>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Davor Sučić alias Sejo Sexon: Da sam mlađi, možda bih i ja otišao

Mladi ljudi su shvatili da će veće šanse imati u dalekom svijetu gdje nemaju ni prijatelja ni komšiju, ali postoje kriteriji koji su ovdje nestali. Oni zapravo traže poštenu utakmicu, a tamo gdje se igra pošteno, pravi igrači doći će do izražaja. Zato odlaze u Irsku, Njemačku… Ima jedan vic. Kaže, kako pametni Bosanac zove glupog Bosanca? Telefonom iz Dublina

Uskoro izlazi novi, jedanaesti album Zabranjenog pušenja. Nazvali ste ga ‘Šok i nevjerica’. Što je to šokantno i za ne povjerovati oko nas da ste se odlučili za takav naslov?

Pozicija benda koji izdaje jedanaesti album vrlo je dramatična, bez obzira na to kojim oblikom muzike se bavi. Svi smo mi na određeni način ‘pročitana knjiga’ i izvođači koje se gleda pod lupom pa im se ne oprašta ni najmanja greška. Zato se novi album uvijek dočekuje s određenom dozom skepse i nepovjerenja. Zanimljivo je kad u takvoj situaciji imaš remek-djelo koje će, kad izađe, sasvim sigurno izazvati šok i nevjericu. U isto vrijeme naša pozicija je vrlo stimulirajuća, jer bendovi puno ozbiljnije rade kasnije od ranih albuma, ali uvijek postoji ta, kako da kažem, hipsterska pozicija da moraš slušati stare stvari. U zadnje vrijeme puno klubova traži baš takav program, da svirate prve albume. Dođe Hladno pivo pa svira prvi album jer je ovo ostalo, kao, bezveze.

Moj najsretniji moment bio je kad je BiH otišla na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ne krijem, drago mi je kad gazimo one druge i zabijemo Estoniji sedam komada. Ali to je u sferi ‘normalnog’ nacionalizma

I Zabranjeno pušenje je imalo takve koncerte.

Da, i mi smo podlegli toj euforiji. Bože moj, što ljudi vole, svirat će se. Zapravo, vrijeme postavlja pjesme na njihovo mjesto, a ne kritika, mediji i šminka. Drago mi je kad me ljudi sad pitaju hoćemo li svirati ‘Yugo 45’ ili ‘Karabaju’, a te su pjesme, kad smo ih objavili, također dočekane sa šokom i nevjericom, pa kad bismo ih svirali, publika bi vikala ‘Jebo to, daj ‘Zenica blues’!’ Ponavljam, takva pozicija je za bend vrlo stimulirajuća.

Spasio nas je internet

Najavljujući album rekli ste da njegovo objavljivanje nalikuje na rađanje djeteta. Nikad ne znate hoće li postati doktor nauka ili narkoman.

Vrlo je važno da se potrefe zvijezde i pjesmama i bendu. Ima puno priča, da ne budem neskroman, još tamo od Bacha kojeg je otkrio Mendelssohn, do naše pjesme ‘Yugo 45’ koja je u vrijeme nacionalne euforije bila proskribirana i vrlo malo puštana po medijima, da bi nakon 2000. godine, u doba relaksacije društva, postala hit i doživjela hiljade izvođenja.

Usprkos trendovima da se puštaju singlovi, niste odustali od objavljivanja albuma?

Ne znamo drugačije da radimo. Nedavno sam razgovarao s Gibonnijem kako nas menadžeri tjeraju da radimo singlove i snimamo spotove, pa kad ih skupimo desetak, izdamo CD. Međutim, mi smo stari ljudi, prije ćemo umrijeti nego što će ti singlovi izaći, a imamo još puno pjesama koje želimo objaviti pa nam se žuri. Koncept albuma puno nam više odgovara. Već sad imam pet-šest pjesama za novi, a morao bih dočekati da ovih 14 dobije svoj spot! Vjerujem u medicinu i sve trikove, ali sumnjam da tim tempom možemo objaviti i uraditi sve ono što nosimo u sebi. Koncept singlova definitivno nije za prave autore.

