>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Damir Karakaš: Fašizam raste na tlu neukosti

U romanu ‘Proslava’ želio sam prije svega ući u labirinte svijesti nekoga tko može biti istovremeno krvnik i žrtva, a to je tako karakteristično za ove naše prostore gdje je kroz povijest uvijek najjače sijala krv, kaže dobitnik nagrade Tportala za roman godine

Vaša ‘Proslava’, nagrađena Tportalovom nagradom za roman godine, tematizira prostore i događaje kojima se bavite i u ranijim romanima: rodnu Liku, djetinjstvo, ratove, neizmirene račune. Ako bi u vašem novom romanu postojao neki novi kut gledanja, od čega bi se on sastojao?

U ovome romanu želio sam prije svega ući u labirinte svijesti nekoga tko može biti istovremeno krvnik i žrtva, a to je tako karakteristično za ove naše prostore gdje je kroz povijest uvijek najjače sijala krv. Isto tako bilo mi je kao piscu izazovno da fokus u romanu stavim na nekoga tko pripada đavoljoj vojsci, to bi, recimo to tako, bio taj neki novi kut gledanja. A kad bih nekome morao na brzinu, onako na zebri između zelenog i crvenog – Dušan Kovačević kaže da je to sasvim dovoljno vremena da nešto kažeš o svom radu – opisati ovaj roman, rekao bih da je to povijesno štivo, ljubavni roman, roman o surovom životu, prirodi, ali svakako i knjiga upozorenja, analiza toga kako fašizam raste na tlu neukosti.

U romanu pišete o zvjerstvima ustaša u vašem rodnom kraju, ali i o brutalnoj osveti partizana. Što bi značilo, kako ste nedavno rekli, pronaći neki pravi rakurs da bi se ispričala ta kompleksna priča?

Svatko mora najprije počistiti ispred svoga praga jer ako ne rješavamo zločine iz prošlosti, otvaramo im puteve u budućnosti. A zna se dobro što ja mislim o ustaškom pokretu i zločincu Paveliću, bez obzira što su mi oba djeda bili ustaše i što su neki članovi moje obitelji streljani u Gospiću, ne znamo im ni za grob. Ali, nakon što su se Talijani u prošlom ratu povukli iz Brinja, partizani su ušli u mjesto i bez suda odvukli u šumu Obadine oko 50 civila među kojima je bilo i žena, nisu ih strijeljali, nego su se iživljavali na tim ljudima, stavljali im svoje kape na glave, ubijajući ih sjekirama i noževima. Ne smijemo imati antenu samo za one stvari koje nama odgovaraju, moramo osuđivati zločin bez obzira tko je bio na pravoj strani povijesti, a mene kao pisca intrigira da nađem neki rakurs kako bih fikcijom ispričao istinu.

Kada su u Jasenovcu strijeljali HSS-ovog prvaka Mihovila Pavleka Miškinu, on je uzviknuo da on ne vjeruje u međunacionalnu mržnju, već u bratstvo Hrvata i Srba. Da li je nešto takvo danas moguće?

Naravno da je moguće, ali najlakši način da se unište ljudi jest da im se uskrati razumijevanje vlastite prošlosti, a kod nas se to stalno događa. Pa na kraju krajeva, kad ti neki politički faktor u zemlji postaju ljudi poput Penave i Škore, čija je genijalnost uočljiva poput bijele pruge na crnom tvoru, pitaš se kamo ide ovo nesretno društvo.

Prijevod vašeg romana ‘Blue Moon’ upravo se pojavio u Parizu. Hoćete li otići na promociju?

Puno mi je u zadnje vrijeme izašlo vani prijevoda, primjerice ugledni bečki izdavač Folio Verlag objavio je za Austriju, Njemačku i Švicarsku ‘Sjećanje šume’, knjiga dobija odlične kritike po tamošnjim medijima, u Rimu i Padovi također su nedavno izašle dvije moje knjige, ‘Blue Moon’ u Parizu, što mi je posebno drago, jer nije tamo lako objaviti knjigu ako ste iz Hrvatske, ali bit će toga još jer je niz uglednih europskih izdavača zainteresiran za ‘Proslavu’. S ovom koronom propalo mi je puno zakazanih gostovanja po europskim gradovima, ali sad se situacija smiruje, maske padaju, nadam se da ću uskoro tamo. Jedino me u 20 godina nijedna knjižnica u Lici nije pozvala, kao da ne postojim, ali neka zovu admirala Lošu!

1/1