>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Danilo Šerbedžija: U HAVC-u politika želi staviti šapu na lovu

Redatelj koji je s ocem Radom Šerbedžijom snimio film ‘Oslobođenje Skoplja’: Vrijednost HAVC-a je u njegovoj samostalnosti i tako mora ostati. Ljudi ne razumiju da se u kulturu mora ulagati, da kultura nije biznis. Mnogi ne razumiju zašto se u umjetnost uopće ulaže novac. Zašto ulagati u nešto apstraktno? Tu leži osnova svakog problema s HAVC-om

Povijesnu dramu ‘Oslobođenje Skoplja’ Rade i Danila Šerbedžije publika je na nedavnoj premijernoj projekciji na Pulskom filmskom festivalu prihvatila jako dobro. Tako kaže i režiser Danilo Šerbedžija, tvrdeći da već ‘nakon nekoliko minuta filma osjetiš je li publika prihvatila film ili nije… Nije mala stvar pogoditi nešto što se sviđa tako zahtjevnoj i raznolikoj publici kao što je ona u Areni’. Film je makedonsko-hrvatsko-finska koprodukcija, a ove se godine nije našao u natjecateljskom dijelu Pulskog festivala, nego će u rujnu na Manaki festivalu u Bitoli imati ‘pravu’ premijeru.

Pulski festival ove je godine naglasio vlastite organizacijske i strukturne nelogičnosti, pa ‘Oslobođenje Skoplja’ nije bilo u natjecateljskom programu. Što onda Pula može značiti domaćim redateljima, što bi taj festival trebao biti?

Naš film je prikazan izvan konkurencije jer je jedan od producenata, Mike Downey, ujedno jedan od umjetničkih voditelja Pule. Mislim da je ta odluka ispravna. A govoreći šire o festivalu, čini se da se on još uvijek traži. Taj je festival, nažalost, propustio priliku da u devedesetima postane ono što je danas Sarajevo film festival. Nije bilo političke hrabrosti da se profilira u jaki regionalni, međunarodni festival. Danas se pokušava nešto slično, ali nakon toliko godina taj je posao izuzetno težak. Pritom nisam siguran je li to uopće izvedivo. Pula bi morala biti jak nacionalni festival. Je li pak rješenje da se sve filmove koji imaju hrvatski udio – manjinski ili većinski – ostavi u istom bubnju ili ne, to je pitanje za organizatore. Aktualan je sistem u kojemu neki filmovi konkuriraju za neke nagrade, neki čak u dvojnim kategorijama, što je komplicirano, pogotovo s popratnim programima. S druge strane razumijem rad stručnog tima na pokušaju nalaženja najbolje formule. Sistem pokušaja i pogreške u ovakvim je situacijama neminovan.

Ristićevski teatar je bio revolucija

Film ste režirali s ocem, kažete da ste ga i krenuli raditi jer je to bila ‘Radina fiks ideja’. Čini se ipak da je bilo pitanje trenutka kad ćete uzeti taj kultni tekst Dušana Jovanovića po kojemu je predstava Ljubiše Ristića s Inge Appelt, Miodragom Krivokapićem, vašim ocem i drugim velikanima KPGT-a (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar) krajem sedamdesetih i osamdesetih obišla svijet? Vi ste kao desetogodišnjak glumili u predstavi dječaka Zorana?

Da, koliko god zvučalo čudno, opasno ili neizvedivo, režirati film zajedno s ocem je neponovljivo iskustvo kojim se rijetko tko može ponositi. Rade godinama govori i sanja o snimanju ovoga filma tako da, kad je došlo vrijeme da se ideja realizira, nije uopće sumnjao u projekt. Budući da on glumi jednu od glavnih i glumački izuzetno zahtjevnu ulogu, nakon dugo razmišljanja ponudio je ipak meni da umjesto njega režiram film, na što sam pristao jedino ako režiramo zajedno. Iskreno, sâm vjerojatno nikad ne bih režirao takvu vrstu filma. I to ne zato što imam nešto protiv priče, to je, naravno, fantastičan dramski tekst, nego jednostavno zato što to nije neki moj intimni svijet, nije moj habitus ideje za film. A opet, lijepo je zatvoriti jedan krug. Prije više od trideset godina glumio sam u toj predstavi glavnu ulogu i eto, sada sam snimio i taj film. Dobar osjećaj. Inače, iako sam strašno zaboravljiv, nekad pomislim da se pola svoga života uopće ne sjećam, ali itekako dobro pamtim tu predstavu i čitav tekst svoje uloge.

Politikom se ne želim niti se, kao predsjednik dhfr-a, njome smijem baviti. Mogu govoriti jedino o propustima ministra kulture, stvarima koje je krivo učinio, stvarima koje nije učinio, premijerama i manifestacijama na kojima se nije pojavio, poticajima za strance koje ne razumije…

Ta je predstava u Americi osvojila nagrade, Australci su snimili film, vaš otac je osvojio ‘Sammy Award’ kao najbolji glumac u Australiji. Na izvedbama početkom osamdesetih uživo su svirali Leb i sol i Johnny Štulić. Neki tvrde da je Štulić ‘Kad fazani lete’ (‘Zašto tražiš karizmu u sebi, punjena ptico…’) navodno napisao kao kritiku Ljubiši Ristiću – bilo je to zanimljivo, ozbiljno umjetničko vrijeme? Ima li ono drugu vrijednost osim anegdotalne?