Osim što će se moći besplatno skinuti na vašoj web-stranici, album će izaći i na CD-u i to za tri izdavača – u Hrvatskoj, BiH i Srbiji.

Nažalost, tako mora biti. Kod nas je sve u razlomku. Ne postoji nijedan izdavač u Hrvatskoj koji može kvalitetno pokriti BiH i Srbiju, posebno marketinški. Nekad bih otišao u ‘Nedjeljno popodne’ kod Saše Zalepugina i riješio problem.

Jedna od pjesama zove se ‘Irska’. Niste mogli zaobići činjenicu da sve više ljudi odlazi.

Dosta bendova je obradilo tu temu pa će utoliko trka biti interesantnija. Odlazak je, nažalost, sindrom koji najbolje pokazuje uspješnost političkih elita na cijelom ovom prostoru. Mogu se busati u prsa čime god hoće, i statistikama i BDP-om jednakim onom rumunjskom, ali pravi pokazatelj stanja činjenica je da mladi ljudi ovdje više ne vide svoje mjesto i budućnost. Iskreno da vam kažem, da sam mlađi, i ja bih se zapitao želim li da mi djeca rastu u atmosferi fašizma, ksenofobije i netolerancije. Ima na svijetu puno ljepših mjesta. Ne mislim fizički. Nema ljepše zemlje od Hrvatske niti ima vrjednijih i duhovitijih ljudi od Bosanaca, Srba i Hrvata, što potvrđuje doprinos svjetskoj kulturi. Međutim, koncepcija naše politike je takva da osim usko stranačkog ili privatnog interesa ne postoji druga strategija, što su mladi ljudi prepoznali. Shvatili su da će veće šanse imati u dalekom svijetu gdje nemaju ni prijatelja ni komšiju, ali postoje kriteriji koji su ovdje nestali. Oni zapravo traže poštenu utakmicu, a tamo gdje se igra pošteno, pravi igrači doći će do izražaja. Zato odlaze u Irsku, Njemačku, Australiju… Ima jedan vic. Kaže, kako pametni Bosanac zove glupog Bosanca? Telefonom iz Dublina.

Prije nekoliko godina svirali smo u Dobrinji, pokraj Sarajeva. Izvodili smo ‘Karabaju’ i u prvi red je došlo pet bula, zakrabuljenih žena, koje su pjevale zajedno s nama. Za mene je to velika pobjeda rock’n’rolla

Kako promijeniti tu situaciju? Prije koji tjedan bili su izbori u Bosni i Hercegovini. Iste stranke bit će i iduće četiri godine na vlasti.

Mada smo mi prilično radikalan bend s ekstremnim stavovima, osobno vjerujem u evoluciju, a ne u revoluciju. Nadam se da će doći do promjene svijesti i da će ljudi izaći iz patrijarhalnog i nacionalnog načina biranja. Moramo vjerovati ljudima s naočalama, a ne nekakvim mudatim kapetanima koji viču političke parole na utakmicama.

Činjenica je, međutim, da promjene nema. Izgleda kao da stojimo u mjestu?

Naš narod kaže da čabar ide na vodu dok se ne razbije. Samo u BiH godišnje iz dijaspore dođe 3,5 milijardi eura. Ta financijska injekcija donekle amortizira socijalnu sliku, ali đavo uvijek dođe po svoje. Sve ono što si u kafani popio, razbio i kitio muziku, na kraju moraš platiti. Ove države još su mlade, s kratkom tradicijom demokracije. Kad pogledate koliko je izbora bilo u Engleskoj ili Holandiji, a koliko ovdje, sve će vam biti jasno. Mi smo još uvijek spremni povjerovati u eliksire mladosti i nekakva čarobna rješenja, ali s vremenom ćemo sazreti. Sjetite se Španjolske gdje je izmišljena inkvizicija, a danas legalizira istospolne brakove. Ili Irske koja je donedavno bila patrijarhalna država s unutarnjim radikalizmom i terorizmom. Ili odnos Njemačke i Francuske koje su ratovale desetljećima, a danas su okosnica Europske unije. Komšije se pobiju zbog međe, ovaj njega opali motikom po glavi, ali iduće godine opet zajedno peku rakiju jer ovaj ima kazan, a onaj šljive. Možda sam nerealan čovjek, ali vjerujem da će i ovdje biti bolje.

