>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Dario Juričan: Todorića prepuštam Državnom odvjetništvu

Redatelj filma ‘Gazda – tranzicija, privatizacija, korporacije’: Meni je u ovom projektu bilo bitno pokazati mehanizme i mislim da sam to učinio. Sada je na društvu i na zakonodavcu da kažu – dosta. A na moja ramena nemojte stavljati ni crvenu ni zelenu ni plavu zastavu. Mislim da sam ja svoju zastavu dovoljno isturio

Dokumentarni film ‘Gazda’, koji se bavi usponom Ivice Todorića, u nešto manje od dva tjedna pogledalo je skoro 10.000 ljudi, unatoč činjenici da ga je najveća filmska distribucijska mreža Cinestar odbila prikazivati u svojim kinima. Ta činjenica potvrđuje jednu od glavnih teza filma, onu da je Todorić u Hrvatskoj tabu tema. Redatelj filma Dario Juričan kaže da su obitelji Todorić i Krstulović, u čijem je vlasništvu Cinestar, povezane i privatno i poslovno, te da ovi drugi zloupotrebljavaju činjenicu da kao dio kulturne industrije imaju povlašteni PDV od samo pet posto na kinoulaznice, ali su unatoč tome odbili distribuirati ‘Gazdu’ uz obrazloženje da im se prikazivanje dokumentaraca ne isplati. Zbog tog bojkota, smatra Juričan, film je oštećen za nekoliko stotina tisuća kuna.

Koji ste cilj ovim filmom željeli postići i mislite li da vam to uspijeva?

Kada smo se odlučili za ovu temu, htjeli smo da to bude nešto od javnog značaja, nešto veliko o čemu će se početi pričati. U počeku nisam bio svjestan koliko je to zatvorena priča, koliko se malo govori i piše o Agrokoru, pa nas je zanimalo i zašto se o tome ne govori, tko tome pridonosi i koji su problemi novinarske struke. Trebalo je to nekako razobličiti, pokazati koje su to silnice koje do toga dovode. Većini ljudi film se sviđa, a manji broj zamjera nam da nije dovoljno filmičan ili da nismo otišli do kraja; u jednoj od recenzija u ‘Novom listu’ tvrdi se na primjer da se film ne može smatrati istraživačkim novinarstvom jer ne donosi ništa novo. No problem je u tome da kod bavljenja ovakvom temom dođeš do jedne točke nakon koje ne možeš dalje jer više ne možeš doći do dokumenta i drugih dokaza. Osim toga, nakon te točke to više nije tvoj posao, već posao Državnog odvjetništva i policije. Zato do neke mjere jesam zadovoljan dosad postignutim, ali ono što smo htjeli postići je i proces. Dok film ne pogleda dovoljan broj ljudi i dok se o tome ne počne govoriti javno, nismo, zapravo, puno napravili.

Kod Agrokora je problem to što njima društveno odgovorno poslovanje staje na tvrdnji da oni puno zapošljavaju i što misle da time rješavaju sve. Ako Konzum ima 14.000 zaposlenih, od čega su 8000 blagajnice, ja u tome vidim 8000 nesretnih obitelji, a ne 8000 zadovoljnih ljudi

Zašto se niste bavili Agrokorovim operacijama u susjednim zemljama?

Poznato je da je Todorić, kada je 2003. ušao na tržište Srbije, kupovinom Frikoma podijelio novac radnicima i time se hvalio po medijima. Znamo i da je Todorić dobar sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem i pretpostavljali smo da tamo nećemo dobiti ljude koji će otvoreno o tome govoriti. Ali to nije jedini razlog. Odlučili smo da se nećemo baviti ni Slovenijom ni Bosnom jednostavno zato da se previše ne rastegnemo, te su nam teme bile minska polja kao, uostalom, i cijela poljoprivreda, primjerice PIK-ovi koji se svode na desetljeća rasula u koja Ivica Todorić dolazi na bijelom konju i sve ih spašava. Zbog dinamike filma morali smo kratiti. Nismo se odvojeno bavili ni društveno odgovornim poslovanjem nego smo to provukli kroz ostale teme. Svaka od tema mogla je biti film za sebe, od flaširane vode do zagrebačkog urbanizma.

Konzum je moj život

Na premijeri filma pojavila se impozantna delegacija Mosta. Što mislite, zašto su došli i imate li u tom smislu od njih neka očekivanja?

Oni su se ljubazno najavili, a mi smo im rekli da su dobrodošli. Jasno je da su svojim dolaskom nešto htjeli poručiti, ali nisam siguran je li to bila poruka HDZ-u ili demonstracija vlastite neovisnosti. Ali svakako su nam svojim dolaskom pomogli. Božo Petrov svojim je prisustvom prokrijumčario postojanje filma na komercijalne televizije RTL i Novu TV. Šokiralo me da je bio potreban jedan jaki politički faktor da bi nas gurnuo u vijest. S obzirom na to da je Petrov kasnije izjavio da je film edukativan i da bi ga svi trebali vidjeti, mi ćemo se pozvati na to i Ministarstvu znanosti poslati zahtjev da film postane dio lektire, a Ministarstvu gospodarstva da postane dio uvoda u hrvatsko gospodarstvo, da mladi gospodarstvenici vide kako se posluje u Hrvatskoj. Isto tako, film se upravo prevodi na engleski, pa ćemo ga poslati i stranim veleposlanstvima.

