>

novosti logo

Društvo Društvo

Čitlučenje u ilegalnom domu

Otkrivamo da čitlučki dom za djecu u kojem je fra Kornelije Kordić seksualno zlostavljao štićenice sve do prvog posjeta inspekcije 2012. nije bio službeno registriran, zbog čega nije bio pod državnim nadzorom niti je imao socijalnog radnika. Unatoč tome razni centri za socijalnu skrb nezakonito su mu povjeravali djecu, korištenu i kao besplatna radna snaga

U vremenu u kojem su se dešavala seksualna zlostavljanja maloljetnica u Domu za djecu bez roditeljskog staranja ‘Ivan Pavao II’ u Čitluku, ta je ustanova radila protuzakonito kada je riječ o zbrinjavanju djece, tvrdi Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne zaštite Hercegovačko-neretvanske županije. Nadležne vlasti u Bosni i Hercegovini nisu službeno znale za postojanje tog doma sve do 2012. godine, kada je dom registriran u nadležnom ministarstvu. Unatoč tome, kako doznaju Novosti, brojni su državni centri za socijalnu skrb u BiH od početka dvijetisućitih godina slali djecu u tu instituciju. Socijalni radnici izdavali su rješenja za smještanje maloljetnika i davanje zakonske skrbi nad djecom sestri Korneliji Kordić, rukovoditeljici doma.

Bili su registrirani samo kao udruga koja može zaprimati humanitarnu pomoć, ali ne i kao ustanova kojoj je odobreno da se bavi zbrinjavanjem i brigom za djecu – kaže županijska inspektorica Janja Milinković

Novosti su u posjedu rješenja Centra za socijalnu skrb u Glamoču koji je 2002. godine odobrio smještanje jedne djevojčice u Čitluku. Centru se javila samohrana majka u teškim socijalnim uvjetima sa zamolbom za smještanje kćeri ‘u ustanovu za odgoj i obrazovanje’. Pozivajući se na Zakon o upravnom postupku i Zakon o socijalnoj skrbi Hercegbosanske županije, Centar je poslao dijete u dom ‘na obrazovanje i odgoj bez plaćanja troškova smještaja’. Dokument je potpisao ravnatelj Centra Drago Pranić. Na zahtjev sestre Kornelije Kordić on je nekoliko godina nakon toga potpisao i rješenje kojim se toj sestri predaje skrbništvo nad jednim djetetom. ‘Skrbnik je dužan kao roditelj skrbiti o njenoj osobnosti, a naročito o zdravlju, izobrazbi i osposobljavanju za samostalni život i rad’, stoji u rješenju. U drugom slučaju, isti socijalni radnik iz Glamoča poslao je u Čitluk brata i sestru 2001. godine. Za razliku od prve priče, rješenje je bilo ispisano rukom na običnom papiru, bez valjanih potvrda, kaže nam djevojka koja je otpravljena o ovaj dom. Nedugo nakon dolaska pod okrilje Kordićevih, fra Kornelije Kordić seksualno ju je zlostavljao u nekoliko navrata, baš kao i drugu djevojku koja je dobila rješenje iz Glamoča. Pola godine nakon toga, po djevojčicu i brata je došao član obitelji. Odveo ju je bez prigovora rukovoditelja doma.

Dobili smo potvrde da su, pored Glamoča, isto radili centri u Novom Travniku, Bugojnu, Busovači, Ljubuškom, Kaknju, Žepči i Rami. Postoje naznake, koje još istražujemo, da su praksu provodile i brojne druge ispostave za socijalni rad. Iako prema tvrdnji spomenutog ministarstva, na čijem području od početka djeluje dom u Čitluku, ta institucija sve do 2012. godine nije postojala kao ustanova za zbrinjavanje djece, državni centri za skrb izdavali su rješenja za brojnu djecu koja su tamo godinama živjela bez nadzora države.

Županijska inspektorica i pomoćnica ministra zdravstva, rada i socijalne zaštite Hercegovačko-neretvanske županije Janja Milinković prva je utvrdila neregularnosti 2012. godine. O domu je, kaže Novostima, saznala od ombudsmana za prava djece koji je čuo da u Čitluku neka institucija zbrinjava djecu. Nakon što ga nisu pustili u dom, Milinković je obavještena o tome.

- Do toga trenutka, u mome mandatu, nadležna socijalna služba u ministarstvu nije znala da se tamo smještaju djeca - ističe ona.

Tijekom inspekcijskog nadzora utvrdila je i razloge: dom do toga trenutka nije bio registriran u državnom sustavu.

- Bili su registrirani samo kao udruga koja, na primjer, može zaprimati humanitarnu pomoć, ali ne i kao ustanova kojoj je odobreno da se bavi zbrinjavanjem i brigom za djecu. Institucijama koje nisu u registru gdje se prijavljuju takve ustanove centri za socijalnu skrb ne mogu slati djecu - kaže Milinković.

