Prije nego što je postao glumac, Dado Ćosić preživio je rat u Bosanskoj Dubici i tragičnu sudbinu vlastite porodice. Kada je upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, sanjao je kako će jednoga dana glumiti u teatru svojih snova – Zagrebačkom kazalištu mladih. U međuvremenu je iskusio besparicu u velikom gradu, jurcanje za raznim poslovima, teške povrede i privatne lomove. Danas je njegov san ostvaren: glumac je u ZKM-u i o sebi, teatru i prošlosti govori s mirnoćom i zrelošću.

Hrvatska i dalje živi u 1990-ima. Nije mi jasno dokle to može ići tako. Do kada možemo zamajavati sami sebe i do kada ćemo probleme tražiti u Srbima, homoseksualcima i Jugoslavenima?

Svatko ima svoje objašnjenje zašto voli kazalište. Zašto ga vi volite?

Ako nešto cijenim u svom životu, onda je to sloboda. Govorim o slobodi kada sam sam, kada sam u intimnoj vezi i o slobodi u poslu. A kazalište, pogotovo ono u kojem radim, daje mi tu slobodu: da budem dobar, da budem loš, da griješim, da odem u krivo, pa da se vratim i da se opet nađem. Cijenim taj prostor u kojem možeš biti i pametan i glup, ali svakako ne površan, jer iz površnosti ništa ne nastaje. Osim toga, kazalište cijenim jer u njemu kreativni proces nikada nije gotov.

Što bi to značilo?

Besmisleno je reći da mi premijera ništa ne znači, ali ona mi nije presudno važna jer svaku sljedeću izvedbu shvaćam kao novu probu. Najveći problem Akademije je u tome što se ispiti održavaju samo jednom i studenti nikada ne dobiju dojam o procesu igranja predstave i uvid u to kako se ona mijenja od prvog do pedesetog izvođenja. Volim kazalište zato što, recimo, u petom mjesecu nisam imao nijednu probu, ali sam imao 18 predstava, što znači da sam imao 18 prilika za osobni razvoj. Ne radim ovaj posao zbog publike, pa onda nemam ni tremu i ne bojim se premijere, nego ga želim raditi zajedno s gledateljima. Mogu ih prihvatiti onoliko koliko me oni mogu uzeti.

Što vas je naučila Akademija u Zagrebu?

Ono što mi je Akademija, nažalost, vrlo kasno donijela jest upravo odgovor na pitanje što je to kazališna proba. Kako se proba? Gdje su granice probe? Za koga? Za sebe? Za profesora? Ostalo mi je u sjećanju da su se probe na Akademiji svodile na potrebu da se svidiš profesoru i da dobiješ nekakvu potvrdu da je to što radiš dobro i da se nadaš da će na ispit doći netko tko će te zvati da nešto radiš. Bilo mi je krucijalno da što prije počnem raditi jer tada nisam imao novca. Tako da mi se prve u tri godine na Akademiji nagomilala ogromna frustracija. Baš je sve nekako bilo kiselo i nekreativno.

Prostor slobode

U jednom trenutku ste otišli s Akademije…

Na četvrtoj godini sam napravio pauzu, kada sam igrao u TV seriji ‘Nedjeljom ujutro, subotom navečer’, koja mi je je donijela prijeko potreban novac i naprosto mi vratila veselje igranja. Pedeset pet dana sam išao na set, čak i onda kada nisam imao svoju scenu za snimanje. Tada sam shvatio da mi kolektivna igra može biti dobra jedino kada je u svemu tome i meni dobro. To područje zdravog egoizma i zadovoljavanja samog sebe, da i ja uživam u tome što radim, u prve tri godine Akademija mi nije dala. Onda sam se na četvrtoj godini vratio u klasu Bobe Jelčića i on je, uz Tomislava Rališa, možda jedan od najboljih profesora s kojima sam se susreo. Znao je kako se s glumcem može doći do rezultata, s kojim alatima i kako se bez bola i stresa vodi kroz proces proba. To mi je bila potvrda da tako može biti i u kazalištu…

Snimam film ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ koji je veličanstvena satira. Vrijeme radnje je smješteno u budućnost, kada Hrvatsku napada zombi virus, a boca ‘Čiste hrvatske vode’ košta 40 eura…

Jednom ste rekli da su vam u glumi jako važni tijelo i intuicija.