Huškanje protiv havc-a krenulo je prije nego što je itko uopće pogledao ‘Masakr u Dvoru’. Smatram da je Hribar trebao stati iza tog filma, reći da je u pitanju autorski pristup toj temi, a ako u njemu ima nešto sporno, neka se o tome raspravlja, to su nekakvi demokratski standardi

U filmu, kao i u popratnoj knjizi Saše Paparelle u kojoj su neki slučajevi detaljnije obrađeni, pokazano je koje su sve državne institucije sabotirale istrage o Todorićevim mutnim poslovima, od saborskog istražnog povjerenstva koje nije istražilo takozvanu pšeničnu aferu preko tužbe malih dioničara Unikonzuma koja je otišla u zastaru pa do državne revizije, DORH-a, Agencije za tržišno natjecanje i Ureda za prostorno planiranje Grada Zagreba. Ako film, kako kažete, ‘nije o Ivici Todoriću’, onda je o hrvatskoj državi?

Apsolutno, to je priča o hrvatskoj državi i njezinim klimavim institucijama i o tome koliko se s njima može manipulirati. Poražavajući je zaključak da ako imaš dobro političko pokriće i dovoljnu količinu novca, onda možeš sve. No ja ne mislim da je postojala nekakva urota u kojoj su se svi upregnuli u jedan cilj, onaj da Agrokor postane ono što jest, nego je u pitanju zbir malih lomova koji čine taj jedan veliki koji nam je vidljiv. Ali isto tako treba reći i da je ova država ipak preko jednog svog organa, a mislim na Hrvatski audiovizualni centar, smogla snage i pomogla nam da snimimo ovaj film.

Je li baš ta ‘neposlušnost’ HAVC-a razlog zašto se posljednjih mjeseci u organizaciji ekstremno desnih krugova organizira hajka na tu instituciju?

Došli smo do toga da je danas upitno može li se napraviti društveno kritički film. U toj hajci na HAVC tražila se slaba točka i ona se našla u danskom dokumentarcu ‘15 minuta – masakr u Dvoru’. Vrlo je problematično da je ta razina huškanja krenula prije nego što je film itko uopće pogledao. Smatram da je Hrvoje Hribar trebao stati iza tog filma, reći da je u pitanju autorski pristup toj temi, a ako u njemu ima nešto sporno, neka se o tome raspravlja, to su nekakvi demokratski standardi. Mnogi se branitelji žale da u hrvatskom filmu nisu dovoljno zastupljeni, ali kada je Kristijan Milić snimio ratni film ‘Broj 55’ koji je u Puli dobio brojne nagrade, opet ga je dio braniteljskih udruga razapeo, navodno jer nije bilo dovoljno krunica oko vrata i slično. Pa koliko domovine stane u domovinu? Očito je da se po uzoru na nekadašnji partizanski film sada želi raditi neki novi kanon, ovog puta domoljubni.

Paparella je u knjizi napisao da je slogan ‘Konzum – s vama kroz život’ zastrašujući. Je li i vama?

Kod mene je to zaista tako, Konzum je moj život. Ali Saši je zastrašujuće i kada Konzum napravi dječje igralište i stavi na njega svoj znak, a ja s tim nemam problem ukoliko se to ne radi samo zato da se opravda izgradnja tog šoping-centra i da bi se jeftino prokrijumčarila ideja općeg dobra.

Nije li koncept društveno odgovornog poslovanja problematičan upravo zato što kompanijama omogućava da grabe, a onda tim jednim jeftinim potezom zamaskiraju tu činjenicu?

Mislim da je kod Agrokora problem to što njima društveno odgovorno poslovanje staje na tvrdnji da oni puno zapošljavaju i što misle da time rješavaju sve, a smisao takvog poslovanja trebao bi krenuti od toga koliko je tvoja lokalna zajednica sretna s tobom. Ako Konzum ima 14.000 zaposlenih, od čega su 8000 blagajnice, ja u tome vidim 8000 nesretnih obitelji, a ne 8000 zadovoljnih i situiranih ljudi, jer te blagajnice rade po cijele dane za užasno male plaće. Problem je kada Agrokor u Istri uzme komad obale tako što iskoristi uvjet da ga treba koristiti za gospodarsku aktivnost, ali kada smo pitali Županiju koliko su ubrali od naknade za gospodarsku aktivnost, rekli su nula kuna. To znači da tu obalu ne koristi nitko osim njih. Ili kada se prenamijeni dvorac Kulmer kako bi Todorići mogli u njemu živjeti. Pitanje je dakle koliko smo spremni progutati, hoćemo li se, kao DORH, praviti ludi i na jasno pogodovanje gradske skupštine jednom čovjeku šutjeti. Time se šalje poruka da se će se onaj tko ima dovoljno moći i novca uvijek izvući.

