>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Čisto politički trenuci?

Konzervativna restauracija, u kojoj već desetljećima živimo, u nas je nastupila s parolom obnove onoga političkog. Htjeli smo višestranačje i liberalnu demokraciju, plus tzv. slobodno tržište pride (njega ustvari nitko nije htio), a dobili smo odmah krizu stranačja i liberalne demokracije

Iako analogije u analiziranju društvenih stvari nisu plodne kada ih se shvaća suviše doslovno, počnimo ovaj tekst jednom. Nije li samo pitanje dana kada će i u mainstream medijima netko konstatirati da dok smo se mi molili za žrtve terorističkog napada u Parizu (kojemu, usput govoreći, francuski predsjednik Francois Hollande de facto oduzima teroristički karakter, ‘unapređujući’ ga u akt druge strane u ratu), zamatali u državnu zastavu i palili svijeće, netko je iskoristio tragični događaj da bi suspendirao ljudska i građanska prava (od slobode kretanja unutar EU-a do s time povezanih radnih prava itd. i sl.). A što drugo se događa već četvrt stoljeća sa žrtvom Vukovara? Dok su jedni među preživjelima molili, uglavnom samo za ‘svoje’ žrtve, zamatali se u svoju državnu zastavu i palili svijeće (običaj u Zagrebu još traje), drugi su isti događaj iskoristili da bi centralizirali moć u svojim rukama. I usred rata (sa i bez navodnika, jer radi se o neklasičnim sukobima relativno novije vrste) sproveli pretvorbu i privatizaciju. Ti su izrazi – makar i naknadnom pameću – u narodu sada na lošem glasu. Pa se samo protiv narodne volje te pojave i mogu nastaviti.

A što je reakcija na teroristički čin u Parizu, koja ne izlazi iz šablone prije nekoliko desetljeća u SAD-u konceptualiziranog ideologema ‘rata protiv terorizma’, negoli oblik pretvorbe i privatizacije? Jedan oblik društva – onaj u kojemu još postoje ostaci liberalne demokracije i socijalne države – pretvaramo u neki drugi, tome uglavnom suprotan. U kojemu se razne direktive, pod izlikom izvanrednog stanja, stavljaju iznad zakona. U kojemu su razni državni i evropski službenici – svi odreda bez izborne legitimacije – nadređeni dosegu lokalnih parlamenata koji su, naročito u zemljama na evropskom rubu, podobni još samo za mjesta komemoriranja, a ne i akcije (imamo mi svoje ljude za to!). Što je to negoli čin krajnje privatizacije moći kada francuski predsjednik poziva na – za sada još privremenu, no nije jasno dokle – suspenziju šengenskog režima, ne samo u Francuskoj već na području cijele Evropske unije. Sada nisu odmah graknuli ‘ekonomski analitičari’, inače tako skloni pronalaženju prepreka slobodnom razvoju ‘poduzetničke klime’ od strane državnih administracija i javnih politika. Jer kada tenkovi izlaze na ulice i kada se bodljikavom žicom zatvaraju granice, to većini poduzeća u time zahvaćenoj lokalnoj situaciji sigurno škodi (iako onima koja proizvode žicu i koristi). Ali sada se odjednom uspijeva misliti na duljem štapu. Jer ratno stanje, pa onda i ovo ni rata ni mira, i dalje može biti dobro za globalizirani business. Sasvim po receptu iz vremena klasičnog imperijalizma, kojemu danas, kao i kolonijalizmu, možemo, ali sve više i ne moramo, dodavati prefiks neo.

Uostalom, uz humanitarni aspekt priče o emigrantima i izbjeglicama, koji nikada nije nadrastao u onaj politički, uvijek je postojao i ‘čisto’ ekonomski pristup. Čitamo sažetke izvještaja Destatisa, Savezne agencije za rad (BAA), Njemačkog instituta za istraživanja vezana uz zapošljavanje – sve odreda njemačkih agencija, koje potpuno nekritički citira Hina – o tome kako su izbjeglice već ojačale njemačku privredu. Uglavnom se to svodi na povećanje ukupnog broja zaposlenih i očekivanje da će ‘njemačko tržište rada u ovoj godini integrirati 324 tisuće radno sposobnih izbjeglica’. A za iduću godinu predviđa se – svem terorizmu usprkos – da će ta brojka narasti na 610 tisuća. Bili bi ti rezultati već i bolji, ali mnogi od novopridošlih članova njemačkog društva ne govore jezik domorodaca i nemaju uvijek kvalifikaciju sukladnu potrebama tamošnjeg tržišta rada. Da to znači kako su mnogi od njih i suviše kvalificirani za poslove u koje će ih gledati gurnuti, o tome ovakva istraživanja, naravno, ne govore.