Kada bismo zapali u neki problem, na Akademiji su nam znali govoriti: ‘Opusti se, tijelo će ti sve reći.’ To tada nisam shvaćao, funkcionirao sam od vrata na gore, bilo mi je teško pod reflektorima, znojio sam se. Ono što je važno jest da se za tijelo treba brinuti: to je naš hram i na njega se jedino možemo osloniti kada zatajimo s tekstom ili s partnerom. Kada informaciju iz teksta ili od partnera ne ostaviš samo kao ideju u glavi, nego kada taj impuls spustiš u pleksus, kada dijafragma proradi i kada se dogodi fizička reakcija, onda su važni dah, disanje na sceni, koncentracija i slušanje. Svakodnevni život nam često skraćuje taj unutrašnji prostor – imamo kratke dahove i nismo opušteni. Njegovati na sceni taj unutrašnji prostor i nastojati ga povratno utkati u svoju svakodnevicu, to je dragocjeno. Što se tiče intuicije, radi se o tome da negdje u sebi osjećam da znam odgovore. Intuicija znači slušati sebe i kada instinktivno ideš u nešto na prvu loptu, u procesu stvaranja često se pokaže da je taj prvi impuls bio točan. Šire gledano, intuicija znači biti u kontaktu sa svojom nutrinom, duhovnošću, empatijom i sentimentom.

Obično se uz glumce veže pitanje ega i taštine. Kako se vi nosite s tim?

Svakodnevno se bavim pitanjem ega. U ZKM-u nema velikih i malih uloga, ali u jednom trenutku se uželim velikih, onih koje te obuzmu, koje te more kada se s probe vraćaš kući s neriješenim pitanjima, pa sam se recimo znao zapitati je li to moja želja za više posla ili se radi o taštini. Došao bih do toga kako bih ‘i ja bio dobar u toj ulozi’, ali tu bih i stao. Vjerojatno i jesam i nisam tašt. Nemam krajnji odgovor na to pitanje. Čovjek mora znati imenovati kada je na sceni napravio nešto dobro i prosuditi što je to donijelo njemu ili publici, ali kada stavljaš sebe ispred predstave, onda se nađeš u opasnom području.

Glumili ste u hvaljenom ‘Zvizdanu’ koji se bavi ljubavlju u doba rata i nakon njega. U kojoj mjeri posljednji rat predstavlja vaše osobno iskustvo?

U ratno vrijeme 1990-ih živio sam s bakom, djedom i tetom u Bosanskoj Dubici koja je tada bila prva crta bojišnice i dva puta je granatirana. Jedna granata je pala i na našu kuću, ali nije eksplodirala. Grad je bio podijeljen na ‘podobne’ i ‘nepodobne’, na Srbe i Muslimane, s tendencijom da bude ‘srpski grad’, a ja sam bio dijete iz mješovitog braka. Tata mi je poginuo na samom početku rata, a roditelji moje majke, koji su bili Muslimani, nakon nekoliko mjeseci prisilnog rada moga djeda bili su zamoljeni da odu iz Dubice, što su 1993. i učinili. Znam što je rat i koliko god sam tada bio mali, sjećam se tog crnila i te atmosfere: restrikcija struje i vode i bježanja u planinu kada krenu granatiranja. U tom smislu me taj rat obilježio, ali mi je donio i nešto pozitivno zato što u njemu nisam mogao držati stranu nikome. Stalno smo slušali priče ‘Srbi su ovakvi, a Muslimani onakvi’, a ja nisam shvaćao kako nešto mogu zamjeriti nekome iz svoje porodice samo zato što je Musliman ili Srbin. Baka, očeva majka, bila je Srpkinja, sin joj je ubijen na početku rata pa, eto, barem nije morao dugo svjedočiti besmislu svega toga. Jedne noći su nam na prozor zakucali neki bradati, uniformirani ljudi, pitajući živi li tu ‘muslimansko dijete’, što bih valjda trebao biti ja. Baka je poludjela, zgrabila je neku staru pušku i otjerala ih.

Besmisao mržnje

Kako je izgledao život u podijeljenom gradu?

Sjećam se da sam išao u prvi ili drugi razred osnovne škole i jedan je dečko na ploči napisao učiteljici čestitku za 8. mart na ćirilici. To isto sam ispod napisao latinicom. Onda je došla jedna djevojčica i prebrisala to što sam napisao. Meni i dan-danas taj trenutak predstavlja šok: što zapravo znači to što je učinila ta djevojčica? Bilo je konfuzno jer smo u školi malo pisali na ekavici, malo na ijekavici, pa onda to programiranje: sada trebaš mrziti ove, a sada one druge… A onda je odjednom došlo do potpisivanja Dejtonskog sporazuma i taj dan nikada neću zaboraviti: naša kuća nije imala struje pa smo baka i ja gledali potpisivanje kod susjeda. Kada je to bilo obavljeno, pitao sam baku je li rat sada gotov. Odgovorila je potvrdno, prešli smo na našu stranu ulice, u našu kuću koja je imala rupu na krovu i nije imala ni struje ni vode. Kuća do nas je i dalje bila spaljena. Odjednom je sve bilo u redu, a ništa nije bilo u redu; sve se promijenilo, a ništa se nije promijenilo.