Spomenuli ste da kao bend imate ekstremne stavove. Koliko to sve skupa utiče na prijem Zabranjenog pušenja kod publike i medija?

Otvoreno ću vam reći da nas je spasio internet. Većinu bendova koje danas gledate na regionalnoj sceni ni pod razno ne biste vidjeli u medijima da nije interneta. U prvom redu mislim na Dubiozu kolektiv, Hladno pivo, Pušenje… Teško da bi ti bendovi danas postojali ili ako bi postojali, bili bi na margini. Mediji su došli u ruke onih kojima su došli, isto kao i banke. Ali zato mi danas imamo slobodu da se kurčimo kako želimo. Ako se ne desi da internet kontrolišu kao u Turskoj ili u nekim drugim zemljama, mi i dalje imamo perspektivu.

Ovo ljeto proteklo je u znaku zabrane nastupa Bajage u Karlovcu, a zamalo je slično prošlo Hladno pivo u Splitu?

Pokušajte naći sličan primjer recimo u Americi. Da netko zabrani Vanessu Mae jer ima kose oči ili Kareema Abdul-Jabbara jer je promijenio vjeru. Sve je to dokaz duboke zaostalosti i primitivizma koji su nakon zadnjeg rata doveli do degradacije i školstva i nauke i politike i sporta i kulture. Oznaka moralno-političke podobnosti, naslijeđena iz prošlog sustava, tekovina je onih koji su promijenili kabanicu devedesetih godina i od komunista postali nacionalni lideri. Oni su sa sobom donijeli recidive i napravili nesretan spoj dogmatskog, partijskog, dirigiranog sistema i onog najgoreg iz nacionalne priče koja sama po sebi ne mora biti negativna, nego to postaje kad je isključiva, segregacijska, ksenofobna i klerofašistička. Svatko voli svoju naciju i diči se svojim umjetnicima. Moj najsretniji moment bio je kad je BiH otišla na Svjetsko prvenstvo u nogometu. I to je neka vrsta nacionalizma. Ne krijem, drago mi je kad gazimo one druge i zabijemo Estoniji sedam komada. Ali to je u sferi ‘normalnog’ nacionalizma. Međutim, ima i druga strana, onaj zastranjeni nacionalizam. Što je učinio na primjer Srbiji? Što je sve ta zemlja izgubila zbog nacionalizma? Hrvatska je devedesetih, kao napadnuta i podijeljena država, zamalo došla pod sankcije UN-a, što je valjda jedinstven primjer što nacionalizam u velikoj tragediji može proizvesti. Da ne govorim o Bosni koja je disfunkcionalna država bez sjajne perspektive. Taj zastranjeni nacionalizam ne funkcionira bez revizije povijesti i hrani se njome. Da se vratimo na početak razgovora, nismo uspjeli postići da budemo mjesto gdje bi ljudi željeli živjeti. Nitko se ovdje ne osjeća sigurno, niti misli da može ostvariti svoj san, a koliko god to zvučalo romantično, san je taj koji pokreće čovjeka. Od sna se najteže odustaje. Nacionalisti će reći da sunce tuđeg neba ne grije jednako. E pa grije, itekako grije. Amerika je podignuta na tuđoj pameti. A kod nas nikoga nije briga što ljudi odlaze. Ne razumijem rezon onih koji se tako lako odriču tuđe pameti.

Svaki elitizam je pogrešan

Spomenuli ste povijesni revizionizam. Kako kao povjesničar gledate na te procese?