Veliki tata

U filmu se od dosta sugovornika može čuti rečenica: ‘Ali eto, Todorić barem nije sve uništio.’ I vi ste rekli nešto slično kada ste gostovali na HTV-u?

Nakon što sam o Todoriću rekao sve što sam rekao, imao sam potrebu ostaviti mu na kraju neki kredit. Ne možemo sve stavljati u isti koš, moram biti toliko fer i reći da on nije isto što i Kutle i Gucić na primjer, koji su svoje firme upropastili.

Zar nam to treba biti dovoljno?

Svaka od tvornica koju je Agrokor preuzeo ima svoju priču i ne može se pojednostavljivati i generalizirati. Ne mogu biti siguran bi li se te firme raspale da je on sebi uzeo manje, a zaposlenicima davao više, bi li one profitirale ili bi nastao neki drugi živi organizam koji bi bolje funkcionirao. Ali mislim da je Ivica Todorić ono što je većina ljudi sanjala, veliki tata koji će ih nahraniti, potapšati ih po leđima i dati im sitniš u džep.

Ali i vi mu dajete za pravo do neke mjere. Je li Todorić jedini koji je to mogao napraviti? Je li mogao netko drugi, tko se pritom ne bi bezočno obogatio, jesu li mogli radnici?

Ja kažem da je to kompleks nacije, a ne samo Ivice Todorića. On je sve zgrabio i ne staje, jer ne smije stati i mora gutati sve do sebe. Ali isto tako, svaku firmu u koju je ušao on je restrukturirao i podigao je na razinu da može bit konkurentna. Unikonzum je 1990-ih bio firma u potpunom rasulu, stotinjak dućana koji je svaki vukao na svoju stranu. U filmu govori čovjek iz Vupika koji kaže da ‘Ivica Todorić nije preuzeo Vupik, za tri mjeseca bi otišli u stečaj i opet bi pali na teret države’. Isto to pitanje postavio sam Dragutinu Lesaru i on se također složio da je bolje da firme rade nego da idu u stečaj.

U knjizi postoji poglavlje u kojemu se tvrdi da je Agrokor generator nelikvidnosti u Hrvatskoj, a u drugima se tvrdi da Todoriću Baranja i Slavonija služe samo kao sirovinske baze. Kako se to uklapa u tezu o ‘spašavanju’?

Sve je puno kontradikcija. S jedne strane, tvrdnja da je on spasio Slavoniju i Baranju kada je tamo ušao je točna. Ali onda je stao, napravili su ono što su planirali i onda su stali, jer im se ne isplati na primjeri raditi klaonicu u Slavoniji kada je imaju u Vrbovcu i nije im problem prevoziti na tako male udaljenosti. Ili slučaj kada je vlada čepinskoj uljari 1999. dala garancije da bi udovoljila ekipi oko Glavaša. Todorić im je govorio da ta uljara nema ekonomsku opravdanost i da će propasti, i bio je u pravu. Dakle treba poštivati i zakonitosti industrije kada one kažu da nešto neće uspjeti. On tu jest štitio svoje interese jer je imao svoju uljaru, ali štitio je i državu jer je ta garancija na kraju propala.

Je li onda Ivica Todorić dobar za hrvatsku ekonomiju?

Ne dam se navući na tu priču. Meni je u ovom projektu bilo bitno pokazati mehanizme i mislim da sam to učinio. Sada je na društvu i na zakonodavcu da kažu – dosta. A na moja ramena nemojte trpati ni crvenu ni zelenu ni plavu zastavu. Mislim da sam ja svoju zastavu dovoljno isturio. Ona se zove ‘Gazda – tranzicija, privatizacija, korporacije’. Tu ću zastavu i dalje gurati, a zainteresirane strane neka kažu jesmo li i gdje pogriješili. Ako jesmo, da vidimo koji je to alternativni model. Ne mislim da postoji jedan sistem koji je dobar, već da živimo u vremenima kada možemo pokušavati i biti spremni na pogreške i onda to promijeniti. Navest ću jednog čovjeka koji je otvorio trgovinu i propao nakon godinu dana. Zove se Ivica Todorić, a godina je 1987. Sedam godina kasnije on kupuje trgovačko poduzeće koje je imalo 2500 radnika, a danas ih ima 14.000. To znači da je valjda nešto naučio. Država je dosad propustila takvog poduzetnika i jedno takvo poduzetništvo nagraditi. Gospodin Todorić, koliko ja znam, nema niti jedno državno odličje. Film ‘Gazda’ je, između ostalog, ono što je oduvijek priželjkivao – spomenik njegovom poduzetničkom liku i djelu.

1/1