Koliko se krug ljudi u kojem se danas krećete sjeća tog vremena?

Postratno vrijeme kod nas jako dugo traje, ali moram priznati da moj krug ljudi, a to su uglavnom prijatelji koji se bave kazalištem ili filmom, više ne živi u tom vremenu. Oni su svjesni da je rat završio i kao i ja mentalno ne žive u postratnoj Hrvatskoj, nego samo u Hrvatskoj. Svemu tome se suprotstavlja današnja hrvatska stvarnost u kojoj se i dalje živi u 1990-ima i u kojoj su te godine i dalje krive za probleme koje imamo 2018. Meni je sve to jako smiješno jer mi nije jasno dokle to može ići tako. Do kada možemo zamajavati sami sebe i do kada ćemo probleme tražiti u Srbima, homoseksualcima i Jugoslavenima? Kada ćemo stati pred zrcalo, pogledati se u lice i reći: hej, ljudi, što mi to radimo? Hvala bogu da moj krug prijatelja živi u 2018. i jako se trude da i ostanu u toj godini. Osim toga, to su ljudi koji publici mogu ponuditi nešto što ih vezuje uz ovaj trenutak, a ne samo uz doba restrikcija i zatvorenih granica.

U karijeri ste iskusili besparicu i razne vrste lomova. Za ozbiljnu povredu leđa, koja vas je udaljila od pozornice na godinu i pol dana, rekli ste da je bila najružnije i najljepše iskustvo…

Najvažnije iskustvo koji mi je donijela ta povreda je stjecanje sposobnosti da budem sam sa sobom. Tada sam se odmaknuo od nekih ljudi, prekinuo sam neke veze i onda kada me je fizički najviše boljelo, bio sam sasvim sam, duševno i emotivno. Uvijek kažem da su moja leđa bila lakmus-papir za sva ostala pitanja. Takve stvari se u životu mogu promatrati i kroz prizmu učenja: kada sam shvatio da dva mjeseca živim u stanu i da bih najradije iz njega pobjegao, a da to ne mogu jer ne mogu ni potrčati ni odrezati nokte na nogama od bolova, onda sam shvatio da se moram dovesti u stanje u kojem ću biti miran sam sa sobom. To što sada znam da mogu kvalitetno biti sam sa sobom najvažnija mi je lekcija. Drugo, nekada sam bio isključivo zadovoljan kada radim, kada me nešto goni i kada imam ‘ispunjen dan’: imao bih po četiri probe dnevno, puno sam se trošio, a nisam imao alat s kojim bih se napunio. Sada ga imam. I znam kako se očistiti od negativnih stvari, kako stati, kada reći da je dosta i kako biti miran sa svim tim. Danas postojim ja koji radim, ali postojim i ja mimo tog posla i između mene i mog posla ne stoji nužno znak jednakosti.

Obično se kaže da današnja generacija glumaca živi u egzistencijalno teškim vremenima. Što vi mislite o toj tvrdnji?

Ljudi s kojima sam završio Akademiju, Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović, Anja Đurinović, Lukrecija Tudor i drugi, uglavnom se danas bave glumom. Neki su slobodni umjetnici, neki su na filmu, neki u kazališnim ansamblima, neki glume u drugim gradovima. Sigurno je da, nažalost, nema posla za sve, ali ako je netko istinski predan svom poslu i ako dobro radi, vjerujem da se to uvijek prepozna. Uz mukotrpno čekanje, na kraju će se pojaviti neka prilika jer prostora za kvalitetne ljude uvijek i svugdje ima, čak i ako se čini da ga nema. Ako mladi ljudi upišu Akademiju tek da probaju, s figom u džepu, ako nisu do kraja u tome, onda to nije dobro. Kada smo mi bili studenti, na snazi je već bila zabrana zapošljavanja novih glumaca u javnim kazalištima, ali mi se nismo tome prepustili. Postojala je nada i u svaki projekt koji nam se nudio ulazili smo punim srcem. Možda je moja generacija imala i sreće jer su se ipak otvorila neka radna mjesta, ali mislim da smo tu sreću i zaslužili.

U filmu koji sada snimate, ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, igrate skinheada?

Film ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ je veličanstvena satira. Vrijeme radnje je smješteno u budućnost, u trenutak u kojem Hrvatsku napada zombi virus, a boca ‘Čiste hrvatske vode’ košta 40 eura… Predrag Ličina je napisao sjajan scenarij, film se radi u produkciji Kinorame. Svaka suradnja s Kinoramom za glumca je kao posjet velnesu. Imamo sve predispozicije da napravimo sjajan film.