U nekom smislu mogli bismo govoriti – to smo na ovome mjestu već natuknuli – da je zadnji izbjeglički val, koji se odvija preko Balkana, najveća trgovina ljudima koju su države vratile u svoju nadležnost, od usporedivo uglavnom diletantske privatne inicijative u tom sektoru. Nešto je u tom smjeru istraživao Julian Assange i njegov WikiLeaks, tvrdeći da je posrijedi američka inicijativa za definitivnim raseljenjem vitalnijih dijelova sirijskog društva, što bi sve omogućilo lakše manipuliranje tim, sada sve opustošenijim teritorijem-nekada zemljom. Je li to teorija zavjere ili racionalna pretpostavka da mnogi mnogima danas stalno rade o glavi? U svakom slučaju, dokumenti za svaku moguću tvrdnju će procuriti, doprinoseći bijelom šumu globalnog (dez)informiranja.

Marksistički teoretičar David Harvey naziva to što nam se sada posvuda i stalno događa ‘akumulacijom putem izvlaštenja’. Jer za razliku od klasičnog političko-ekonomskog koncepta prvobitne akumulacije, sada nam se događaju stalno novi i novi načini ‘isključenja’, pa onda ‘preprodaje’ prava na sudjelovanje u proizvodnji, potrošnji i zajednici uopće. A mi smo to ovdje, malo preslobodno, ili ipak još shvatljivo, podveli pod u narodu omražen izraz za ‘reforme’: pretvorba i privatizacija. Jer što će se desiti s izbjeglicama i migrantima kada ‘Njemačka zatvori granice’ (a mi razvlačimo njezinu žicu, da se ona ne bi morala sramotiti s neugodnim aluzijama na naci-prošlost)? Pa očito će ti sabirni centri, koji će posvuda nastati, biti prave burze statusa, pa onda i rada.

Konzervativna restauracija, u kojoj već desetljećima živimo, u nas je nastupila s parolom obnove onoga političkog. Htjeli smo višestranačje i liberalnu demokraciju, plus tzv. slobodno tržište pride (njega ustvari nitko nije htio, jer su nas već u socijalizmu uvjeravali da je ono ‘prirodna pojava’), a dobili smo odmah krizu stranačja i liberalne demokracije. Trebalo je da u ime mislilaca filozofije politike, poput Lea Straussa ili Hannah Arendt, očistimo ono političko, kao izraz bezuvjetne slobode pojedinca, od sveg pritiska navodne ekonomske i društvene determiniranosti, koju je zagovarao režimski marksizam. No taj je zov za slobodom, revolucija koja se nije stvarno dogodila, samo postavio druge ekonomske nužnosti – one neoliberalne globalizacije. Usput strasno osuđujući sve oblike otpora tome, kao oblike otpora ‘reformama’ (u hrvatskom novogovoru). Kao anakronizme u situaciji nove naše ‘europske’ nužnosti, ostatke ‘socijalističkog mentaliteta’ itd. i sl.

Mi koji bismo i danas željeli političku mobilizaciju protiv ovakvih nametnutih ciljeva, moramo se usprotiviti cijeloj jednoj političkoj filozofiji. Politika je – kaže francuski filozof Jacques Rancière – danas više stvar dovođenja u pitanje etabliranih podjela, koje čine od jednih stvari prvorazredna politička, a od drugih drugorazredna društvena pitanja. Na kraju se sve svodi na to da se pitamo tko je sposoban upravljati javnim poslovima – pa i u situaciji ‘redovnog izvanrednog stanja’ tzv. rata protiv terorizma – a tko to nije. I zašto smo oni razvlašteni i ušutkani uvijek mi. Ali ono političko može se pojaviti posvuda. Ponekad čak i u novinama.

1/1