Humanitarna udruga na koju se Milinković referira, ‘Marija vrata nebeska’, registrirana je pri Ministarstvu pravde BiH tek 2004. godine. Kao djelatnosti su navedene ‘socijalna skrb bez smještaja za starije osobe i osobe s invaliditetom’. Prije toga, za vrijeme spomenutih premještaja djece iz Glamoča, u službenom dokumentu koji smo citirali navodi se da brigu o djetetu preuzima Centar ‘Ranjene obitelji’ Čitluk. Naziv ovog centra proizlazi iz Zajednice sestara Misionarki Ranjene obitelji, vjerske organizacije koju je osnovala pokojna sestra Josipa Kordić i koju do danas nisu priznale ni vjerske vlasti u Vatikanu. Sve do 2012., čak i nakon registracije udruge 2004., ova institucija nije imala adekvatne ovlasti za brigu o djeci.

Više sugovornika potvrdilo nam je da su kao maloljetnici redovno obavljali neplaćene fizičke i druge radove, među ostalim i u međugorskom hotelu u vlasništvu fra Kornelijeve sestre Ane Planinić

Nakon inspekcije Janje Milinković uslijedili su registracija i ozakonjivanje njihova rada. To je, među ostalim, podrazumijevalo i redovne inspekcijske nalaze, stalno prisustvo socijalnog radnika, državno subvencioniranje svakog djeteta, stručne razgovore s djecom i mogućnost države da povuče odluku o zbrinjavanju ukoliko procjeni da je to u najboljem interesu djeteta. Sudeći prema tvrdnjama socijalne radnice koja je zaposlena u domu, fra Kornelije Kordić tamo je nakon pune registracije doma rijetko dolazio tijekom dana.

Sve do tada, međutim, ništa od navedenog nije se provodilo. Desetak bivših štićenica, koje su tamo boravile u razdoblju od 2000. do 2012., tvrde da u domu nikada nisu vidjele socijalnog radnika. O djeci su se brinule časne sestre, bez nadležnosti predstavnika državnih institucija. Navraćao je psiholog, ali ne i druge službe. Prema zakonima BiH, redovne inspekcije nad djecom trebaju provoditi inspektori iz županija i područnih ureda koji su izdavali rješenja za smještaj te djece. Ni to se, prema sjećanju djevojaka, nikada nije desilo.

- Većina djevojaka i dječaka imala je rješenja socijalnih službi. Dobivali su ih prije dolaska u dom. U nekim slučajevima i naknadno, za djecu koju su u dom izravno dovodili članovi obitelji jer se nisu mogli brinuti za njih - kaže nam jedna bivša stanarka doma.

Kako je moguće da su centri za socijalnu skrb iz svih dijelova Bosne i Hercegovine ‘ozakonjivali’ boravak djece u domu, iako je 2012. utvrđeno da dom službeno nije postojao?

- To ćete morati pitati centre koji su izdavali rješenja. To je u njihovoj nadležnosti. Mi smo odmah reagirali, u trenutku kada smo saznali za neregularnosti. Nakon toga dom se registrirao i od tada se obavljaju redovne inspekcije iz našeg ureda - kaže Janja Milinković.

Poslali smo upite na adrese svih spomenutih centara. Pitali smo ih na temelju kojih odredbi su izdavali rješenja, jesu li slali inspekcijski nadzor i tražili izvješća o stanju djece u domu. Do zaključenja teksta nismo dobili odgovore na ta pitanja.

Za razliku od drugih srodnih institucija u susjednoj zemlji, sve do spomenute registracije dom nije dobivao zakonski predviđene financije od države za svako dijete. To je, prema mišljenju nekih naših sugovornika, bio i jedan od ključnih razloga za ovakvo ponašanje centara za socijalnu skrb. Kada je riječ o državi, koja drugim ustanovama daje stotinjak maraka mjesečno po djetetu, dom u Čitluku bio je besplatan. Sve financijske obaveze, podmirivane humanitarnim donacijama, preuzimali su njegovi rukovoditelji, Zajednica sestara Misionarki Ranjene obitelji, odnosno udruga Marija Vrata nebeska kojom je rukovodio fra Kornelije Kordić.

Tako je u razdoblju u kojem su se dešavala gotovo sva zlostavljanja, a riječ je o periodu između 2000. i 2012. godine, fra Kornelije Kordić bludničio nad djevojčicama koje su mu bez ikakvog trajnog nadzora države slali socijalni centri iz BiH. U tekstovima koje smo objavili tijekom zadnja dva tjedna Novostima je šest žrtava potvrdilo zlostavljanje u tom razdoblju. Za isti dvanaestogodišnji period objavili smo i nekoliko iskaza svjedoka tih događaja. Nove žrtve istupile su u međuvremenu i u dnevniku 24 sata te na RTL televiziji, potvrdivši teške optužbe na račun fra Kordića koje su tiskane u ovom tjedniku. Tijekom priprema ovotjedne priče Novosti su stupile u kontakt s muškarcem (podaci poznati redakciji) koji tvrdi da mu se kao svećeniku u Čitluku od 2012. do 2014. više djevojaka povjerilo i otkrilo da ih je Kordić zlostavljao.