Radi se o globalnom trendu. U Americi je hit knjiga o Drugom svjetskom ratu u kojoj se tvrdi da su svjetske sile zgazile Njemačku koja se borila za istinske vrijednosti protiv komunističko-židovske zavjere. Činjenice se negiraju. Negira se cjepivo. Negira se evolucija. Po nekim istraživanjima, 47 posto Hrvata i 32 posto Bosanaca vjeruje u evoluciju. Jedan vrlo ozbiljan bosanski biznismen pitao me: ‘Da stavimo ovdje majmuna, koliko bismo trebali čekati da od njega nastane čovjek?’ Prevladavaju trendovi novca, grabeži i sticanja i u svemu tome ljudi se ne stižu informirati pa se u mutnoj vodi ispravljaju krive Drine i negiraju notorne povijesne činjenice. Osim toga, mislim da su ljudima dosadile istine. Dosadilo im je da su se piramide gradile 17 godina i da je u njihovoj gradnji sudjelovalo 170 tisuća ljudi. Dosadilo im je da je život postao dvostruko duži pojavom cjepiva i antibiotika pa ih danas zabranjuju i radije liječe djecu, kako je Ante Tomić rekao, tako da im gurnu luk u dupe. Nevjerojatno je da u ovom svemirskom i robotiziranom svijetu imamo vračeve i duhovnost baziranu na New Ageu, zbog čega ljudi doslovno gube glavu. Radi se o modi, trendu koji je puno širi od Hrvatske i dolazi iz centara povezanih s ksenofobijom i segregacijom za koje smo mislili da su zauvijek prošli. Ali tako smo mislili da su Ray-Ban naočale zauvijek ispale iz mode pa ih evo opet. Trendovi se, očito, vrte ukrug. Vjerojatno ćemo zbog tog fenomena opet imati neke nove hitlere i nove ratove. Kao povjesničar znam da je samo u pisanim dokumentima u svjetskoj povijesti zabilježeno između 15 i 16 hiljada ratova. Rekli bismo, pametnom dosta jedan, ali nama očito nije.

Manje je poznato da ste predsjednik Upravnog odbora AMUS-a, bosanskohercegovačkog udruženja kompozitora?

Borimo se da se dejtonska BiH ne prenese na naše udruženje. I nogama i rukama se trudimo da taj nacionalni princip – tri naroda, tri kompozitora – ne zaživi i kod nas. Nikad se ne zna gdje će se roditi Safet Sušić. Nemoguće je dijeliti umjetnost na tri dijela, a tjeraju nas u takvu paradigmu iz koje se mi čupamo trudeći se da budemo udruženje koje će predstavljati najbolje kompozitore bez obzira na to koji oni bili. U udruženju kompozitora ne bi smjelo biti mjesta za politiku i u tom smislu sam i ja antidejtonski nastrojen.

Svojevremeno ste podržavali i razne showove u kojima su se tražile nove zvijezde i to baš zbog demokratizacije?

Znate kako kažu: nema loših bendova, ima samo prevelikih dvorana. Svako mjesto u kojem ima publike vrijedno je nastupa. U Njemačkoj sviramo u dvoranama u kojima nastupaju Šerif Konjević ili Halid Bešlić. Ne možete reći da je publika glupa i da ne razumije. I vi se morate pobrinuti da vas shvati. Nema alibija da se publika promijenila. To nije točno, ljudi slušaju sve. Dubioza je možda najbolji primjer za to. Treba naći način da se dođe do slušatelja. Ovo je sport s puno konja u trci. Svaki elitizam je pogrešan. Cilj svake muzike je da dobaci što dalje. Prije nekoliko godina svirali smo u Dobrinji, pokraj Sarajeva. Izvodili smo ‘Karabaju’ i u prvi red je došlo pet bula, zakrabuljenih žena, koje su pjevale zajedno s nama. Za mene je to velika pobjeda rock’n’rolla.

Prije neki dan kazali ste da je Halid Bešlić veći roker od puno rokera koji se takvima prikazuju?

S ponosom ću reći da smo prije dva tjedna imali zajednički koncert u Austriji gdje je moja teorija potvrđena u praksi. Svirao je najprije Halid sat vremena, pa mi dva sata, pa opet Halid jedan sat. U njegovom bendu Olimpik iz Kaknja puno je više kohezije nego kod mnogih rokera. Kod njih sam osjetio kemiju koja je dio rock’n’rolla.

1/1