Ne znam za ‘Fazane’ i Štulića, bio sam tada ipak premlad. Ali ne bih se začudio da je istina, radi se o dva itekako tvrda, čvrsta karaktera – sukob je bio neminovan. A predstava je zaista bila svjetska, obišla je čitav svijet. Bila je izuzetno važna za ono vrijeme: provokativna, atraktivna, publika se selila s pozornice na pozornicu, Leb i sol su uživo svirali na krovu; pravi golubovi su letjeli uokolo, a na kraju je bijeli konj ušao na scenu… Ipak, uspoređivati ‘ono nekad’ s ovim danas ne bih ni mogao ni htio. I inače sam protiv usporedbi: kao, Maradona ili Pele ili Messi, tko je najbolji? U današnje vrijeme je recimo neizvedivo povesti kazališnu skupinu na turneju po Americi, bez živog novca i bez ikakvih garancija. To je u današnjem svijetu nemoguće. Nemoguće je naći umjetnike, organizatore, logistiku koja bi takvo nešto izvela bez garantiranog zatvorenog budžeta. To bi bila jedina, ultimativna usporedba. I da, Maradona je ipak najveći!

Uspostavlja se i zanimljiva generacijska koincidencija: nakon predstave ‘Kompleks Ristić’ Olivera Frljića, vaš film posredno nas vraća u vrijeme ristićevskog teatra: je li i tu riječ o ‘Radinoj fiks ideji’? Vi ste ristićevski teatar živjeli iza pozornice…

Ristićevski teatar je bio revolucija u svoje vrijeme. KPGT je imao snažno mjesto u jugoslavenskom i europskom teatru osamdesetih godina. I nije tu stvar u fiksaciji, prije mislim da se Rade zaista suživio s tom ulogom, sigurno mu je jedna od najdražih i najvažnijih uloga uopće. Ne mogu, nažalost, svjedočiti o nekoj ozbiljnijoj atmosferi tog teatra, meni je tu sve bilo zabavno. Imao sam deset godina, mahao prijateljima u publici, jedva čekao scenu večere da jedem kobasicu, mrzio scenu monologa i scenu pogibije Tasina jer su me uvijek malo plašili nekontrolirani golubovi koje je Mile Rupčić bacao iz golubinjaka.

Mišo Kovač je fenomen, karizmatik! Uvijek kad krene rasprava o glazbi, ne dam na Mišu. Hitovi poput ‘Dobra ti večer, mati moja’ ili ‘Ostala si uvijek ista’ su remek-djela. Znam da postoji scenarij o njegovom životu. Nadam se da će jednom i taj projekt biti ostvaren

Na zimu počinjete u Splitu snimanje filma ‘Tereza 33’ prema scenariju Lane Barić. Bit će to, ako se ne varamo, prvi noviji film rađen iz ženske vizure?

‘Tereza 33’ je odličan scenarij i imam sreću da su me Lana i producentica Irena Marković odabrale. Oduševljen sam modernošću, jednostavnošću tog teksta. Riječ je o studiji ženske osobe, pokušaju traženja smisla, sreće, bilo čega unutar okvira obitelji, grada, morala koji nas određuje i sputava. Jedva čekam početak snimanja. Totalno sam u scenariju, svakodnevno u glavi vrtim pojedine scene. Općenito najviše volim period pripreme filma, maštanje o scenama. Mnogi moji kolege se čude kad im kažem da puno više volim pripremu od samog snimanja. Tu sam se malo zabrinuo za sebe, ali smirio sam se kad sam pročitao autobiografiju Kieślowskog i vidio koliko je on mrzio filmske setove.

Kako kao predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja rezimirate mandat ministra Zlatka Hasanbegovića?

Mandat ministra Hasanbegovića je za mene bio promašen. A glavni problem nije ministar, nego onaj tko ga je i zašto postavio na tu funkciju. Kao predsjednika DHFR-a ne zanima me ministrov svjetonazor. Politikom se ne želim niti se, kao strukovni predsjednik, njome smijem baviti. Mogu govoriti jedino o ministrovim propustima, stvarima koje je krivo učinio, stvarima koje nije učinio, premijerama i manifestacijama na kojima se nije pojavio, poticajima za strance koje ne razumije; mogu govoriti o razlikama između Audiovizualnog vijeća i Upravnog odbora koje on brka, neznanju da ministar mora poslati godišnji ugovor HAVC-u a ne obratno, neodržanim obećanjima. Vjerujem da je on uspješan u svojoj struci, djeluje kao pedantan naučnik, želim mu svu sreću u poslu kojim se bavi, ali neka se kulturom bave ljudi iz kulture.

Vrhunac hrvatskog filma

Zašto je HAVC (bio) tako zanimljiv desnici? Naciji je jako važan suvremeni film? Zašto nacionalni prioritet nije filmska baština, recimo?