- Kazao sam im da sve prijave policiji, ali nisu htjele. Imale su nepovjerenje prema njoj. Nije im, uostalom, padalo na pamet. Došle su, zapravo, da skinu teret. Imale su potrebu nekome reći u povjerenju da im se dogodilo nešto ružno, dijelom i jer su mislile da su same krive za to - rekao nam je naš sugovornik.

Zlostavljanje djevojčica, od kojih je većina imala rješenje, ali ne i zakonski nadzor socijalnih službi, nije jedina posljedica propusta nadležnih institucija.

Više sugovornika potvrdilo nam je da su redovno obavljali fizičke i druge radove, iako su u tom trenutku bili maloljetni. Djeca iz čitlučkog doma radila su, među ostalim, i u međugorskom obiteljskom hotelu Ruža, koji je u vlasništvu Ane Planinić, rođene sestre fra Kornelija Kordića. Uoči sezone redovno su temeljito čistili i vilu Kordićeve sestre u Čitluku. To nam je ispričalo troje sugovornika koji su više puta obavljali zadaće uređivanja u tim nekretninama.

- U hotelu smo znali biti gotovo jedini radnici, pored nešto zaposlenog osoblja - kaže nam jedna djevojka koja je više puta radila u hotelu.

- Neke su bile sobarice i čistačice, a neke su radile u kuhinji. Jedno vrijeme radila sam i u motelskom kafiću. Mogle smo posluživati alkohol, ali ga nismo smjele konzumirati - prisjeća se.

Dok ona ističe da je znala dobiti ‘nešto sitno’ novca, druga sugovornica tvrdi da nikada nije plaćena, makar simbolički, za poslove koje je tamo obavljala. U razdoblju od 2003. do 2004. za vrijeme školskih praznika bila je na recepciji i čistila sobe za vjerske turiste.

- Hotel je uvijek bio pun. Radila sam od tri do šest sati u smjeni, u kojoj bi bilo po nekoliko djevojaka iz doma. Umjesto plaćanja, uvjeravali su nas da treba vrednovati samo iskustvo jer se preko njega stječu radne navike - kaže ona, potvrđujući da su opisane poslove u sezoni u pravilu neplaćeno radila djeca iz čitlučkog doma.

Osim doprinosa u hotelu, pojedine djevojke u samom su domu besplatno spremale torte i kolače koje su prodavali u hotelu Kordićeve sestre.

Sezonski su odlazili i čistiti čitlučku vilu s bazenom u vlasništvu Kordićeve sestre. Najčešće bi odlazile po dvije štićenice. Zadaća im je bila da pripreme ogromno zdanje za iznajmljivanje turistima. Rad je uključivao temeljito brisanje soba, zahoda, terase, kuhinje…

- Nismo ni tu vidjele novac. Najčešće bi ga dobivale Kordićeve ‘miljenice’, kako smo ih zvale - kaže naša druga sugovornica.

Treći sugovornik, koji je od svoje 14. do 18. godine obavljao razne poslove na lokacijama u vlasništvu obitelji Kordić, veli da su znali ‘dobiti za sladoled kad su radili kod Ane’. Sjeća se da je uz druge vršnjake ‘za sladoled’ bojao bazen i zidove, radio na održavanju zelenih površina te obavljao raznorazni utovar i istovar. Radio je i razne fizičke poslove na domovima u Čitluku te Vionici, uključujući starački dom koji je dio kompleksa tog privatnog zdanja. Za te radove nije dobivao ni za džeparac.

- Sestre su nam govorile: ‘To sebi radite da vam bude ljepše. To je vaše.’ A ako napraviš bilo što nepodobno, onda ti prijete da ‘letiš van iz kuće’ - prisjeća se.

Za vrijeme gradnje popratnih zgrada u Vionici pao je i teško se ozlijedio. Od ozljeda se do danas nije oporavio.

Unatoč svim navedenim pričama, većina sugovornika s kojima smo zadnjih tjedana razgovarali ističe da je dom za djecu u Čitluku imao i niz pozitivnih strana.

- Pomogao je mnogima na brojne načine, zbrinuo ih je i odgajao kada nisu imali nikoga. Upravo je zato potrebno otkriti pravu istinu o onome što je radio fra Kornelije Kordić. On i svi koji su ga štitili bacili su mrlju na sve što je bilo dobro u domu - kaže nam jedna sugovornica.

S obzirom na najnovija saznanja koja smo objavili u ovome tekstu, pitanje je bi li se sve moglo izbjeći da nije bilo višegodišnjih propusta socijalnog sustava u BiH.

1/3