaciju Unije. Postoje li izgledi da aktualna kriza EU-a – vidljiva u Brexitu ili u sukobima oko izbjeglica – rezultira jačim vezivanjem, odnosno federalizacijom europske jezgre?

Čitav proces ovisi o francusko-njemačkoj suradnji. Činjenica je da je položaj Francuske sada jači. Više nema Velike Britanije koja je, uz to, uvijek išla u tandemu sa SAD-om. No Macron ima i velike unutrašnje probleme i pitanje je što će ostvariti. Politička atmosfera unutar Unije ne ide u smjeru stvaranja federacije. Mislim da postoji velik raskorak među članicama, ne samo što se tiče krize EU-a oko migranata. Ukupno gledajući, velika je razlika u funkcioniranju političkih institucija u staroj i novoj Europi. Nove su članice preuzele te institucije bez da su zaista pounutrile njihov demokratski duh, za to treba vremena. A to stvara ozbiljne prepreke na razini političke komunikacije, procesa primanja odluka i njihove implementacije unutar EU-a.

1/1