Filmska baština mora biti nacionalni prioritet. Zašto se do sada nije našao minimum političke volje da se filmska baština proglasi nacionalnim blagom i vlasništvom Republike Hrvatske, ne znam i ne razumijem. Kao predsjednika DHFR-a još uvijek me boli i odzvanja mi posljednja želja Krste Papića. Osjećam kao svoju obavezu Društva da zajedno s HAVC-om i ostalim filmskim strukovnim udrugama vršimo pritisak na politiku. Problem filmske baštine se mora razriješiti. A HAVC je zanimljiv svima u politici, i lijevima i desnima. Problem je samo kad ministar pomisli da, zato što ministarstvo daje oko 40 posto ukupnog budžeta HAVC-a, on ima pravo donositi odluke i mijenjati stvari ili ljude koji mu se ne sviđaju. Vrijednost HAVC-a je u njegovoj samostalnosti i tako mora ostati. Ljudi ne razumiju da se u kulturu mora ulagati, da kultura nije biznis. Mnogi ne razumiju zašto se u umjetnost uopće ulaže novac. Zašto ulagati u nešto apstraktno? I onda još ne mogu odlučivati. Tu leži osnova svakog problema s HAVC-om: uz težnju da se stavi šapa na lovu.

U filmskoj industriji se male kinematografije nečime ‘moraju nametnuti’. Rumunjski film je primjerice postao globalno prepoznatljiv: kakva je situacija s hrvatskim filmom?

Mislim da nas tek čeka vrhunac hrvatskog filma. Postali smo prepoznatljivi na filmskoj svjetskoj festivalskoj mapi. Dolaze neki mladi redatelji u čijem se radu prepoznaje zajednički stil. Hana Jušić, Sonja Tarokić, braća Sikavica, Jure Pavlović – da ne nabrajam dalje. U njihovim radovima, koliko god bili posebni, ima neke prepoznatljivosti stila. Barem mislim da ima, to bi trebao neki kritičar potvrditi ili mi reći da nemam pojma. Uz njih, postoje i stariji koji imaju sličan potpis, poput Zvonimira Jurića i Dubravke Turić. Čak i posljednji film Zrinka Ogreste… Osjećam naime neku bliskost među mnogim filmovima prethodnih godina. Imate Dalibora Matanića i Ognjena Sviličića koji su pokorili filmske festivale, Vinka Brešana koji uvijek napravi kinohit, pa Antonija Nuića koji je napravio odličan zagrebački film, čovjek bi rekao da je rođeni Zagrepčanec… stao bih s nabrajanjem jer nekoga ću sigurno zaboraviti, što ne bi bilo pošteno. Siguran sam da se može reći da je hrvatski film uspješan. Problem gledanosti ostaje, ali kvaliteta nije razlog. Pogledajte bilo koji svjetski blockbuster nekoliko dana nakon premijere i bit ćete sami u kinu. Izgubila se čarolija i romantika odlaska u kino. Ljudima nije ugodno prolaziti kroz cijeli šoping-centar kako bi došli do kina.

Najesen predstavljate CD svoje grupe Greaseballs, kažete da u muzici uživate najviše. Jeste li razmišljali o muzičkom filmu u perspektivi? Nitko još recimo nije snimio film o Miši Kovaču, a baš smo vidjeli vašu fotografiju s Facebooka iz 1972: jednogodišnji dječak na ramenu idola.

Ha-ha-ha, e to bi bio kinohit! Mišo Kovač je fenomen, karizmatik! Uvijek kad krene rasprava o glazbi, ne dam na Mišu. Hitovi poput ‘Dobra ti večer, mati moja’ ili ‘Ostala si uvijek ista’ su remek-djela. Znam da je postojala ideja i da postoji scenarij o njegovom životu. Nadam se da će jednom biti i taj projekt ostvaren. A svirka? Najviše uživam svirajući gitaru. Cijeli život sviram. Ozbiljno sam počeo kao šesnaestogodišnjak, kad me Davor Viduka nakon jednog ne baš uspješnog koncerta s tadašnjim bendom pitao bih li došao kod njega u Greaseballse koje je oformio nekoliko mjeseci ranije. Od tada do danas sam se zaista nasvirao, pa sam devedesetih počeo svirati s Radom na njegovim koncertima – što još traje i tako sviramo po cijelom svijetu. Svirao sam u još nekoliko bendova, s Livijom Morosinom sam svirao početkom dvijetisućitih, a 2010. sam osnovao bend Luni Megumi zajedno s Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Jadranom Puharićem. Na kraju, kao i s ‘Oslobođenjem Skoplja’, vraćam se na početak i s Greaseballsima za Dancing Bear izdajem album. To je poseban osjećaj. S tim dečkima sam odrastao, davne 1989. snimili smo album za Jugoton koji, nažalost, nikad nije izašao. Neka me kolege redatelji ne shvate pogrešno, ali nema tog osjećaja koji bi se mogao usporediti sa sviranjem na bini. To je emotivni vrhunac, čisti užitak.

1/1